Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: UnSplash

Kada se govori o životu u socijalističkoj Jugoslaviji, često se može čuti uverenje da kakav god da je bio život u socijalizmu, živelo se barem mnogo bolje nego za vreme Kraljevine. Međutim do koje mere je uopšte moguće izvesti jedno ovakvo poređenje? Već samim protokom vremena dolazi do tehničkih promena koje menjaju naš način života. I u SAD-u, tada najbogatijoj zemlji na svetu, živelo se mnogo bolje 1985. nego 1925. 

Kakav je zapravo bio rast životnog standarda zaposlenih u socijalizmu, a koliki je udeo u tome imala politička propaganda? Koliko je vremena privredi u SFRJ-u bilo potrebno da se razvije i kakav je bio tačno rast dohotka? Određena opipljiva poređanja, utemeljena u podacima, ipak su moguća.

 

Koje godine uzimamo kao polazne – uslovnost vremenskog poređenja

Izuzetno je teško porediti životni standard unutar jednog društva nakon protoka dužeg niza godina. Život 1928. i 1988. nimalo nije sličan. I to ne zbog socijalizma, nego zbog opšteg naučnog i tehnološkog napretka: tokom tih više od pola veka kreirani su gotovi svi kućni aparati koje danas ima svako domaćinstvo – od veš mašine, do televizora u boji.

Neki od ovih aparata, kao na primer električni šporet ili frižider, već su postojali, ali su bili veoma skupi i dostupni samo malom broju domaćinstava. Da ne spominjemo rast kvaliteta naizgled sličnih proizvoda – mali crno-beli televizor nije isto što i onaj sa velikim ekranom u boji. Ali pored tehnoloških i ekonomskih, postoji i ceo niz drugih promena koje su se desile tokom ovog perioda – penicilin jeste počeo da se proizvodi 1920-ih, ali je bilo potrebno nekoliko decenija da bi različiti antibiotici bili uspešno i široko korišćeni u lečenju brojnih bolesti, koje su do tada bile praktično neizlečive.

 

 

Socijalistička Jugoslavija potrajala je znatno duže od Kraljevine. Kada se život u njima poredi nije jasno ni to koji vremenski period se poredi – da li se misli na SFRJ iz 1950. kada se još uvek oporavljala od razaranja u Drugom svetskom ratu i suočavala se sa mogućom invazijom SSSR-a ili 1985. kada je život u zemlji bio relaksiraniji, sa džinsom i Mekdonaldsom koji će se uskoro otvoriti u Beogradu. 

Isto je i sa Kraljevinom, na početku zajedničke jugoslovenske države bio je oporavak od veoma razornog rata u kome je poginula gotovo trećina stanovništva u Kraljevini Srbiji (od ratnih dejstava, gladi i bolesti), a kasnije i najveća svetska ekonomska kriza 1929-1933, dok se privredno stanje pred Drugi svetski rat već  dosta popravilo. Zavisno koju godinu uzmemo kao polaznu i naša ocena će biti znatno drugačija.

 

Poređenje preko korpe dobara

Sa svim ovim prethodnim metodološkim napomenama, neki ekonomisti se ipak trude da porede vrednost proizvodnje ili životni standard tokom dužeg niza godina; nekada nekoliko decenija a nekada čak i nekoliko vekova u prošlost. Po ovome je posebno poznat britansko-američki ekonomista Angus Diton, čije tablice dohotka pokazuju vrednost proizvodnje po stanovniku za veliki broj zemalja (ali uglavnom Evropu, Kinu i Indiju) sve do antičkog doba.

Ovakvo poređenje kroz vreme najčešće se radi poređenjem toga kolika je bila realna kupovna moć nadnica, to jest šta se sa prosečnom platom moglo kupiti od proizvoda. Pažnja se stavlja na jedan proizvod (na primer, žitarice kao osnovnu hranu), ili na manju korpu dobara (pored žitarica, i drugu hranu kao što su mleko, meso ili jaja, odevni predmeti i slično). Preko ovakve korpe dobara ipak možemo da donekle uporedimo životni standard industrijskih radnika u Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ. 

Količina robe koje se mogla kupiti za jednu prosečnu radničku zaradu u Jugoslaviji:

(Izvor: ’’Istorija i statistika o tri Jugoslavije’’, Republički zavod za statistiku, 2020.)

 

Kao što se vidi iz tabele, podaci ne pokazuju baš jednoznačan rast životnog standarda radnika tokom socijalizma. Dve decenije nakon Drugog svetskog rata i uspostavljanja novog društveno-ekonomskog poretka, radnici su za prosečnu platu mogli da kupe višu količinu samo četiri proizvoda iz ove korpe (belog brašna, ulja, šećera i pamučnog platna), ali su zato mogli da priušte mnogo manju količinu preostalih deset proizvoda.

 Naredne decenije se stanje nešto popravilo, pa se sada moglo kupiti više sedam ovih vrsta proizvoda, a sedam manje nego 1939. Ovo je posebno porazno imajući u vidu da su 1970-e godine bile poslednja decenija ekonomskog uzleta u SFRJ: već početkom naredne decenije zemlja upada u ekonomsku krizu izazvanu nemogućnošću otplaćivanja spoljnog duga. Tada nastupa produžena stagnacija tokom cele decenije, sve do raspada zemlje. 

Vidimo da je veliki rast standarda radnika tokom socijalizma najverovatnije samo propaganda, jer da je on zaista bio značajan to bi se jasno videlo time što bi se moglo kupiti više većine ako ne baš svih ovih proizvoda za prosečnu platu. Međutim, ne vidimo jasno kakve su ove razmere, jer to što možemo da kupimo manje krompira i jaja, a više belog brašna i ulja nam nije jasan parametar ko je lošije prošao. Ali zato to možemo učiniti na osnovu korpe dobara za koju postoje tačne cene. 

Korpa dobara u Jugoslaviji:

(Izvor: ’’Istorija i statistika o tri Jugoslavije’’, Republički zavod za statistiku, 2020.)

 

Nema svrhe porediti ovakve korpe dobara preko nominalnih cena – dinar je u međuvremenu prolazio kroz nekoliko velikih promena (povučen je iz opticaja nakon nemačke okupacije i zamenjen okupacionim novcem, potom zamenjen novim dinarom nakon Drugog svetskog rata, a to je pratila i kasnija devalvacija zbog stalne inflacije). Ali zato imamo podatke o prosečnoj zaradi radnika, pa možemo da vidimo koliko ovakvih korpi dobara se moglo kupiti za jednu prosečnu zaradu. 

Kupovna moć prosečne zarade u Jugoslaviji:

(Izvor: ’’Istorija i statistika o tri Jugoslavije’’, Republički zavod za statistiku, 2020.)

 

Ovakvim poređenjem ispada da su privredi SFRJ bile potrebne cele dve decenije da bi omogućila isti životni standard radnicima koji su oni imali pre Drugog svetskog rata za vreme Kraljevine. Poređenje kupovne moći moglo se obaviti i nekom drugačijom korpom dobara – sa manje ili više njih, ili sa njenim drugačijim sastavom (količinom pojedinačnih dobara), bitno je samo da su korpe istovetne kroz godine tj. da se porede istovetne korpe po sastavu.

Naravno da je ovakvo poređenje samo delimično ispravno imajući u vidu gore pokazane metodološke probleme, ali i neke druge faktore: pre Drugog svetskog rata, porodice su uglavnom imale samo jedan prihod u domaćinstvu jer su žene bile znatno manje uključene na tržište rada, dok dve decenije kasnije to već nije bio slučaj; a došlo je do povećanja udela nepoljoprivrednog stanovništva u zemlji, što znači i veće učešće radnika u ukupnoj populaciji: dok je 1939. poljoprivredno stanovništvo činilo 73% stanovništva zemlje, to je 1971. bilo 38% ukupnog stanovništva.

Ali i ova ograđivanja ne menjaju previše sliku. Iako je socijalizam davao velika obećanja, njihova realizacija bila je znatno drugačija. Izgleda da se pokazala tačnom ona pesnička sentenca da ’’nikada sloboda neće umeti da peva onako kao što su sužnji pevali o njoj’’.

 

Podrži Talas donacijom

 

Rast dohotka bio je prilično slab, čak i u poređenju sa Kraljevinom Jugoslavijom koja je bila među najsiromašnijim zemljama Evrope pre Drugog svetskog rata, uz Albaniju, Rumuniju i Bugarsku. Drugim rečima, rast dohotka nije bio posledica socijalizma, nego se desio pored ili čak uprkos njega, kada je napokon vreme došlo da se industrijalizacija pojavi i na Balkanu.

Ovakav zaključak podržava i iskustvo Grčke, Španije i Portugala, koji su takođe bile siromašne, zaostale privrede nakon Drugog svetskog rata sa autoritarnim političkim režimima, ali koje nisu eksperimentisale sa socijalizmom. Sve ove privrede su se razvijale brže od socijalističke Jugoslavije – Grčka je imala isti nivo dohotka kao Jugoslavija 1945. da bi je prestigla već 1970-ih.

 

Pročitajte i ovaj tekst: