Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: UnSplash

Pri kraju protekle godine, 26. decembra 2021., napustio nas je Edvard Ozborn Vilson, najznačajniji savremeni biolog i konzervacionista. Univerzalno poznat pod inicijalima „E. O.“, u 92 godine dugom životu, dao je često epohalne doprinose gotovo svakoj oblasti bioloških nauka. Pored dvadesetak profesionalnih knjiga i monografija, Vilson je autor/koautor preko 300 naučnih radova, a član ultraprestižne Nacionalne akademije nauka bio je duže od pola veka. Ne treba zanemariti ni njegovu ogromnu aktivnost na popularizaciji i prosvećivanju: napisao je desetak popularnonaučnih knjiga za koje je, između ostalog, dobio čak dve Pulicerove nagrade, kao i medalju za javno razumevanje nauke koja nosi ime Karla Segana. Američki PEN centar nazvao je 2011. godine svoju nagradu za pisanje o nauci po E. O. Vilsonu. 

Pored podsećanja na značaj i veličinu Vilsonovog dela, postoji i dodatni razlog zbog kojeg se svakako valja oglasiti. Neke od pouka o nedostacima i problemima naučnog novinarstva o kojima smo baš nedavno pisali u ovoj rubrici obilato se manifestuju u reakcijama na njegov odlazak. Na to ćemo doći nakon što ukratko razmotrimo Vilsonovu životnu putanju i najvažnije aspekte njegovog veličanstvenog dela.

 

 

E. O. Vilson se rodio 1929. godine u Birmingemu, savezna država Alabama, na „dubokom Jugu“ Sjedinjenih Država. Malo je reći da je imao teško detinjstvo. Otac mu je bio alkoholičar, koji je često selio porodicu i razveo se od Vilsonove majke kada je Edvard imao sedam godina, ostavivši ih u krajnjoj bedi. Iste godine, u nesrećnom slučaju na pecanju (!), mali Edvard je izgubio vid na jedno oko; kasnije, u tinejdžerskim godinama, doživeo je i značajno oštećenje sluha. U svetlu ovih invaliditeta, njegova akademska karijera koja je kasnije uključivala brojna istraživanja na terenu, na teško dostupnim lokacijama poput Nove Gvineje i ostrva južnog Pacifika, dodatno dobija na težini. Njegovo osnovno obrazovanje bilo je krajnje haotično (prema memoarima koje je pod naslovom Prirodnjak objavio 1994., a čija je specifična proširena i ažurirana strip verzija izašla 2020.): do kraja srednjeg obrazovanja promenio je čak 16 škola.

Po završetku srednje škole prijavio se u vojsku, u nadi da bi kao profesionalno vojno lice mogao dobiti stipendiju, ali je tamo zbog invaliditeta bio – odbijen. Srećnim sticajem okolnosti ipak je uspeo da se upiše na Univerzitet Alabame, gde se vrlo brzo istakao kao briljantan student; nakon što je diplomirao i magistrirao 1950. godine, dobio je poziv sa Harvarda, gde je doktorirao 1955. – ostalo je, kako bi reklo ovaj put utemeljeno opšte mesto, istorija (nauke, ali i čitave kulture čovečanstva). Kompletan ostatak njegove karijere bio je vezan za ovaj, naučno najznačajniji univerzitet na planeti, gde je do 1996. bio jedan od svega dvadesetak „imenovanih“ univerzitetskih profesora – šefova katedri nazvanih po istaknutim donatorima i alumnistima, obično Nobelovcima, Fildsovim laureatima i sl. Od 1996. bio je profesor emeritus i vrlo aktivno je, čak i u poodmakloj dobi, učestvovao u živahnom intelektualnom životu u Kembridžu, Masačusets.

Dve glavne faze Vilsonovog rada su najpre sociobiološka i biogeografska (grubo 1955-1980), a zatim ona u kojoj je težište njegovog rada bilo na biodiverzitetu i konzervaciji (1980-2021). Pošto u obe postoji zapanjujuće bogatstvo rezultata, ovde ću se zadržati samo na par najznačajnijih. U obe faze, on je pokazao čudesnu sposobnost spajanja empirijskog rada „na terenu“ sa ključnim teorijskim i matematičkim uvidima – i to u doba kad nije bilo toliko očigledno da je matematički formalizam suštinski neophodan naukama o životu kao što je to slučaj danas. (A danas je to slučaj značajnim delom upravo zbog Vilsonovih radova.)

Originalno se specijalizujući za mrave, Vilson je razvio detaljnu teoriju socijalnih interakcija putem feromona. Zajedno sa ekologom Robertom Mekarturom 1967. godine je objavio epohalnu monografiju Teorija ostrvske biogeografije koja je postavila osnove savremenog razumevanja migracija živih vrsta između prostorno udaljenih ekosistema („ostrva“ shvaćenih u dovoljno opštem smislu). Ova teorija je osnova brojnih docnijih razvoja u ekologiji, naročito ekologije invazivnih vrsta, pejzažne ekologije i skoro svih kvantitativnih studija gubitka biodiverziteta. Zapravo, Mekartur-Vilsonova teorija je toliko opšta da se i danas koristi, između ostalog, za modeliranje panspermije (transporta organskih supstanci, pa i mikroorganizama sa jednog na drugo nebesko telo), kao i modeliranje širenja naprednih tehnoloških civilizacija kroz Galaksiju.

U ovom periodu, Vilson je takođe odigrao ključnu ulogu u definisanju značajnih pojmova koji se obično zajedno nazivaju r/K selekcijom. Ključan uvid jeste da pojedine vrste, na primer insekti ili većina vrsta riba ili miševi, imaju veoma brojno potomstvo sa veoma malim roditeljskim ulaganjem u svakog pojedinačnog potomka (r-strategija, od eng. rate), dok druge, poput slonova, orlova ili primata, imaju malobrojno potomstvo sa velikim roditeljskim ulaganjem (K-strategija, od nemačkog Kapazität ili Kapazitätsgrenze, kapacitet odnosno granica kapaciteta). Ove dve strategije povlače za sobom čitav niz interesantnih posledica, kao što su dužina odrastanja – pa dobrim delom i životni vek pojedinca – kao i mnoštvo kognitivnih osobina koje zavise od izbora. Dve opcije se često skraćeno zovu r/K selekcijom i odličan su primer evolucionih fenomena zasnovanih na Darvinovoj teoriji koji regulišu domen ponašanja živih bića. Ovo ima direktne posledice i na biološku osnovu ljudske prirode kakva se otkriva u verovatno najvećem Vilsonovom postignuću: zasnivanju sociobiologije.

Zasnivanje sociobiologije – u impresivnoj monografiji pod naslovom Sociobiologija: nova sinteza (1976) – bio je veliki poduhvat, koji je, međutim, Vilsona mnogo i koštao. U svojevrsnoj predigri „kulture otkazivanja“ i srodne savremene patologije, Vilson je zbog jednog poglavlja u kojem iznosi veoma umerene i benigne stavove o biološkom utemeljenju ljudske prirode bio od strane levičarskih ekstremista proglašavan rasistom, seksistom, zagovornikom eugenike, nacistom, pa čak i inspiratorom genocida.

Zvuči poznato? U jednom posebno dramatičnom incidentu februara 1978. godine na dvodnevnom seminaru Američke asocijacije za razvoj nauke (čuvena AAAS), Vilson je prvo bio meta buke, pretnji i drugih oblika verbalnog nasilja, a zatim i poliven hladnom vodom. To je bio samo jedan primer reakcije ekstremnih aktivista – tada eksplicitno marksistički obojenih, što je u međuvremenu postalo prikriveno, mada je suština ostala ista (otuda i neke duboko odvratne reakcije na njegovu smrt, o čemu više dole). Ovi događaji odlično su prikazani u sjajnoj knjizi finske istoričarke nauke Ulike Segerstrale Branioci istine Dugoročno govoreći, sociobiologija je na naučnom planu pobedila, ma koliko je teško i rizično o tome govoriti u širem društvenom kontekstu. Ljudska priroda i ljudsko ponašanje jesu velikim delom biološki utemeljeni – uspeh projekta ljudskog genoma na prelasku u novi vek i milenijum je to samo dodatno potvrdio.

 

 

Negde od početka 1980-tih, Vilson se uglavnom okrenuo ekologiji i popularizaciji nauke, dajući ogroman doprinos razumevanju globalnog biodiverziteta i mera neophodnih da se preduzmu zarad njegovog očuvanja. U Biofiliji, objavljenoj 1984. godine, on pokazuje da postoji evoluciono utemeljenje za privlačnost prirodne sredine za čoveka, a samim tim i za napore ka očuvanju biodiverziteta. Čitav niz ekoloških mera i akata za odbranu različitih ugroženih ekosistema poput kišnih šuma ili močvara potekao je iz njegovog pera, a posebno je fascinantno što je u svojim 80-tim godinama (!) predvodio ekološke ekspedicije u radu na terenu, uključujući u teško dostupnim predelima poput džungli Mozambika ili Šri Lanke.

Vilson je 1996. prestao da aktivno predaje, ali je do poslednjeg dana radio i pisao, uključujući jedan roman, više autobiografskih knjiga (uklj. i verziju u stripu!), nekoliko ekoloških bestselera i seriju međunarodnih peticija i inicijativa sa ciljem zaštite ovog ili onog dela zemaljske biosfere. U korak sa vremenom, Vilson je bio inicijator digitalne Enciklopedije života, jednog od najkorisnijih, ali i najlepših sajtova ikada, koji ima za cilj objedinjavanje taksonomije i opisa svih do sada poznatih biljnih i životinjskih vrsta na planeti (oko 2 miliona do danas). 

Konačno, možda ništa ne odslikava bolje Vilsonovu veličinu kao mislioca i vizionara od njegove knjige iz 1998. godine, pomalo neprevodivog naslova (eng. Consilience: The Unity of Knowledge), s obzirom da se engleska reč consilience ponekad prevodi kao „skladnost“, pa i „doslednost“, ali je samo delić igre reči koju autor sugeriše.

Vilson pokazuje u kojoj meri su različite naučne discipline zapravo srodnije i međuzavisnije nego što se čini u svetlu birokratski nametnutih podela i kategorija. U tom svetlu, on ukazuje kako je najpre evoluciona, a potom i molekularna biologija demonstrirala kontinuitet između fizičkog sveta i sveta živih bića, o kojem su maštali mudri ljudi od doba Demokrita i Empedokla. Isto se odnosi na tekući projekat sociobiologije, bihejvioralne genetike i evolucione psihologije. Ali on odlazi i korak dalje, sugerišući da postoji pun kontinuitet između naučne, filozofske, pa i umetničke istine, dakle suštinsko i dubinsko jedinstvo čitavog polja kulture. Ova vizija ostaje vrhunska inspiracija, „svetlost u tami“, plemenita motivacija i podsticaj za sve istinske prijatelje prosvetiteljstva. Njeno vreme tek dolazi.

Naravno, u svetu i dobu u kojem živimo, ništa, ali baš apsolutno ništa ne može da izbegne da bude ukaljano vulgarnom dnevnom politikom, pa čak ni odlazak takvog velikana kakav je E. O. Vilson bio. Scientific American, nekada seganovska sveća u tami, a u novije vreme bastion vulgarne političke korektnosti, uspeo je ponovo da naruši Nernstovu teoremu/Treći zakon termodinamike koji utvrđuju da se apsolutna nula ne može dostići. Uredništvo S.A. je bez većeg napora doseglo apsolutnu moralnu nulu objavljivanjem nedotupavnog i sramotnog teksta, koji ne samo što piše vigovsku istoriju i anahronistički zloupotrebljava Vilsonove pionirske radove u svrhe dnevnopolitičkog preganjanja oko „kritičke rasne teorije“, već i nastavlja sa negiranjem biološke osnove ljudske prirode.

Vilsonovo nasleđe možda jeste komplikovano, ali je nasleđe urednika S. A. krajnje prosto, takoreći prostačko: njihov nakazni levičarski postmodernizam pokazuje punu i potpunu operisanost od savesti i moralnih obzira bilo koje vrste. Srećom, pa još ima čestitih kolega, uključujući neke od Vilsonovih žestokih naučnih protivnika, koji su se tome suprotstavili. U realnosti, Vilson je elokventno zagovarao univerzalnost ljudske prirode, što ga – kao i Darvina – čini istinskim (a ne postmodernim) borcem protiv svakog rasizma.

Ali tu nije sasvim kraj, jer zlonamerne antinaučne budalaštine svakako nisu ograničene na jedan deo političkog spektra. U za nijansu umerenijem, mada i dalje pseudonaučnom i duboko nemoralnom „ličnom prisećanju“na preminulog džina nauke o životu, Piter Vud u Spectator-u optužuje Vilsona za ni manje ni više nego… klimatsko sektaštvo i ekološki alarmizam!?

Ništa nije dalje od istine od toga – Vilsonova nauka je upravo najbolji lek protiv ekohipsterskog prenemaganja, pseudonaučnog alarmizma i klimatske histerije. No ovakva reakcija još jednom pokazuje u kojoj meri autentična nauka nužno mora da iritira ignoramuse i totalitarne ideologe na oba kraja političkog spektra: kao u narodnom epu, što promaši „antirasistički“ postmodernista na levici, to dočeka konzervativni „klimatski skeptik“ na desnici. Kao što je Epikur učio pre 23 veka, za razumnog mislećeg čoveka nema prave zajednice, on je uvek usamljen. Na političkom planu, teorija potkovice još jednom je trijumfalno dokazana.

Genije poput Vilsona to nije zaslužio, mada bi svakako razumeo: na kraju krajeva, radeći sa mravima odlično je shvatao da se mnoge jedinke ne mogu izdići iz slepe pokornosti svom (ideološkom) plemenu. Na ostalima je da pokažu da je homo sapiens evoluirao sposobnost mišljenja svojom glavom i druge složenije kognitivne karakteristike.