Foto: UnSplash
U koju god prodavnicu da uđemo, manje-više je sve poskupelo. Iako je zvanična stopa inflacije 7%, ona prava stopa značajno je viša. Razlog za to je što u korpu dobara čija se cena prati, zarad određivanja inflacije, ulaze neki proizvodi koje retko kupujemo, dok je rast cena nekih od onih koje kupujemo svakodnevno znatno viši.
U ekonomskim udžbenicima navodi se da ekspanzivna politika može da izazove inflaciju, a da je restriktivna neutrališe. Ali za sada nekih većih pomaka po ovom pitanju nema. Da li je to zato što političarima odgovara inflacija? Koju ulogu u ovome ima tzv. novčana iluzija koja je u vezi sa inflacijom?
Šta je inflacija?
Inflacija je uvek i svuda monetarni fenomen, tvrdio je Milton Fridman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i predstavnik monetarističke škole. Inflacija je opšti porast cena – mada to ne znači da sve cene rastu podjednako. Ona nastaje usled nesrazmere između količine novca u opticaju i dostupne robe. Kada države štampaju novac više nego što raste proizvodnja, onda više novca ’’juri’’ date proizvode, a ova nesrazmera se rešava tako što porastu cene.
Trenutni inflatorni pritisci ipak imaju nekoliko uzroka. Prvi jeste povećanje tražnje usled ekspanzivne politike centralnih banaka, koje su puštanjem novca u sistem imale nameru da spreče izbijanje recesije. Drugi jeste smanjenje proizvodnje robe ili mogućnosti njenog transporta usled globalne pandemije: neka preduzeća morala su da privremeno prestanu sa poslovanjem, ili da smanje nivo proizvodnje, što je onda pogodilo sve koji se nalaze na višem stepeniku u lancu snabdevanja: ako nema dovoljno mikro čipova, staće i fabrike automobila, pa će zato u konačnici poskupeti polovnjaci a ne samo novi automobili.
Treći razlog jeste i promena ponašanja i navika usled pandemije: umesto da idemo u teretanu, sada smo kupili opremu za vežbanje kod kuće, ali proizvodnja ove robe nije mogla da se brzo prilagodi toliko velikoj novoj tražnji.
Okunov zakon i novčana iluzija
Ovaj zakon, mada je u pitanju više opšta opservacija, predviđa postojanje negativne veze između privrednog rasta i stope nezaposlenosti – sa višim stopama privrednog rasta smanjiće se nezaposlenost. Ali postoji i neki prirodan nivo nezaposlenosti: na primer ljudi koji su u tranziciji sa jednog na drugi posao, jer nezaposlenost u funkcionalnoj ekonomiji nije stanje nego proces – grupa nezaposlenih nije ista već se stalno menja, jer neki ljudi dobijaju, a neki gube posao.
Šta se dešava kada se stopa nezaposlenosti spusti ispod svog prirodnog praga? Odgovor je – inflacija, jer sada postoji višak tražnje u privrednom sistemu koji podiže cene. Zbog toga su se dugi niz godina kreatori ekonomske politike nalazili u situaciji da na kratak rok mogu da biraju između stope nezaposlenosti i stope inflacije (ovaj konsenzus je malo poremećen ekonomskom krizom 1970-ih nakon naftnih šokova kada se pokazalo da je moguće istovremeno postojanje visokih stopa inflacije i nezaposlenosti, što se do tada smatralo nemogućim u praksi).
Političarima koji se nalaze pred izborima više odgovara nešto viša inflacija a shodno tome i povećanje zaposlenosti, pošto će im to doneti više glasova i pobedu na izborima. Glavni razlog za to je novčana iluzija: na kratak rok ljudi se vode više nominalnom vrednošću svojih prihoda, nego njihovom realnom kupovnom moći.
Drugim rečima, ljudi nemaju sposobnost da lako i jasno procenjuju realne vrednosti u odnosu na nominalne: lako je videti da je 100.000 ove godine više od 80.000 dinara prošle godine, ali je znatno teže proceniti da li za tu razliku u plati danas može kupiti više dobara i usluga ili ju je tu pojela inflacija.
Ljudi zato imaju tendenciju da više vrednuju nominalni rast plate nego rast njene kupovne moći. Ovo je naravno slučaj u situacijama u kojima je inflacija dovoljno niska da ne predstavlja ozbiljan privredni problem, na primer, dok je jednocifrena. Sa višim stopama postaje toliko očigledno da se kupovna moć topi, da to sve veći broj ljudi počinje da primećuje.
Inflacija kao nevidljivi porez – povećanje prihoda pojedinaca
Drugi razlog zašto političari na kratak rok vole inflaciju jeste rast poreskih prihoda. Za ovaj rast prihoda postoji nekoliko razloga: preduzeća svojim zaposlenima sada moraju da nominalno povećavaju plate da bi ih zadržala tj. da im očuvaju kupovnu moć, koju smanjuje inflacija – više plate znače i veće prihode po osnovu poreza na dohodak i socijalnih doprinosa.
Ovo je još vidljivije u zemljama sa progresivnim oporezivanjem, jer prihodi pojedinaca sada skaču iz nižih u više poreske kategorije, iako je kupovna moć tih zarada realno ostala ista. Dodatni razlog jeste veliko oslanjanje modernih država na prihode na potrošnju, a sa rastom cena rastu i prihodi od poreza na promet, kao što je PDV, jer se povećava vrednost osnovice na koju se on obračunava. Na taj način inflacija predstavlja jedan instrument prebacivanja novca iz džepova stanovnika u državni budžet, pa ima isti efekat kao podizanje poreskih stopa.
Državni rashodi kasne za prihodima
Ali zar usled inflacije neće porasti i državni rashodi? Tačno je da hoće, ali to se neće desiti odmah, već nešto kasnije. Jer najveći državni rashodi odlaze na plate zaposlenih u javnom sektoru, penzije penzionerima, potom javne nabavke za funkcionisanje državnog aparata i razne socijalne naknade.
Većina ovih rashoda će isto rasti ako dođe do inflacije: na primer, švajcarska formula za obračun penzija podrazumeva njihovo povećanje penzija u skladu sa objektivnim ekonomskim parametrima kao što su privredni rast i stopa inflacije.
Sa višom inflacijom rašće i rashodi za penzije, ali penzije se povećavaju samo dva puta godišnje, u aprilu i oktobru, dok će inflacija verovatno da bude prisutna tokom većeg dela godine. Slično je i sa rashodima za plate: njihov rast se po pravilu određuje u novom budžetu koji se usvaja krajem godine; rast zarada pre toga može da dođe samo usled jakog pritiska od strane sindikata koji mogu da organizuju štrajkove; kao i sa rashodima za javne nabavke koje su budžetirane početkom godine, i tek sa realizacijom planiranih nabavki tokom vremena videće se da li i koliko će ta sredstva morati da se povećaju. A u međuvremenu budžetski prihodi od inflacije rastu svakog meseca.
Ovo nije suvoparna teorija, ovo se zapravo već događa i vidljivo je u Srbiji, prvenstveno u sektoru rasta prihoda od PDV-a. Jedan od razloga za dobre fiskalne rezultate Vlade tokom prethodne 2021. godine bila je i inflacija koja je povećala budžetske prihode od PDV-a, usled čega je realizovani deficit bio značajno niži nego što je to bilo predviđeno (oko 2,5 umesto 3,5 milijarde evra).
Jedan deo ovog povećanja prihoda došao je iz realnog rasta poreske osnovice, kao što je povećanje broja zaposlenih i rast plata usled ekonomskih kretanja, kao i realnog rasta potrošnje, ali deo je nastao usled inflatornih tendencija gde su poslodavci povećavali plate zaposlenima da bi im održali kupovnu moć i usled rasta cena razne robe.
Inflacija ipak nije uvek dobra za političare
Na kratak rok umerena stopa inflacije je nešto što najčešće pogoduje političarima na vlasti – oni barem privremeno imaju više novca u budžetu koji mogu da koriste za državne programe različitim interesnim grupama. A to znači i više resursa za kupovinu glasova.
Koliko iznosi ta stopa inflacije koja se toleriše zavisi od velikog broja faktora, među kojima su ne samo ekonomski nego i kulturološki – i Nemačka i Srbija su iskusile istorijsku hiperinflaciju, ali je Nemačka centralna banka nakon toga imala mnogo veću averziju prema inflaciji u odnosu na Narodnu banku Srbije. Inflacija iznad ovog praga tolerancije i koja traje duže vremena sa sobom nosi značajne ekonomske troškove, i Vladu predstavlja kao glavnog krivca za pad kupovne moći i kvaliteta života što znači i lošiji rezultat na narednim izborima.
Ovo je posebno vidljivo u zemljama sa visokim brojem stanovnika koji već ima nisku kupovnu moć, pa njih svako povećanje cena, uključujući prvenstveno cene hrane, posebno pogađa. Režim koji se predstavlja kao onaj koji omogućava porast standarda i kupovne moći, i koji održava društvenu stabilnost, verovatno je posebno osetljiv na ovakva ekonomska kretanja. Usled toga, ovako visoka inflacija može da ima i značajne reperkusije na predstojeće izbore početkom aprila, slično kao što su posledice finansijske krize imale reperkusije na rezultate izbora 2012.