Foto: UnSplash
Nedavno se u medijima otvorilo pitanje da li se usled korišćenja zaštitnih maski povećao broj dece sa poteškoćama u govorno-jezičkom razvoju. Posebno je naglašeno moguće kasno progovaranje kod dece. Odmah je, međutim, uočeno da je ovde važan kontekst za razumevanje ovog složenog odnosa.
Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da korišćenje maski uzrokuje kašnjenje u razvoju jezika i govora kod dece. Ono što, međutim, znamo jeste da se govor uči ne samo slušajući, već i gledajući u lice sagovornika. Ključni deo našeg lica, tj. govorni organi, koje dete treba da gleda kako bi oponašalo govor jeste u slučaju nošenja maske potpuno prekriveno. Na taj način dete samo čuje govor, ali ne vidi kako izgleda kada neko govori.
Naša je pretpostavka da određeni procenat dece rođene tokom 2020. godine i kasnije mogu kasniti u progovaranju. Razlog tome može biti i splet okolnosti u kojem se dete nađe, a ne samo predispozicija koju ono nosi iz porodice.
Možemo uzeti kao primer decu roditelja koji su zaposleni. Dete će u tom slučaju, ukoliko nema dadilju ili baku koja će ga čuvati, veliki deo vremena provoditi u jaslicama. Vreme provedeno u jaslama je sa vršnjačkom grupom, koja međusobno nema mnogo interakcija, već se svodi na negu. Tako dete provodi veliki deo vremena sa vaspitačem, čije lice ne vidi zbog maske.
Takođe, vrlo verovatno i ne čuje razgovetno govor, kako zbog maske, tako i zbog galame u vrtiću. Dete iz ovog primera sigurno će imati neke od izazova u govoru i jeziku, u najmanju ruku kašnjenje u progovaranju i/ili nepravilan izgovor glasova.
Ono što nas, terapeute, najviše muči je nemogućnost da radimo bez maske sa decom koja već imaju poteškoće u jeziku, govoru i čitanju. Većina nas se pomirila sa tom činjenicom i sa velikim žalom je prihvatila i usvojila ovaj princip rada. Rad logopeda sa maskom je veliki izazov za sve u terapeutskom procesu i to na više nivoa.
Prvo, rad pod maskama je pogodio srž terapeutskih tehnika koje koriste logopedi. Praktično, logopedi su ostali bez najvažnije alatke – mogućnosti da koristi sebe i svoje lice, te govorne organe kako bi komunicirali sa klijentom. Dete i klijent ne vide kako oni izgovaraju glasove, prave rečenice i reči. Oni ne vide njihovu facijalnu ekspresiju, gest, empatiju, pa i osmeh koji je deci zlata vredan. Radeći na ovaj način izvesno je da će rezultati koje želite da postignete da budu lošiji od planiranih.
Ukoliko radimo sa decom bez maske, na primer sa vizirom, rizikujemo da prenesemo virus detetu i potencijalno porodici sa kojom radimo. Takođe, sebe stavljamo u poziciju da se i sami razbolimo, te prenesemo virus ne samo svojim najbližima, već i kolegama i klijentima. Logoped u proseku dnevno radi sa šestoro do osmoro klijenata, u zavisnosti od vrste organizacije u kojoj radi i problematike kojom se bavi. Onda možete da pretpostavite koliku štetu mogu da naprave.
Ono što nam preostaje jeste nada da tvrdnje istraživača pomenute sa početka teksta već nisu napravile veliku štetu mališanima. Nadamo se da će 2022, i proleće koje je pred nama, doneti mogućnost rada bez maski. Povratak na staro pomogao bi mnogima, ali ponajviše nama koji radimo sa klijentima koji već imaju izazove.
Nama spoljašnji uticaji, koji nam dodatno otežavaju rad, nisu potrebni. Sa velikim optimizmom očekujemo vreme koje je pred nama, jer naši klijenti, a i mi sa njima, nemamo vremena za gubljenje.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Logopedica