Foto:UnSplash
Kad god se pandemija bude završila jedna stvar više nikada neće biti ista. Pandemija je iz korena promenila tržište rada, prirodu rada i zahteve od poslodavaca. Mladi su uglavnom prvi na ekonomskom udaru talasa pandemije, ali se, pomalo paradoksalno, u razvijenim zemljama poslodavci suočavaju i sa velikim brojem otkaza mladih. Otkaza je toliko da se u zapadnim medijima pojavila sintagma koja plaši poslodavce: The Great Resignation (veliki talas otkaza).
Zašto mladi daju sve više otkaza uprkos svetskoj ekonomskoj nestabilnosti? Kakva očekivanja danas formiraju mladi, a kakve su realne mogućnosti? Koliko je Great Resignation trend daleko od Srbije?
Mladi napuštaju i “dobre” poslove – radnici “očekuju više”
Iako je i dalje rano oceniti koliko radnika je dobrovoljno dalo otkaz tokom pandemije u razvijenim zemljama, dostupna istraživanja pokazuju uznemirujuće brojke. U Sjedinjenim Američkim Državama je tokom samo jednog meseca 2021. godine čak 4 miliona zaposlenih dalo otkaz. Globalno istraživanje kompanije Microsoft pokazuje da preko 41% radnika razmišlja o otkazu ili promeni karijere.
Slična situacija je i u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj: preko 38% radnika razmišlja o otkazu i promeni posla u narednih šest meseci. Najveći deo otkaza dolazi iz sektora trgovine i ugostiteljstva, a otkaze sve više daju milenijalci i pripadnici tzv. generacije Z (rođeni nakon 1997. godine).
Otkud toliko otkaza? Odgovora na ovo pitanje je mnogo. Neki su odabrali da prekinu sa radom radi brige o članu porodice ili deci koja često nisu fizički išla u školu usled pandemije. Postoji i deo zaposlenih koji su tržište rada napustili zbog zdravstvenih razloga i straha.
Ipak, veliki deo odgovora krije se i u tome što zaposleni danas jednostavno očekuju više. Istraživanja pokazuju da su najmanje otkaza pretrpele firme koje su na različite načine podržale radnike. Pored sve većih očekivanja u pogledu zarade, radnici priželjkuju i fleksibilnost na radnom mestu, više šansi za napredovanje i što više autonomije.
Naročito velika bitka odigrava se u pogledu rada van kancelarije. Za sve koji veći deo radnog dana provode ispred laptopa, pandemija je označilo početak velikog eksperimenta: onlajn rad. Tokom više meseci rada kod kuće čini se da su mnogi po prvi put imali vremena da zastanu i razmisle kako se zapravo osećaju povodom onoga što rade.
Umesto užurbanih odlazaka i povrataka sa posla, dobili smo dodatno slobodno vreme, ali i osećaj slobode na radnom mestu koji je do tada za mnoge bio nepoznat. Ne postoji dress code, nema šefa koji proverava da li svake sekunde sedimo za radnim stolom. Istraživanje kompanije PwC pokazuje da čak 41% američkih radnika ne želi da se u potpunosti vrati u kancelarije. Pored fleksibilnosti u pogledu radnog mesta, sve više mladih priželjkuje i fleksibilnost u pogledu radnih sata, slobodnih dana i bolovanja.
Dodatno, rad tokom globalne pandemije koja će ući u istorijske udžbenike dolazi sa značajnim stresom za zaposlene. Nije u pitanju samo stres o potencijalnom otkazu usled finansijske krize, već i briga oko prenosa virusa ukućanima usled odlaska na posao. Jedan od najvećih faktora koji utiču na to da zaposlenih odluči da promeni posao jeste veliki događaj u privatnom životu koji dovede do promene prioriteta.
Globalna pandemija je prodrmala ne samo našu svakodnevicu, već i prioritete do kojih nam je stalo na radnom mestu. Zašto bismo radili u kompaniji sa toksičnom radnom kulturom? Asimetrija moći u odnosu poslodavac-zaposleni u brojnim razvijenim zemljama polako se menja, ovoga puta u korist radnika.
Srbija i mladi – očekivanja i realne mogućnosti
Kada generacije odrasle u periodu jugoslovenskog socijalizma pomisle na posao uglavnom se stvori slika višedecenijskog zaposlenja od devet do pet sa relativno malom, ali stabilnom platom. Šta zamišljaju generacije rođene u vreme sankcija i malo posle bombardovanja? Poteškoće u pronalasku posla, frilens zaradu, nesigurne ugovore i online rad.
U trenutku kada u Srbiji postoji preko 115.000 nezaposlenih ispod 30 godina teško je govoriti o dobrovoljnom davanju otkaza. Mladi u Srbiji često uopšte nemaju ni priliku da budu zaposleni, a nezaposlenost mladih porasla je za 10,34% u odnosu na 2020. godinu.
Mlade žene su češće nezaposlene u odnosu na muškarce, a najveća razlika je u starosnoj grupi 25-29 godina, navodi Alternativni izveštaj o položaju i potrebama mladih Krovne organizacije Srbije (KOMS). Očekivano, najveći broj mladih nezaposlenih dolazi iz Centralne i i Zapadne Srbije. Ogroman problem za mlade je i dug period čekanja između završetka školovanja i prvog zaposlenja: on u Srbiji traje gotovo dve godine prema nekim procenama.
Ipak, tržište rada za mlade takođe se menja. Sve je više mogućnosti za frilens rad preko interneta, uprkos spornim zakonima o oporezivanju takvog prihoda. Preko 10.000 ljudi u Srbiji, većinski mladih, predaje engleski učenicima u Kini, a oni predstavljaju samo deo srpskih internet radnika, većinski mladih do 30 godina. Ipak, ovakav vid zarade često može biti jako nestabilan: samo jednim potezom kineska vlada polako gasi mogućnosti zarade za onlajn tutore iz Srbije.
Srbija i trend Great Resignation
Zaključak o Great Resignation trendu stoga se nameće sam – mladi u Srbiji daleko su od njega. Ipak, ono gde se preklapaju očekivanja mladih u Srbiji i zapadnim zemljama je pitanje plate. Mladi u Srbiji imaju značajno veća očekivanja u odnosu na prethodne generacije po pitanju zarade koju smatraju normalnom i prihvatljivom.
Pomenuti Alternativni izveštaj navodi da 20% ispitanika smatra da je plata od 50 do 80 hiljada dinara dovoljna za pristojan život, dok čak 48% ispitanika navodi opseg od 80 do 100 hiljada. Koliko zapravo dobijaju mladi tokom prvih zaposlenja? Drastično manje.
Prosečna plata u Srbiji iznosi oko 66 hiljada dinara, a ovo je naravno daleko od većine prvih plata. Veliki raskorak između onog što mladi misle da je prihvatljiva plata i plate koju najčešće dobijaju objašnjava i veliku želju za migracijom. Pomenuto KOMS istraživanje ističe i da skoro 50% mladih aktivno planira ili razmišlja da napusti Srbiju.
Great Resignation trend neki vide kao najveći šok na tržištu rada u razvijenim zemljama poslednjih nekoliko decenija. Potrebno je još vremena za ispravnu ocenu ovog trenda, ali je on svakako pozitivan ukoliko zaista osnaži zaposlene i motiviše kompanije da više ulažu u svoje radnike.
S druge strane, za mlade u Srbiji trend talasa dobrovoljnog davanja otkaza je često daleko od očekivanog. Stoga, ukoliko ste povedeni američkim trendovima nedavno dali otkaz na poslu radi potrage za nečim boljim budite srećni, ali i svesni privilegije koju posedujete. Većina mladih u Srbiji to nažalost ne može da uradi.