Foto: UnSplash
Istina je na slobodi. Ali i hiljade nasilnika. Šta ćemo preduzeti povodom toga?
Godina koja je počela sa porukom „nisi sama“ – upućenom svim onim ženama koje su se osetile usamljene, povređene, neshvaćene u patnji i bolu kroz koji su prolazile zato što su doživele bilo kakav oblik nasilja, uznemiravanja, maltretiranja… Ta godina napravila je pun krug završivši se sa erupcijom poruka „nisam prijavila“ – svih onih ispovesti o neprijavljenim iskustvima iste te usamljenosti, bola i patnje zato što nisu znale ni mogle nikome da prijave kakvo su nasilje, uznemiravanje ili maltretiranje doživele.
Od ispovesti sa haštagom #nisamtražila i odgovora u vidu #nisisama do onih sa oznakom #nisamprijavila ovo društvo prošlo je put katarze i osvešćivanja, barem delimičnog, o tome koliko je nasilje, u onim svojim najgorim oblicima neslobode, prisutno svuda oko nas.
Ipak, pre nego što proglasimo da smo nešto postigli, moramo da se pozabavimo i onim, nešto manje prisutnim ali ništa manje bitnim – #nisamprijavio slučajevima, kao i „antikampanjama“ koje uzimaju maha i po drugi put se obrušavaju na žrtve. I konačno, moramo da se pozabavimo uzrokom problema – nasilnicima i onima koji ih kao nasilnike nisu prepoznali, koji nas nisu zaštitili, a bila je njihova dužnost.
Istina je na slobodi. Ali i hiljade nasilnika. Šta ćemo preduzeti povodom toga?
Žene koje više ne ćute
Svaka od žena koje su prošle kroz pakleni put od nesigurnosti da bilo kome kažu šta im se desilo, do toga da su sada, makar i u etar tvitera, poslale svoj bes i nemoć, načinila je jednu revoluciju.
A takvih revolucija samo tokom prethodnog vikenda bilo je više od 15.000 ako gledamo zbirno broj tivtova koji su se za dva dana pojavili sa oznakom „NisamPrijavila“, među kojima većinu čine lične i potresne ispovesti o neprijavljenim i nikada sankcionisanim – krivičnim delima.
Da, da, većinom su to krivična dela – svaki pokušaj ili izvršeni akt protiv volje, fizičkog i psihičkog integriteta drugog bića, mogao bi da nađe svoje mesto u bilo kom krivičnom zakoniku sveta, pa i našem. Ali nije našao mesto u tužilaštvima, u policiji, u svesti okoline pre svega. Nije naišao na mnogo razumevanja šta znači povreda, pa makar ona bila i ružna reč uzastopno ponavljana, makar to bilo i preterano „iskazivanje emocija“ za neke.
Mnoge od onih koje nisu prijavile, do trenutka pisanja svoje lične traume pred auditorijumom društvenih mreža, nisu ni bile svesne da su imale šta da prijave. Nisu bile svesne da ono što im se desilo, samim tim što je, na bilo koji način narušilo autonomiju bića, išlo protiv njihove volje i želje, spada u definiciju nasilja i treba da podleže sankciji – osudi, krivičnoj i pre svega moralnoj.
Kažem pre svega moralnoj, jer verujem, a o tome svedoče mnogi od ovih tvitova, da je većini žrtava najviše falila moralna podrška okoline – da im se veruje, da njihove majke, očevi, braća, sestre, prijatelji, čuju njihovu priču i prepoznaju je kao ono što jeste – nasilje.
Svest o ovome mnoge od žena, a nećemo ih nazivati žrtvama iako to jesu po definiciji, ali ne i po stavu i hrabrosti, razvile su upravo tokom ove godine.
Od hrabre ispovesti glumice Milene Radulović, zatim i Ive Ilinčić i drugih devojaka o stravičnom višegodišnjem nasilju u školi glume Mike Aleksića, preko monstruoznosti nasilja nad učenicama u istraživačkoj stanici Petnica; pored javnog, medijskog pakla kroz koji je prošla glumica Danijela Štajnfeld da bi nam ispričala svoju priču o silovanju od strane starijeg kolege Branislava Lečića, do Nine Stojaković koja je branila svoju sestru.
Sve priče pre Ninine imale su dug razvojni put između samog akta nasilja i trenutka kada su javno obelodanjene. To ne povlači pitanje, i ni slučajno osudu, zašto žrtve nisu prijavile ranije, već to ukazuje da nisu osećale da je društvo sposobno da ih razume, da pokaže empatiju, a kamoli da deli pravdu.
A onda je došla Nina, nešto mlađa, verovatno osnažena hrabrim istupima svih pređašnjih, i odmah ispričala nastavak koji nam je nedostajao. Kako izgleda obraćanje žrtve instituciji.
Zašto nisi prijavila ranije – da li na ovo pitanje uopšte postoji smislen odgovor?
Institucije koje ne rade svoj posao
Da bismo shvatili kako i šta institucije u Srbiji rade po pitanju nasilja prema ženama, možemo samo da se setimo slučaja kada je bivši muž nasilnik ubio ženu i njihovo dete ispred Centra za socijalni rad u sred Beograda. Ali da bi se sagledala širina problema potrebno bi bilo da znamo i vidimo sve one slučajeve kada su žene otišle u policijske stanice, ili pozvale patrolu da dođe i pomogne im – a pomoć i zaštitu nisu dobile. Već tu, na prvom koraku bolnog i mučnog procesa, mnoge su se širom Srbije, dalje od oka javnosti i kamera, susrele sa odsustvom sistema. Sve te javnosti nepoznate, nikada obelodanjene priče, čine srž onoga što je jedna Nina iznela na videlo. A posle nje potvrdile hiljade onih koje nisu ni prijavile.
Iako postoje, i to im se treba priznati, i oni svetli primeri službenika, i češće službenica, u policiji, tužilaštvu, psihološkim savetovalištima, pravnim timovima, centrima za socijalni rad, koji zaista čine sve da se iskoriste i primene zakonske mehanizme za zaštitu žrtava, takvi su primeri izuzetak, a ne pravilo. A pravilo je da se, već na prvim koracima, žrtvama ne veruje, da se njihova patnja i trauma minimizuje, da se od njih traže dokazi kao da su one istražni organi a ne pretučene, silovane, ugnjetavane i zlostavljane. To je ono što odvraća neke nove i buduće žrtve, a nažalost ima ih i verovatno će ih i dalje biti, od pokušaja da se odbrane, obrate institucijama.
Da bi se ovo makar i malo promenilo i pokrenulo u pozitivnom pravcu, možda je potrebno da, ako već i ovde oslovljavamo one koje su imale snage da istupe javno imenom i prezimenom kao žrtve, isto to učinimo i za one koji se kriju iza imena „institucije“.
Ko su i šta su te institucije? Da li u njima sede neki ljudi koji imaju imena i prezimena? Koji imaju majke, ćerke, sestre? Možemo li da ih oslovimo javno imenom, ili makar zbirno, kao što je to učinila Nina Stojaković kada je adresirala policijsku stanicu u Milana Rakića.
Iako ta policijska stanica odgovara Nini krijući se iza saopštenja koja potpisuje Ministarstvo unutrašnjih poslova, u njoj sede neki ljudi od krvi i mesa i sa njima moramo da razgovaramo. Njih moramo da upoznamo, oslovimo, pozovemo na odgovornost. Kao što pozivamo na odgovornost imenom i prezimenom ministre, ministarke, zaštitnike građana, poverenike i poverenice. Sve one koji bi mogli da nam pomognu.
I na kraju, kao što su neki oslovili imenom i nasilnike.
Nasilnici koji nisu prijavljeni
A šta ćemo sa nasilnicima? Sada kada je istina na slobodi, šta ćemo sa nasilnicima koji su i dalje na slobodi? Neki od njih možda su se i prepoznali u ispovestima iza haštaga #nisamprijavila. Da li će sada ponovo potražiti svoje žrtve? Ili su već našli neke nove?
Najverovatnije je da se i dalje predstavljaju svom okruženju i javnosti kao uzorni članovi ovog društva, kreću se bez ograničenja među nama, skrivaju svoja nedela, osećajući se sigurno, onako kako njihove žrtve verovatno dugo nisu mogle.
Oni među njima koji su ipak prozvani javno, koji ne mogu tako i toliko da se prikrivaju, služili su se drugim metodama. Nasilničkim. Oni su silovali javni prostor svojim odgovorima žrtvama, svojim pokušajima da diskredituju, omalovaže, zastraše još jednom. Ali ni ovi drugi, iako javno obeleženi, nisu snosili ozbiljnije sankcije do sada.
Zašto se Lečić ne plaši poligrafa – o metodu manipulacije ”gaslighting”
I tu dolazimo na naredne korake onoga što bi trebalo da rade institucije – tužilaštvo, sudovi – procesuiranje počinitelja. Osim predugog trajanja procesa u ovakvim slučajevima, raznih okolnosti samih postupaka zbog kojih se žrtve osećaju nanovo traumatizovano, kraj je često neizvestan, nepovoljan po žrtve i ostatak društva u celini. Jer nije ovde pitanje zaštiti jednu ženu, iako je i jedna – jedna previše, ovde je pitanje kako zaštiti sve nas ostale i čitavo društvo od nasilničkog ponašanja pojedinaca, ali pre svega od obrasca ponašanja koje se odobrava ako se ti pojedinci ne kazne. A kazne su često blage i preblage.
Muškarci koji nisu prijavili
Žene su napravile ogroman korak ka osvešćivanju svih nas o nasilju, ali korak koji možda nismo očekivali napravili su i muškarci. Kroz onih stotinak tvitova sa haštagom „nisamprijavio“ provukla se potpuno nova tema, za koju će srpska javnost još morati da se priprema – nasilje prema muškarcima. Hiljade žena izborile su se za svoj glas, ali i dale glas muškarcima koji su nosili teret traume, o kojoj u patrijarhalnom društvu kakve je naše – nikome nisu mogli da pričaju, niko nije mogao da razume, i verovatno još dugo neće moći. Njihove priče su jednako važne ali će verovatno čekati još dugo dok se u društvu stvori klima da mogu da budu ispričane glasno, a da isti ti muškarci koji su bili žrtve ne budu predmet ismevanja, osude da nisu „dovoljno muškarci“ jer se „nisu branili“ i potpunog nerazumevanja o tome „kako to muškarci uopšte mogu da budu žrtve nasilja“. A tek kad budu ispričane moći ćemo da vršimo pritisak na institucije da jednako jako i efikasno deluju u svakom slučaju nasilja, bilo da je ono upućeno prema ženama ili muškarcima.
Sekundarna viktimizacija žrtve i zašto moramo da naučimo decu da „ne znači – ne“
*Stavovi izneti u ovom tekstu su lični stav autorke i ne predstavljaju stavove dnevnog lista Danas.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.