Foto: Canva
Znam, sada je aktuelno pitanje kako doći do „dana posle“ ali petooktobarsko iskustvo govori o tome koliko je važno razmišljanje o onome što dolazi posle smene režima. Dan posle naslućen je jednom dobijenom bitkom protiv autokratije Aleksandra Vučića i besom ljudi koji su izašli na ulice. Međutim, osim opravdanog bunta koji se pretočio u gotovo instinktivnu reakciju velikog dela stanovništva, postoji li neko dugoročnije razmišljanje ili plan šta raditi kada najzad dođe do promene?
“Treći put“ – omiljeno utočište od ozbiljnog razmišljanja
Podsetimo se da je ovakvo, dugoročnije razmišljanje grupacija oko DOS-a vezivala za maglovite ideje o uvođenju demokratije i uključivanju Srbije u svet. Iako je vraćanje u svet išlo relativno brzo i na talasu međunarodne podrške i sveopšteg optimizma, izgradnja demokratije odvijala se mnogo sporije i na kraju doživela krah pobedom naprednjaka. Verovalo se, naivno, da je nekoliko smena vlasti, u periodu od 2001. do 2012. godine, praktično u okviru istog ideološkog tabora petooktobarskih pobednika konsolidovalo demokratiju. Međutim, bila je dovoljna samo prva prava promena vlasti i jedan demagog da se zidine demokratije raspadnu kao kula od karata.
Pored objektivnih problema koji su postojali u tom periodu, nefunkcionalne federacije i stalnih tenzija u okviru nje, još uvek aktivnih i od tajnih službi podržavanih paramilitarnih formacija, dvovlašća na republičkom nivou (sukob DS-a i DSS-a), pokušaja okupacije juga Srbije kao i devastiranih institucija i ekonomije, u oči upada i jedan čisto idejni ili ideološki faktor koji je bio od presudne važnosti. U ideološkom smislu, sprska politička scena, bilo ona levo ili desno, opredelila se od početka za ideologiju „trećeg puta“ koja ju je skupo koštala i još uvek košta.
Šta je ova ideologija? Ideologija trećeg puta je pozicija između kapitalizma i socijalizma, koja navodno izbegava opasnosti i jednog i drugog. Ona nije samo, barem u našem političkom iskustvu, izdanak linije manjeg otpora i mediokritetskog shvatanja života, već i naslednik jugoslovenskog socijalizma, ideje da malo tržišta i puno države, birokrata i političara i jedne jako pametne glave na čelu svih njih vodi u srećnu budućnost. Ideologija trećeg puta je omiljeno utočište od ozbiljnog razmišljanja naših intelektualaca, od Dubravke Stojanović do Miloša Kovića, naših političara, od Dragana Đilasa do Boška Obradovića, ali često i našeg „običnog čoveka“.
Posebno je u ovom smislu interesantna „patriotska strana“ koja prezire „razobručeni kapitalizam“ i Broza, dok istovremeno veliča domete komunističke industrijalizacije, kao da ekonomski napredak ne bi bio moguć u obnovljenoj kapitalističkoj monarhiji. Ković, kao „desničar“ i „nacionalista“ okrivljuje „antikomunizam“ (sic!) za prodaju „uspešnih komunističkih preduzeća, rasturanje JNA i službi bezbednosti“. Svima, i patriotama i nepatriotama, glavna meta napada je neoliberalizam, iako, da stvar bude interesantna, Srbija nije neoliberalna zemlja (samo letimičan pogled na mesto koje Srbija zauzima u pogledu ekonomskih sloboda dovoljan je da razveje takve zablude).
Umesto vladavine prava mafijaška “reket” država
Neoliberalizam, odnosno kapitalizam, da imenujemo stvari pravi imenom, podrazumeva slobodno tržište, vladu koja se ne meša u privredu, barem ne mnogo, i najzad čvrsto poštovanje vladavine prava i privatnog vlasništva.
Šta od svega ovoga postoji u Srbiji? Tržište svakako, ali i ogromna uloga države u mnogim njegovim segmentima, sa prenaduvanim javnim sektorom i preduzećima kao stalnim izvorom partijskog plena i kupovine glasova. Vladavina prava sa zakonskim okvirom koji omogućava predvidljivost i sigurnost ulaganja ne postoji, kako za inostrane tako i za domaće ulagače.
Sve može postati partijski plen, kad-tad. Štaviše, sprega politike i ekonomije toliko je jaka da je teško biti uspešan privrednik ukoliko se ne plati reket političkoj mafiji. Slučaj „Savamala“, kao i najnoviji predlog zakona o eksproprijaciji – koji je zapravo drugo ime za pseudoboljševičku nacionalizaciju – jasno svedoče o krhkosti institucije privatnog vlasništva.
Ideologija trećeg puta počiva upravo na negaciji neoliberalizma kroz relativizaciju neprikosnovenosti vlasništva (u toj relativizaciji Vučić je samo banditski brutalan, dok bi njegovi prosvećeniji kritičari radili isto što i on, samo u rukavicama i postepeno), kroz ideju snažnog uticaja države u ekonomiju i kroz svođenje vladavine prava na pravni voluntarizam – instant donošenje zakona i vladavinu uredbama. Pre ili kasnije, i naročito u sredinama u kojima pravna sigurnost i poštovanje pravila nisu jača strana, dolazi do stvaranja mafijaške „reket“ države. Sve to su obrasci institucionalnog ponašanja koje je nasleđeno iz višedecenijskog iskustva „socijalizma sa humanim likom“.
Mit o Jugoslovenskom uspehu – uzrok produženog socijalizma
Još uvek ne postoji svest o tome koliko je ovo nasleđe jako, i koliko je ono oblikovalo mišljenje javnog mnjenja i kreatora politika u trenutku kada je trebalo graditi institucije slobodnog društva. Generacije su opijane mitom o uspešnosti radničkog samoupravljanja i uspešnosti našeg „trećeg puta“ u odnosu na bedu sovjetskih satelit-država.
Iako komparativno ekonomsko i sociološko istraživanje ukazuje na to da veliki deo zemalja iza gvozdene zavese nije zaostajao u odnosu na Jugoslaviju – u mnogo ekonomskih i čak političkih aspekata bile su ispred nje – mit o našem uspehu, i generalno o našoj posebnosti omeo je i one najpametnije da prihvate model promene uspešnih zemalja.
Osnovni razlog tome sastoji se u činjenici da, za razliku od većine postsocijalisitičkih zemalja, Srbija u devedesete ne ulazi u tranziciju već u produžetak socijalizma, sa neželjenim ustupcima koje je Milošević morao da pravi. Ne samo što tada ne dolazi do sveukupne „deboljševizacije“ (pravnog, političkog, ekonomskog i simboličkog diskontinuiteta sa komunizmom) već su uporno održavani svi osnovni postulati starog sistema, u meri u kojoj je to bilo moguće u odnosu na promenjenu realnost u svetu (pad berlinskog zida).
Pokušaj očuvanja socijalizma u nekoj mutiranoj verziji najbolje dokumentuje „test balon“ akademika Mihaila Markovića o uvođenju jednopartijskog pluralizma, ili tvrdoglavo insistiranje na konceptu društvene svojine – pravno-političkom nonsensu socijalističke Jugoslavije – koja je našla svoje mesto u i novom „demokratskom“ ustavu iz 1990.godine (pisan od strane eminentnog pravnog stručnjaka Ratka Markovića; odredba u kojoj se pominje društvena svojina ukinuta je tek ustavom iz 2006).
Izostanak sprovođenja sveopšteg diskontinuiteta sa prethodnim poretkom nije samo karakteristika Miloševićevog režima, ona je jasno uočljiva i u pristupu društvenoj promeni petooktobarskih pobednika. Na simboličkoj ravni ona se ogleda u nekoliko vrlo čudnih rešenja, kao što je stavljanje grba sa monarhijskom krunom na zastavu jedne republike, kao i iznuđeno i u praksi nikada zaživelo izjednačavanje četnika i partizana. Od izostanka lustracije i otvaranja dosijea tajnih službi – što je praktično sprovedeno svugde u Istočnoj Evropi, povratka otete imovine, otkopavanja masovnih grobnica i njihovog obeležavanja, ukidanja revolucionarnih presuda iz perioda jugoslovenskog staljinizma, do mnogih drugih segmenata socijalističkog nasleđa, svuda se očitava ovo nemoćno zatvaranje očiju prema mračnoj prošlosti, sa idejom da se budućnost može graditi ni iz čega, sa „nulte“ startne pozicije i uz benevolentnu podršku Zapada.
Kompromisi i razvodnjavanje ideja umesto reformi
Da će ceh nezrelosti biti visok bilo je vidljivo već na početku drugog početka tranzicije (2000-2012). Ni tada deboljševizaciju nije želela ni politička elita, ni prosečni srpski glasač. Umesto toga, neposredno pre pada Miloševića, ljudi koji će voditi zemlju utrkivali su se u demagoškim ponudama. Instant materijalno blagostanje, uz povratak nacionalnog dostojanstva, u smislu palanačkog osećaja „pripadništva svetu“, jedini je politički program koji se čuo. Nigde u predizbornoj retorici i programima nije provejavala ideja društvenog ideala kome treba težiti, već samo apstraktno pozivanje na pridruživanje Evropskoj uniji uz povećanje plata.
Srbiji tada nije išao na ruku ni talas egzaltiranog EU-optimizma, u kojem je EU predstavljana kao dovršena utopija sa savršenim životom i neverovatnim materijalnim blagostanjem (El Dorado). Gladne srpske oči gledale su u to evropsko blještavilo kao u san koji se vrlo brzo može ostvariti. Srbija nije imala svog Čerčila, ili nekog drugog državnika koji bi, umesto lepih obećanja, zauzdavao nerealna očekivanja porukom da se do društva blagostanja stiže „krvlju, mukom, radom i znojem“ a ne čarobnim štapićem, „prečicama“ (omiljena reč premijera Đinđića) i finansijskim infuzijama sa strane. Naročita prekretnica i obesmišljavanje nekoliko pozitivnih reformskih trendova odigrava se dolaskom Borisa Tadića na vlast i erom „pomirenja“ koja je de facto zacementirala paradigmu trećeg puta u srpskoj politici.
Sa današnje tačke gledišta, nameće se zaključak da drugačije nije moglo biti, jer je i elita gajila ista shvatanja kao i oni kojima se obraćala, pa u takvoj situaciji, i sa takvim očekivanjima glasačkog tela, praktično nije bilo moguće očekivati da bi bilo ko, čak ni reformama najskloniji od lidera, mogao da ponudi bolan ali otrežnjujući predlog kako društvo postaviti na zdrave osnove. To objašnjava gomilanje kompromisa na samom početku reformi, kada logika zahteva da ih bude najmanje, razvodnjavanje ideje lustracije koju zamenjuje opšta „rehabilitacija“ (od Čovića do Dačića) i sprovođenje ambicioznih ad hoc rešenja (kao što je uvođenje veronauke u škole). Preterani optimizam, uz opipljivo poboljšanje životnog standarda, zaglušili su bilo kakav glas razuma, jer je jedino očekivanje kojem su političari morali da izađu u susret bilo „sada, odmah i ovde“ u odnosu prema instant napretku i poboljšanju.
Iluzija brzog prosperiteta i nespremnost da se uči od uspešnih
Možemo li da izvučemo neke poente iz ovog kratkog istorijskog podsećanja? Da li će „sada, odmah i ovde“ biti novi program onih koji će doći posle smene sadašnjeg režima? Ako bude tako, to će biti opet neki novi „treći put“ koji najavljuju mnogi od opozicionih aktera, od zelenih, žutih (u svim nijansama žutog) do onih koji naginju tamnijim nijansama. Jer svi oni, od Đilasa, Lutovca, „saveta staraca“ (SSS), Zelenovića i NDB, do „legitimne desnice“ Boška Obradovića, nisu spremni da svojim politikama doprinose oslobađanju individualnih energija najproduktivnijeg dela stanovništva, koje vodi inovativnosti i proboju na velika tržišta, učešću u najvećoj podeli rada (globalizaciji), što može biti moguće jedino u „biznis frendli“ ambijentu male, ali po predvidljivosti i poštovanju zakona snažne države, a nikako pod dirigentskom palicom državnih „tehnomenadžera“ i armije službenika – aparatčika – javnih preduzeća. Već sada se može reći da će ti novi pobednici nekog novog petog oktobra zakoračiti u još jednu veliku iluziju brzog prosperiteta, bez imalo spremnosti da se objektivno sagleda iskustvo postsocijalističke transformacije Istočne Evrope, naročito Poljske, Češke, Estonije ali i Slovačke, i odatle izvuku pouke. Nema prečica, nema instant blagostanja bez višegeneracijskog napora – slobodno tržište, uz čvrstu vladavinu prava jeste osnova napretka.
Srbija još uvek nema relevantnu ideološku poziciju – primeri iz kraljevine
Zastanimo malo. Nije li ovo samo bespotrebno cepidlačenje jednog ostrašćenog „neoliberala“? Da ipak nije, dovoljno je samo primeniti jedan prost test demokratskog pluralizma. Zapitajmo se da li su u našem političkom životu zastupljene sve ili većina osnovnih ideoloških pozicija. Nažalost, u političkom životu Srbije nije bilo, i još uvek nema mesta kako za autentičnu konzervativnu opciju (na tragu jednog Berka, Oukšota ili Skrutona), tako i za pravu klasično-liberalnu stranku. Ostavimo sada po strani svetsko iskustvo parlamentarizma. Osvrnimo se na političku tradiciju kraljevine Srbije iz druge polovine devetnaestog veka. Okosnicu razvoja pluralizma činile su tri stranke, jedna napredna (konzervativna), jedna liberalna i jedna narodnjačka (socijalistička u osnovi).
Što se tiče konzervativizma, reč je o pridržavanju ideje poštovanja tradicija i spontanog društvenog razvoja, koji podrazumeva prihvatanje nasleđenih hijerarhija i decentralizovane društvene organizacije. Zapravo, radi se o posebnom političkom senzibilitetu koji nije lako uokviriti u neki programski akt ili partijski statut, ali koji kao prepoznatljiva politička opcija nastupa u vidu reakcije na stremljenja Francuske revolucije, kao modernističke zahteve pravnopolitičke rekonfiguracije sveta.
Ovakva ideološka platforma detaljno je razrađivana u delima i pisanim dokumentima vodećih srpskih konzervativaca onog doba (videti na primer, izvrsnu zbirku Boška Mijatovića Srpski konzervativci) i zaista nema nikakav pandan u onome što se često kod nas naziva konzervativizam, a uglavnom je svodljivo na površni nacionalizam i bezrezervno prihvatanje planiranja i društvene kontrole. Potonji „konzervativizam“ je najčešće samo izdanak instinktivne rusofilije i antizapadnjaštva, kao nezrele reakcije na probleme koje je tranzicija donela u Srbiji. Njega strogo treba razlikovati od pomenutog stanja duha i pogleda na svet koji je antipod svakoj doktrini, planu i konstruktivističkom shvatanju sveta.
Sa druge strane, stari srpski liberali, pored ideje nacionalne emancipacije i individualnih sloboda, bezrezervno stoje na onome što bismo mogli nazvati „stanovište tržišta“, što je u duhu devetnaestovekovnog laissez-faire kapitalizma. Ovo ističem zato što za stare liberale tržište nije samo neka korolarija, ili nužno zlo, kao što je to u slučaju nekih savremenih stranaka koje su uprljale časno ime liberalizma. Liberali poput Vladimira Jovanovića, na primer, dobro znaju da je privatno vlasništvo fundament slobode ne samo pojedinaca već i naroda, ali i zalog prosperiteta. Oni duboko proniču u suštinu lokovske veze slobode i svojine, do te mere da je teško razlikovati Jovanovićevu „Srbendu“ od nekog američkog „homesteader“-a sa dalekog Zapada. Za standardne današnjeg političkog senzibiliteta, bilo levog ili desnog, Jovanović i liberali bi sigurno bili okarakterisani, a sa njim zajedno i mnogi konzervativci, kao „tržišni fundamentalisti“, „neoliberali“ i uopšte radikali. Upravo ovakav poriv, ovakvo etiketiranje, potvrđuje tezu o dominaciji određenih ideja na političkom tržištu Srbije.
Odbacivanje ideje instant kreiranja uspešnog društva – prvi korak ka napretku
Nepostojanje pravih konzervativaca i pravih liberala na srpskoj političkoj sceni pokazuje da Srbija, daleko od ekonomske i institucionalne tranzicije, još uvek, dvadeset i jednu godinu nakon petog oktobra, nije ostvarila čak ni prvu pravu političku tranziciju. Umesto toga, sve glavne stranke su socijaldemokratske ili neutralnije, stranke centra („centar“ je inače eufemizam za bezidejnost i poziciju demagoškog dodvoravanja, koja pre ili kasnije, u skladu sa vladajućim trendovima skreće ulevo ili udesno).
Naša politička svest i dalje je u kandžama neokomunističkog shvatanja sveta koji pospešuje pojavu karikaturnih, ali veoma destruktivnih ličnosti poput Aleksandra Vučića i Ane Brnabić. Kada delovanje ovakvih ljudi postane neizdrživo, onda prosvećena, „liberalna“ struja izlazi sa bezličnim, ali takođe destruktivnim pojavama, poput Đilasa i Zelenovića (koji po demagogiji malo zaostaje od Vučića) i nekada Tadića, osuđujući politički život Srbije na večnu utakmicu rankovićevaca i „liberala“. Zaista, ovi naši politički sukobi kao da su još jedna faza nikada okončane Osme sednice saveza komunista. Da li će Srbija ikada izaći iz tog začaranog neokomunističkog circulus vitiosus ?
Zato je važno sada razmišljati o danu posle. O tome pre svega treba da razmišljaju oni koji su aktivno uključeni u opozicionu politiku, a dovoljno su otvoreni i skromni – reč tako strana našem mentalitetu! – da odbace kako istorijsku mitomaniju kojoj smo skloni, tako i ideju instant kreiranja uspešnog društva (kao i instant razočaranja na prvi znak neuspeha). Potrebno je stoga razmišljati o dugoročnim osnovama zdravog poretka, a na tom tragu komparativno istraživanje istočnoevropskog iskustva prevazilaženja autoritarne prošlosti je neizostavan, iako ne jedini, korak. Drugi, poput uspostavljanja osnova vladavine prava i poštovanja privatne svojine – generalno uvođenja reda – prirodna su komponenta takvog razmišljanja. Imamo već mnogo, neko bi rekao isuviše, iskustva iza nas. Budimo najzad mudri i počnimo da učimo iz njega.