Foto: Canva
Izbijanjem globalne finansijske krize 2008. na velika vrata se vratio kejnzijanizam. Srbija je pokušavala više od pola decenije (2009-2015) da vodi ovakvu ekonomsku politiku. Nije došlo ni do kakvih promena, jer su se smenjivale slabe stope ekonomskog rasta sa recesijom, pa je naša zemlja tek 2016. dostigla nivo dohotka po stanovniku od pre krize. Kejnzijanizam, ipak, nije jedini razlog zašto pumpanje državne potrošnje neće imati veći uticaj na rast proizvodnje, već je tu i struktura industrijske proizvodnje.
Kako funkcioniše sistem državnih stimulusa? Kakav to uticaj ima na privredu zemlje kao što je Srbija i koje su zapravo posledice takve politike?
U kratkim crtama kejnzijanizam znači da ako se zbog krize smanjuje privatna potrošnja, onda taj pad treba da nadomesti rast državne potrošnje. Ako država poveća plate u javnom sektoru kao i penzije, ljudi će imati više novca, pa će onda kupovati više dobara, pa će se povećati proizvodnja i posledično i zaposlenost. Mnogi ekonomisti su upozoravali da će rezultati ovakve ekonomske politike biti prilično mršavi. Prvenstveno će fiskalni efekti za malu i otvorenu privredu kao što je Srbija biti značajno niži od onih u velikim ekonomijama.
Srbija mora da uvozi veliki deo proizvoda jer se kod nas oni ne proizvode i svako povećanje tekuće potrošnje kroz plate i penzije preliće se zato na uvoz: po principu, javni dug kojim to finansiramo ostaće nama ali će povećanje proizvodnje otići Kini i Nemačkoj. Ovo nije nešto što je obeležilo samo Srbiju, i u zemljama koje su u Evropskoj uniji, ovakvi fiskalni programi bili dali prilično mršave rezultate jer su u prethodne dve decenije evropske privrede međusobno uvezale u lance proizvodnje i još deo industrije izmestile u zemlje Azije, pa se i kod njih ovakav rast potrošnje završio povećanjem uvoza, umesto povećanjem domaće proizvodnje.
Struktura industrije – fiskalni multiplikator je viši kod industrijske proizvodnje roba široke potrošnje
Kada se državnim programima novac deli svim kategorijama stanovništva, bilo da je u pitanju rast plata ili rast penzija, ekonomski racio iza toga leži u tome da je ljudi taj novac da potroše. A tu novu tražnju treba i zadovoljiti pa će doći do rasta proizvodnje i zapošljavanja. I eto ekonomskog rasta i izlaska iz recesije. Ali privrede će se različito ponašati čak i sa istim državnim stimulusom u zavisnosti od njihove strukture.
Što se tiče strukture, ovakav impuls više će se osetiti u privredama gde postoji industrijska proizvodnja robe široke potrošnje. Ili što bi ekonomisti rekli, u ovim zemljama će fiskalni multiplikator biti viši. Baš tu čuči proverbijalni zec: srpska industrija ima mali udeo ovakve proizvodnje, nego najveći njen deo čine grane u kojima je elastičnost niska ili koje proizvode prvenstveno za inostrano tržište pa je tražnja vezana za stanje u svetskoj privredi.
Državni stimulusi preko plata ne dovode do povećane prodaje Fiata 500
Kada je elastičnost tražnje niska u nekoj grani, to znači da se potrošnja ovih proizvoda neće značajno povećati kada i dođe do povećanja dohotka. Dobra primer ove industrije je prehrambena industrija, i sa njome povezane industrije pića i duvana: ako dobijeno povišicu, nećemo zbog toga sada više pušiti, piti ili jesti. Možda ćemo kupovati malo kvalitetnije od ovih proizvoda nego ranije, ali nećemo početi da jedemo vilama umesto viljuškom. Zato na ove industrije državni stimulus neće imati jači uticaj, a pošto one čine značajan deo ukupne prerađivačke industrije time će stimulus imati slabiji efekat i na privredu u celini.
Drugi važni delovi prerađivačke industrije u Srbiji imaju tražnju koja zavisi isključivo od stanja u svetskoj privredi – kada je stanje dobro, proizvodnja raste kao i njen izvoz; kada je svetska privreda u recesiji onda se ona smanjuje. Dobar primer ovakve industrije jeste automobilska industrija, uključujući ne samo cele automobile (kao što je proizvodnja fabrike Stelantis u Kragujevcu) nego i različitih delova za vozila, preko kablova i sedišta do kočionih sistema i komandnih tabli.
Da uprostimo, državni stimulus preko plata i penzija neće dovesti do povećanja prodaje Fiata 500 da bi to povećalo njegovu proizvodnju u Kragujevcu. Drugi dobar primer ovakve industrije su proizvodnja baznih ili obojenih metala – čeličana u Smederevu, valjaonica bakra u Sevojnu ili rudnik bakra u Boru neće povećati proizvodnju jer su penzije povećane 20%, već će to uraditi ako se poveća tražnja za njihovim materijalima i proizvodima u inostranstvu gde ih i plasiraju. Ali u ovakve grane spadaju još i hemijska i farmaceutska industrija. Što znači da je deo prerađivačke industrije gde bi mogli da očekujemo povećanje proizvodnje ako dođe do državnog stimulusa prilično mali, a samim tim takav će biti i njegov uticaj na privredu.
Stanje u industriji – teško je pokrenuti prazne fabrike
Stanje industrije takođe ima veliki uticaj. Zamislimo dve privrede u kojima je industrijska proizvodnja usled krize smanjena za 20%, ali u jednoj su fabrike nastavile da rade samo sa smanjenim kapacitetima, a u drugoj se deo fabrika zatvorio i prestao sa radom, dok preostale uglavnom proizvode punim kapacitetima. Ekonomska situacija u ovim privredama neće biti ista, iako su iskusile istovetno smanjenje industrijske proizvodnje. Neki državni program imao bi veće ekonomske efekte u ovoj prvoj nego u drugoj državi. Teško da će preduzetnici investirati u dugoročni projekat povećanja proizvodnje (kao što je izgradnja nove hale) ako se oslanjaju samo na kratkotrajan efekat državnog stimulusa, a prazne fabrike teško je pokrenuti kada su godinama prazne – deo radnika je već našao neki drugi posao, nove radnike treba obučiti, mašine su možda u međuvremenu zastarele ili oštećene itd.
Nova vremena, novi izazovi – povećanje javnog duga usled pandemije do 60% BDP-a
Trenutno izgleda da ne treba da se plašimo od ponavljanja loše ekonomske politike povećanja tražnje preko neumerenog rasta plata i penzija, koja nije dovela do ekonomskog rasta, ali jeste do nagomilavanja javnog duga, usled čega smo morali u ishitrenu fiskalnu konsolidaciju kroz smanjenje plata i penzija 2014.
Prvi razlog za to jeste taj što već nekoliko godina Srbija beleži, ako ne visoke stope rasta (kako se hvali vlast), onda barem značajno bolje stope nego pre 2015. kada je privreda faktički stagnirala, pa političari nemaju puno razloga da razmišljaju o ovakvom potezu. Drugi razlog zašto će ovakva prilika teško moći da se pojavi jeste i stanje u javnim finansijama: javni dug se usled visokog zaduživanja tokom pandemije kovida značajno povećao, vrlo blizu do ’’magičnog’’ nivoa od 60% BDP-a. Jedan novi veliki državni stimulus u ovakvoj situaciji nije verovatan kao onaj nakon 2008. kada je javni dug bio značajno niži, pa je prostora za zaduživanje bilo.
Za sada se priča o državnim stimulusima promenila i oni sve manje liče na neke koherentne ekonomske mere, a sve više na bacanje para onim grupama stanovništva čiji glasovi su neophodni vlastima pred izbore. A to se potom može da deluje i potpuno bizarno, kao što je isplata 100 evra mladima 16-30, ne samo onima koji su nezaposleni pa nemaju prihode, nego i onima koje izdržavaju bogati roditelji dok se školuju, ili koji rade i imaju svoje pristojne ili čak visoke prihode. Dok normalne države funkcionišu tako da uzimaju novac od svih, pa ga onda daju samo onome koje je to potrebno preko socijalne politike, Srbija je patentirala novi pristup gde uzima od svih pa onda svima i vraća. Onda je bolje da nam novac na početku nije ni uzimala, bilo bi nam svima bolje, barem ne bismo plaćali i troškove administriranja ovakvih programa i sa njima povezane papirologije.
Ali to ne znači da se stanje neće promeniti ako dođe do neke recesije koja će se preliti i na Srbiju. Jer besplatne pare su uvek politički popularne. Zato treba da pričamo o tome zašto ovakvi programi ne bi bili dobra ideja – jer će nas opet dovesti u situaciju da nagomilamo visok javni dug koji ćemo morati da vraćamo, a da će ekonomski rast otići u naše trgovinske partnere odakle uvozimo.