Foto: UnSplash
Danas je najveći deo novca na našim računima u banci u elektronskom zapisu, kao niz jedinica i nula u binarnom zapisu. Veliki broj ljudi smatra novac za nešto što je odvojeno od privrednih aktivnosti kao što je industrijska ili poljoprivredna proizvodnja. Ovakvo uverenje daje vetar u leđa pojavi raznih ekonomsko nakaradnih ideja, kao što je štampanje para kao put ka prosperitetu.
Često dobijamo potvrdu da ove ideje nisu prisutne samo u tamnim sferama Interneta već da su sastavni deo politike. Lider jedne naše političke stranke tokom političke kampanje 2016. navodio je da se Zapad obogatio štampanjem para, pa da to treba i mi da uradimo. Uspon i popularnosti sličnih ideja u SAD pod imenom Nove monetarne teorije (New Monetary Theory) često podstiču ovakva uverenja.
Novac nas danas okružuje – on nam je u novčanicima, na tekućim računima, u štednji, polisama osiguranja, hartijama od vrednosti, a možemo da plaćamo ne samo novčanicama (u kešu), već i elektronskim karticama ili putem mobilnog telefona.
Kako je zapravo nastao novac i zašto je ta priča važna za razumevanje učestalih zabluda o novcu? Kada i gde je štampan prvi novac i kakva je uloga prve centralne banke? Kakvu ulogu danas imaju kriptovalute u ovom procesu i kakva je njihova budućnost u kontekstu istorije novca?
Razmena i saradnja – korišćenje robe za plaćanje
Ljudska vrsta oduvek je bila okrenuta saradnji kao sredstvu za preživljavanje. Saradnja je naravno laka u malom krugu proširene porodice kakve su male zajednice lovaca-sakupljača, ali društvenim razvojem dolazi do kreiranja većih zajednica, viškova proizvodnje i shodno tome sve većoj potrebi za razmenom dobara.
Ovakva trgovina bila je naturalna razmena – ljudi su međusobno razmenjivali ono što imaju. Ali ovo nije baš bila laka aktivnost: ako imate med, a treba vam ovčija koža, da bi do ovakve razmene došlo morali biste da pronađete osobu koja baš ima viška kože a kojoj treba med, što nimalo nije lako. Vremenom je došlo do iskristalisanja pojedinih dobara koje je većina ljudi htela da primi kao sredstvo razmene usled njihovih korisnosti: oni su mogli da se koriste za neku važnu funkciju, ili da se vrlo lako zamene za neku treću potrebnu robu.
Ovo su odvajkada bili proizvodi kao što su platno ili koža (od njih se mogla praviti odeća), potom metalni proizvodi (najčešće u obliku nekih korisnih alatki kao što su noževi ili sekire, ali i kao komadi rude) ali i domaće životinje. Stari Sloveni su najčešće koristili platno kao robni novac: odatle potiče i koren reči platiti. Naziv za hrvatsku monetu kuna ukazuje da je krzno ove životinje u tim krajevima bilo korišćeno u tu svrhu. Latinska reč za novac (pecunia) nastala je od reči za stado (pecus), a reč kapital od reči glava (caput; izgleda da su stari Latini stoku brojali ’’po glavi’’ dok se kod nas broji ’’po grlu’’).
Još jedna važna roba koja se koristila u plaćanju bile su žitarice, prvenstveno pšenica. Kanije su se kao posebno pogodni za razmenu izdvojili plemeniti metali kao zlato i srebro (donekle i bronza i bakar) jer je njihova količina bila prilično ograničena (pa zato nisu gubili na vrednosti), nije mogla da varira iz godine u godinu (kao u slučaju domaćih životinja ili pšenice, zavisno od toga da li je godina bila sušna ili se pojavila neka stočna bolest, pa je njihova vrednost bila stabilna) ali i zato što nisu mogli da lako propadnu (zlato uopšte ne rđa).
Čak i kada nisu bili u direktnom opticaju, ovi metali su korišćeni kao mera vrednosti: u Starom Egiptu plaćanja su se vršila u žitu, ali u količini izražena u debenu, što je mera za težinu bakra. Otprilike kao što danas plaćamo u dinarima po srednjem kursu onu cenu koja je u ugovoru izražena u evrima: bakar i evro su ovom slučaju fiktivne valute, jer ne učestvuju u plaćanju iako služe kao mera vrednosti.
Plemeniti metali, prve banke i nastanak prvih hartija od vrednosti
Kada se ustalilo plaćanje plemenitim metalima, prvo se plaćanje vršilo pensatorno merenjem težine datog metala koji je bio u grumenju. Ali ovo je bilo prilično nezgodno, jer metala nije bilo puno u opticaju pa se i dalje često plaćalo žitom. Stari Sumeri su se dosetili da bi mogli, za žito koje ostavljaju hramovima na čuvanje, da dobiju neku potvrdu na glinenim tablicama, i da onda plaćaju njima; njihov posetilac bi mogao da podigne žito iz hrama ako mu baš zatreba.
Ovo su bile preteče prvih hartija od vrednosti, čekova i banaka, a za neke od njih čak i znamo kako su se zvale: Kuća Egibijeva i Marasčuovi sinovi, čije su arhive sa glinenim tablicama o poslovanju pronašli arheolozi, a koje su davale kredite, bavile se menjačkim poslovima, investicijama u infrastrukturu i upravljanjem poljoprivrednim imanjima (ono što bi danas zvali asset management). Tek u Lidiji tokom VII veka stare ere dolazi do kreiranja prvog novca od elektruma, legure zlata i srebra. Ovo još nisu bili novčići, i nisu bili iste veličine ni kvaliteta rude (negde je bilo više a negde manje zlata u smesi), ali je bio prvi korak ka tome.
Dva veka kasnije grčki polisi počinju da kuju prvi pravi novac, koji je ujednačenih karakteristika – veličine i kvaliteta metala, a Persija slično tome prvi zlatan novac. Kako su novčići sada istovetni, plaćanje postaje numeratorno, brojanjem određenog broja novčića umesto merenjem njihove težine, što ostaje pravilo. Međutim, u opticaju je veliki broj valuta jer svaki vladar kuje svoj novac – zato veliku ulogu imaju menjači novca koji znaju koliko koji novčić u sebi sadrži određenog plemenitog metala, i menjaju jedan za drugi, naravno uz naknadu.
Ovi poslovi vrše se na stolovima najčešće na agorama, forumima i u hramovima (Isus je baš iz Hrama u Jerusalimu i izbacio ovakve menjače novca, što je opisano u Bibliji) odakle potiče naziv banka: banca je latinska reč za klupu. Reč bankrot je isto izvedena odatle – bankarima koji nisu mogli da vrate svoje dugove ritualno je lomljena klupa kao znak da više ne mogu da se bavi tim poslovima (banca rota – polomljena klupa). Onda je na scenu stupio Aleksandar Makedonski koji je prvi smislio zakonsko sredstvo plaćanja (legal tender), obavezu da se plaćanja vrše u tačno određenoj valuti. Ovo je pravilo koga se gotovo sve države pridržavaju i dan danas.
Papirni novac – važan korak u evoluciji plaćanja i nastanak prve centralne banke
Naredni korak u evoluciji plaćanja bio je papirni novac. Kao i papir, on je bio izmišljen u Kini, ali je brzo izašao iz korišćenja pošto su ga kineski carevi štampali nemilice pa je bila zabeležena i visoka inflacija. Ovu praksu su zabeležili i Mongoli kada su osvojili Kinu u XIII veku: novac su štampali na jelenjim kožama ili na trakama svile, a neprihvatanje ovog sredstva plaćanja povlačilo je smrtnu kaznu.
Dok je Mongolsko carstvo bilo stabilno, to je bila i ova papirna valuta, ali čim su prestala osvajanja i sa njima pljačke osvojenih teritorija, opet se nemilice štampao ovaj novac da bi se namakle pare, što je dovelo do inflacije i njegovog povlačenja iz opticaja.
Otprilike u ovo vreme, na drugom kraju sveta, u Evropi templari počinju da prave prve banke i da izdaju čekove i obveznice, a prate ih i bogate porodice u italijanskim gradovima državama: Veneciji, Đenovi, Pizi i Firenci. Svaka banka izdaje svoj protonovac, u vidu čekova i obveznica, na osnovu položenih sredstava u vidu zlata i srebra u njihovim trezorima.
Ali one će se uskoro dosetiti da mogu da izdaju više kredita nego što imaju depozita, jer neće sve štediše svoje zlato podizati u isto vreme, bitno je samo da imaju neku rezervu. Ali kada se to desi, ove banke lako propadaju, i bankarske krize su česte. Ovo je i danas način kako banke kreiraju žiralni novac, jedina razlika je u tome što centralna banka može da im pozajmi novac ako imaju problem nelikvidnosti da ne bi propale ili to što ona određuje nivo rezervi koga banke moraju da se pridržavaju.
Naredni korak bilo je osnivanje centralnih banaka koje su jedine imale pravo da izdaju novac – prva takva bila je Švedskoj 1697, a nakon toga u Velikoj Britaniji. Za ovaj monopol morale su da garantuju zamenu novčanica za zlato, ali i da deo svojih prihoda plaćaju vladaru. Ove banke su u početku bile potpuno privatne, da bi tek nakon Prvog svetskog rata stvar počinjala da se menja, većim državnim kontrolama nad poslovanjem ili direktnom nacionalizacijom. Na primer, Privilegovana Narodna banka Kraljevine Srbije, SHS i Jugoslavije bila je privatna banka sve do kraja Drugog svetskog rata.
Ogromni ratni troškovi 1914-1918. doveli su do bankrota svih država i pobednica i gubitnica, a da bi se oni pokrili štampano je mnogo papirnog novca, iako nije bilo metalnog pokrića za njega. I pored pokušaja između dva rata, većina valuta je tada napustila zlatnu podlogu, a nakon Drugog svetskog rata to je ostao delimično samo američki dolar: za njega jeste dobijano zlato, ali su njega mogle da dobiju samo druge centralne banke, ne i pojedinci ili preduzeća. Ali i to se promenilo 15.08.1971. kada je Niksonova administracija napustila i ovaj krnji zlatni standard – od tada se međusobna vrednost valuta određuje njihovom međusobnom ponudom i tražnjom.
Kriptovalute kao evolucija ili revolucija?
Od tada do danas sve više novca jeste elektronski – on postroji samo kao zapis u bankarskom sistemu. Naredni korak kome danas svedočimo jeste pojava kriptovaluta – elektronskog novca koji ima privatne emitente, čime se zaobilaze državne centralne banke i njihova kontrola nad količinom novca u opticaju.
Jer političari obično nisu dobri čuvari javnog dobra, o čemu govore i relativno visoke stope inflacija u većini zemalja do 1980-ih do kada su guverneri centralnih banaka bili pod većom političkom kontrolom od strane izvršne vlasti, jer se smatralo da fiskalna i monetarna politika moraju da idu ruku pod ruku kao instrumenti ekonomske politike.
Od kada je došlo do monetarističke revolucije, centralne banke postale su nezavisnije od političara, i njihov mandat postao je stabilnost cena, a nezaposlenost ili ekonomski rast (ovo je ostala ingerencija Vlade), što se vidi i u niskim stopama inflacije od tada.
Kriptovalute su ozbiljan izazov za postojeće valute, što razumeju i centralne banke koje isto pokušavaju da izdaju svoje verzije kriptovaluta ali nad čijom količinom će i dalje imati kontrolu, što je kontradiktorno. Tek ćemo videti u kom smeru će evolucija dalje ići.