Foto: Unsplash
Nakon blokada krajem novembra i početkom decembra, glavna politička tema makar po društvenim mrežama je postao referendum zakazan za 16. januar. Siguran sam da ni 1% stanovništva ne zna tačno na šta se referndum odnosi, a upitan je čak i procenat birača koji znaju da se referendum uopšte održava. Čak sam siguran da neki misle da referendum ima veze sa Rio Tintom, neki misle da ima veze sa Kosovom i Metohijom, a jedan deo nema pojma ni da se održava referendum. A tek da znaju šta i kako. A dodajte i kontekst u sve to, referendum je za oko 25 dana, a između su Novogodišnji i Božićni praznici.
Šta se u Ustavu menja i kakve izazove promena Ustava donosi za opoziciju?
Prva zabluda – ukinuli su cenzus Zakonom o referendumu i narodnoj inicijativi
Ne, cenzus koji zahteva izlaznost veću od 50% od upisanih birača (pri tom odrednica je bila da za predlog izmena Ustava mora da glasa, a ne samo da izađe više od polovine od ukupnog broja birača na referendumu – član 133, stav 2 Ustava Republike Srbije iz 1990. godine) je ukinut usvajanjem Ustava 2006. godine. Član 203. važećeg Ustava Republike Srbije kaže „Promena Ustava je usvojena ako je za promenu na referendumu glasala većina izašlih birača.“ Pri tom, određeni delovi Ustava mogu da se menjaju i bez potvrđivanja građana na referendumu. Isti član 203. Ustava Republike Srbije kaže da je „Narodna skupština dužna da akt o promeni Ustava stavi na republički referendum radi potvrđivanja, ako se promena Ustava odnosi na preambulu Ustava, načela Ustava, ljudska i manjinska prava i slobode, uređenje vlasti, proglašavanje ratnog i vanrednog stanja, odstupanje od ljudskih i manjinskih prava u vanrednom i ratnom stanju ili postupak za promenu Ustava.“
S obzirom na Predlog Akta o promeni Ustava Republike Srbije koji je Narodna skupština 2/3 većinom usvojila krajem novembra i koji se bavi uređenjem vlasti (sudovi i tužilaštvo), ona je morala da raspiše referendum da bi ga građani potvrdili.
Razlog donošenja novog Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi (prethodni iz 1994. i izmene i dopune iz 1998. godine) jeste upravo ovaj referendum, jer ovaj zakon od 2006. godine nije upodobljen sa ustavnim odredbama iako je trebalo da bude. Da se u međuvremenu raspisao referendum po starom zakonu, bio bi oboren na Ustavnom sudu. Blokade su uticale da se ovaj zakon izmeni posle manje od 15 dana, ali u onim oblastima koje je novi zakon prestrogo regulisao. Zakon nije mogao da menja cenzus i on je samo upodobljen sa Ustavom iz 2006. godine.
Sve upitnosti legitimnosti i legalnosti usvajanja Ustava i potvrđivanja na referendumu
Aktuelni parlament nije legitiman i o tome su tomovi napisani od 21. juna prošle godine, a ako bi neko da pokuša da dokaže suprotno – reći ću samo to da parlament donosi izmene Ustava skoro pa u cajtnot svog mandata (u pitanju su bili poslednji rokovi) koji inače prema Ustavu traje do 2024. godine, ali je zbog prethodnih izbora i odsustva upravo legitimnosti, mandat parlamenta skraćen do februara 2022. godine odlukom Aleksandra Vučića. Sama činjenica da Narodna skupština u smiraj svog mandata donosi izmene Ustava problematično je samo po sebi (ne usvaja se novi Ustav, niti se menja sistem zakonodavne ili izvršne vlasti pa da samo po sebe uzrokuje nove izbore).
Dodatno, novi Zakon o referendumu je usvojen pet dana pre raspisivanja referenduma (zakon 25.11, a Akt o promeni Ustava i raspisivanje referenduma su bili 30.11). A onda, nakon što je referendum raspisan, zakon je promenjen posle samo 15-ak dana pod pritiskom blokada. Što znači da je u toku sprovođenja referendumskih radnji izmenjen Zakon o referendumu.
Referendumsko pitanje o promeni Ustava – da li ste za promene ili ne?
Iako je bilo problema u definisanju pitanja na skupštinskom odboru (utvrđivanje/potvrđivanje o čemu je pričao i pisao sudija Majić), mnogi govore kako je pitanje nejasno, kako ništa ne znači, kako niko ništa ne zna o tome. Međutim, pitanje glasi: “Da li ste za potvrđivanje akta o promeni Ustava Republike Srbije?”, s obzirom da je Narodna skupština usvojila 2/3 većinom Akt o promeni Ustava i da on ima 29 amandmana kojima se menja Ustav i koji svako može da pogleda na sajtu Narodne skupštine. Svakako da građani ne mogu da glasaju posebno za svaki od amandmana, a ne znam ni kako bi moglo drugačije da se definiše pitanje. Suštinski ovo je pitanje „Da li ste za predložene promene Ustava?“ i odgovarate sa „DA“ ili „NE“. Ako ste za promene koje je usvojila skupština – da, ako niste – ne. Pitanje je više nego jasno. Potpuno je druga stvar to što skoro niko ne zna šta su izmene i šta one donose.
Zašto i šta se menja u Ustavu?
Menja se deo Ustava koji se bavi organizacijom sudske vlasti i načina izbora sudija i tužioca i to pre svega da bi pred EU ispunili jedan od koraka u poglavlju koje se bavi vladavinom prava. Kao najveći argument protiv izmena u javnosti se javlja taj da Narodna skupština i dalje treba da ima uticaj na izbor sudija – odnosno da ih bira. Dodatno, same izmene ne garantuju da će sudstvo postati nezavisno, ni najmanje. Šta više, verujem da će stanje i po novom ukoliko bude potvrđen Akt o promeni Ustava biti isto kao i po starom. Loše po građane svakako. A za detaljnija obrazloženja prednosti i mana – konsultujte pravnike koji su o tome pisali.
Zašto ustavne promene baš sada?
Ne znam da li se neko pitao zašto referendum baš u januaru, gotovo u poslednjem terminu koji je mogući da bi Skupština mogla da proglasi rezultate pre nego što se raspusti zbog izbora, kada ako je već želeo da menja Ustav u ovom sazivu –Vučić je to mogao da uradi pre šest ili 12 meseci. Mogu samo da budem siguran da to ima neku drugu funkciju, naravno izbornu.
Neko bi rekao, da postoji promil šanse da opozicija pobedi (da pobedi „ne“ kao odgovor opozicije u odnosu na „da“ – odgovor vlasti), referenduma i izmena Ustava ne bi ni bilo. Iskreno mislim da će vlast imati problem da izvuče svoje glasače i „glasače“ na referendum, a tek će ih imati opozicija (pogledajte uvod teksta opet). I šta onda opozicija da radi na referendumu dva i po meseca pred izbore? Da li uopšte ima izlaz?
Šta da radi opozicija – Opoziciona kampanja za „ne“ ili „praviti se mrtav“?
Opozicija suštinski ima dva izbora:
1) Da vodi kampanju za glasanje protiv promena Ustava (za „Ne“)
2) Da se pravi mrtva ili da bojkotuje (mada niko ne priča o bojkotu, već se prave mrtvi pa ću tako i zvati u nastavku teksta)
1 – Ukoliko opozicija radi ozbiljnu kampanju za „NE“, što ima svojih prednosti (treniranje kontrolora ukoliko su uopšte spremni, a posebno ukrupnjavanje opozicije i savezništvo ukoliko svi učestvuju), ipak dolazi u situaciju da doživi ozbiljan poraz pred same izbore, a time će se obeležiti i sam početak izborne kampanje jer će vlast „jahati“ na tome. Poslednje što opoziciji treba je još jedan poraz. Posebno ne dva i po meseca pred izbore. Tu pre svega ne treba poraz opozicionim biračima, nekim možda novim opozicionim biračima koji bi glasali za „ne“, koji su demotivisani i psihološki uništeni prethodnih deset godina konstantnim vanrednim izborima i ubijanjem u pojam ubedljivim porazima i stvaranja okvira „ništa ne može da se promeni“. Tome su služili svi oni vanredni izbori. Kakva će biti „borbena gotovost“ opozicionih aktivista, birača i pre svega motivacija potencijalnih birača (apstinenata) pred izbore nakon ubedljivog poraza u januaru? Psihološki efekat tog poraza će se sigurno odraziti na izbore u aprilu, na birače može da bude izuzetno demotivišući i da opozicija dodatno izgubi podršku pred izbore.
Šta ovo donosi političkim akterima ukoliko deo opozicije vodi kampanju za „ne“, a deo se pravi mrtav. Oni koji budu vodili kampanju će biti vidljiviji do 16. januara i prikupiće sigurno u međuvremenu i neke apstinente i prikupiće neke birače od partija koje se prave mrtve. Međutim, nakon ubedljivog poraza – ove partije postaju gubitnici, oni koji su ubedljivo poraženi na referendumu i postoji velika šansa za ozbiljnu demotivisanost tih birača, razočarenje u političke aktere, demoralisanost i gubitak podrške.
2 – Opozicija za koju referendum ne postoji („odlučili da se prave mrtvi“) ne može nikako da obrazloži kako učestvuje na izborima u aprilu, a ne učestvuje na referendumu. Zaista, obrazloženje i objašnjenje gotovo da ne postoji, a da nije upravo ovo da se „izbegne poraz“ pred izbore koji slede, a teško je da to možete i smete tako da komunicirate. Posebno ukoliko komunicirate da ćete u aprilu pobediti i da je to kraj vladavine Aleksandra Vučića i da je to u stvari pravi referendum. Onda zaista jeste pitanje, zašto se ne pobedi već na ovom referendumu posebno što bi se u tom slučaju postiglo tako željeno jedinstvo opozicije? Zar to onda ne bi ujedinilo opoziciju i referendum bi bio veliki poraz Aleksandra Vučića i praktično bi u aprilu izbori bili formalnost u procesu njegovog skidanja sa vlasti?
Deo birača ove grupacije će biti razočaran time što se nije izašlo na referendum, deo će se možda pasivizirati, ali generalno referendumski rezultat će demotivisati i birače ovih stranaka koje se budu držali po strani jer će se teško održavati teza o pobedi u aprilu. Svakako, kako napraviti onu referendumsku atmosferu dva i po meseca kasnije? Dodatno, aktivisti i članovi će biti manje pogođeni nego kod onih partija koje budu aktivno učestvovali u kampanji za „ne“ i to je jedna od prednosti ove strategije.
Na kraju, opozicija je prema svim istraživanjima (ne uzimam Faktor plus kao relevantan, već Demostat) i dalje daleko od pobede i u Beogradu, a za Srbiju je to i dalje nemoguće. Osim toga, opozicija je sada već tradicionalno podeljena sama po sebi (jer tačno je moglo i da se pretpostavi ko će biti na kojoj strani, samo možda nismo znali koju će stranu koja grupacija odabrati) i bez podsticaja od strane vlasti da se svađaju među sobom. Jedino iole pozitivno iz referenduma moglo je da bude ukrupnjavanje i zajednički rad celokupne opozicije za koju god strategiju da se opredele, pa da se sa tim napravi nešto za budućnost. Ovako sa podelom – ni to.
I da prosto zaključim – obe grupacije opozicije će biti na gubitku posle 16. januara.