Foto: iStock
Crnogorska Vlada je sastavila i tokom prošlog meseca predstavila plan ekonomskih reformi Evropa Sad! koji je Ministarstvo finansija nazvalo “istorijskim“. Ova ambiciozni plan predviđa velike promene poreskog sistema. Prvo, ukidaju se doprinosi za zdravstveno osiguranje i zdravstvo se prebacuje na budžet, a uvodi se po prvi put i progresivno oporezivanje. Ovaj program prati i niz drugih manjih sektorskih mera čiji je cilj finansiranje budžeta uz znatno manje oporezivanje prihoda od rada. Glavni cilj je povećanje plata, zaposlenosti i rast izvozne konkurentnosti privrede.
Kako tačno izgleda ovaj plan i zašto ga zovu istorijskim? Da li ovo može biti važna lekcija za Srbiju imajući u vidu da se o smanjenju nameta i oporezivanja već dugo priča, ali da je dosadašnje rasterećenje nedovoljno?
Veliko smanjenje nameta na rad – glavna poreska reforma
Glavna poreska reforma jeste veliko smanjenje nameta na rad, i uvođenje progresivnog poreza na dohodak. Prvi deo reforme izveden je promenom finansiranja zdravstvenog sistema direktno sa socijalnih doprinosa na finansiranje preko budžeta. Jedan od razloga zašto je seča nameta na rad došla u vidu ukidanja ovih doprinosa jeste velika promena koja se desila tokom nekoliko prethodnih decenija jer je sistem već počeo da zavisi od budžetskih transfera.
U Crnoj Gori, kao i u Srbiji i većini drugih bivših socijalističkih zemalja, postoji Bizmarkov sistem zdravstvenog osiguranja koji se bazira na naplati socijalnih doprinosa poslodavcima i zaposlenima. U nekim drugim evropskim zemljama, prvenstveno Velikoj Britaniji i u Skandinaviji, na snazi je Beveridžov model gde se zdravstvo finansira direktno iz budžeta porezima. Zbog toga što zdravstveni fond nije mogao da pokrije svoje rashode samo od doprinosa, država je iskakala iz budžeta i dodavala potrebne sume novca, pa je ovaj sistem postao neka čudna mešavina i Bizmarka i Beveridža. Ali u toj mešavini zdravstveni fond nije bio pod efektnom kontrolom ministarstva finansija, već je bio ”država u državi’’, pa je ministarstvo finansija davalo novac čije trošenje nije moglo da kontroliše.
Zbog toga su se socijalni doprinosi za zdravstvo javili kao oni koje je najsvrsishodnije ukinuti da bi se smanjilo opterećenje rada, a troškovi zdravstva prebacili direktno na budžet. Veliko povećanje minimalne zarade je drugi korak ove reforme. Minimalac od oktobra 2020. iznosi 250 evra neto, što je gotovo polovina prosečne zarade u zemlji iz te godine, a gotovo četvrtina svih zaposlenih prima minimalnu zaradu. Od naredne godine, minimalac treba da iznosi čak 450 evra.
Ključne mere najavljenih reformi:
– ukidanje plaćanja zdravstvenih doprinosa
– uvođenje neoporezivog dela zarade od 700 evra
– uvođenje uvećane stope poreza na dohodak od 15% na bruto osnovicu iznad 1,000 evra (za niže iznose ostaje stopa od 9%)
– povećanje minimalne zarade na 450 evra
Ovim se smanjuje opterećenje zarada porezima i doprinosima sa trenutnih 39% za sve iznose zarada na 20,4% na nivo nove minimalne zarade. Potom opterećenje rada raste, na 22,6% na nivou od nove očekivane prosečne plate od 750 evra, na 25,9% na platu od 1,000 evra i na 31,3% na platu od 2,000 evra. Čak i sa progresivnim poreskim opterećenjem, i za najviše plate u zemlji će iznos poreskih davanja (uključujući ovde i dosadašnje doprinose) biti daleko manje nego do sada.
Punjenje budžeta – odakle dolazi novac?
Ali otkuda onda novca u budžetu za tako nove i velike rashode? Odgovor sledi u podizanju poreza na potrošnju. Ova budžetska rupa nastala ukidanjem doprinosa (ali i uvođenjem visokog neoporezivog dela zarade) treba da se ipak nekako napuni, a cilj je to uraditi povećanjem prihoda od poreza na potrošnju. Povećavaju se akcize na cigarete, alkohol, bezalkoholna zašećerena pića, a uvode se akcize na slatkiše i jednokratnu plastičnu ambalažu.
Takođe, povećavaju se stope poreza na dobit i to progresivno, sa sadašnjih 9%. Mala preduzeća ne bi trebalo da budu pogođena jer je stopa do 100,000 evra dobiti i dalje 9%, ali za višu dobit nove stope iznose 12% i 15%. Tu je i niz drugih pratećih aktivnosti od markiranja goriva (kao kod nas, da bi se moglo proveriti da li je na gorivo koje se toči plaćena akciza). Dosta se očekuje od većeg poreskog obuhvata borbom protiv sive ekonomije i oporezivanja do sada neprijavljenih prihoda. Projekcije Vladinog plana kažu da se očekuje minus od oko 35 miliona evra u narednoj godini usred ovog plana, da bi on potom generisao 18 miliona evra prihoda više. Drugim rečima, da će plan sa zakašnjenjem od godinu dana biti neutralan po budžet.
Dobre i loše strane reformi
Većina ekonomista će verovatno reći da je progresivno oporezivanje neefikasno – time se ’’kažnjavaju’’ oni uspešniji, a u meritokratskim društvima su to oni koji su uložili više truda i sposobnosti u svoj ljudski kapital, i da stoga imati progresivni sistem oporezivanja nije nužno bolje od proporcionalnog gde svi plaćaju istu poresku stopu nezavisno od toga koliko zarađuju. Time se smanjuju podsticaji da se više radi i zaradi, usled čega neki ljudi i manje rade, pa je celo društvo na gubitku – jer sada vas neće operisati najbolji hirurg ili na sudu zastupati najbolji advokat jer će raditi manje već zato drugi najbolji. Ali je sve pitanje i visine stopa: bolje je imati progresivni sistem sa niskim stopama, nego proporcionalni sa visokim.
Poresko rasterećenje zaposlenih je toliko veliko u odnosu na sadašnje stanje da će se ono smanjiti čak i onima sa najvišim zaradama: sa 39% na sve, iznosiće oko 22% na očekivanu prosečnu zaradu, a i za one sa trostrukom visinom ove zarade i dalje će biti tek 32%. Zanemarljivo mali broj ljudi može da očekuje isto poresko opterećenje kao pre reforme, a gotovo svi značajno olakšanje. Ovakvo stanje omogućiće preduzećima da ulože u nove investicije, zapošljavanje novih radnika kao i podizanje plata trenutnim radnicima, a crnogorsku privredu, naročito u onim radno intenzivnim sektorima kao što su usluge, učiniće konkretnijima u međunarodnim okvirima.
Loša strana reformi podrazumeva prilično visoku budžetsku rupu, koju treba zakrpiti kao i veoma visoko podizanje minimalne zarade na 450 evra neto. Dok su poslodavci ranije za angažovanje radnika na minimalcu morali da plate 410 evra (250 neto plata, 160 evra poreza i doprinosa) sada će morati da plate preko 560 evra. Ovo je veliki udar i poskupljenje najmanje kvalifikovanog rada – Vlada se pravda time da je sada široko raširena praksa isplata dela zarade ”na ruke’’ (da bi se izbegli porezi i doprinosi) što iznosi prosečno 150 evra mesečno, pa kada se i ovi troškovi ubroje u platu onda i nema neke razlike između novih i starih troškova. Ali problem leži u tome što niti su svi zaposleni primali deo plate na crno, niti je ta suma bila ista za sve.
Privredno se delovi Crne Gore veoma razlikuju – nije isto ako radite u preduzeću koje se bavim neko delatnošću u Podgorici, Budvi ili Kotoru, u odnosu na Andrijevicu, Plužine ili Bijelo Polje. Razlika je i između različitih sektora – nije isto da li su u pitanju zaposleni u sektoru turizma i ugostiteljstva u primorju gde je veiki deo prometa u kešu i gde već ima sive ekonomije, i ako radite u pilani na severu zemlje. Veliki deo zaposlenih koji sada rade na plate blizu minimalca mogu postati previše skupi za poslodavce, što znači ili otpuštanje i smanjenje broja zaposlenih, ili rad na crno, ili vraćanje dela plate poslodavcu u kešu. Da je ovaj iznos minimalca neuobičajeno visok govori da je predloženi budući minimalac za oko 40 evra viši od prosečne zarade u Crnoj Gori tokom prethodne godine.
Čak i u poređenju sa zamišljenom budućom prosečnom zaradom nakon ovih reformi od 700 evra, minimalac je relativno visok – 62% prosečne zarade (u bruto iznosu) pošto je preporuka Svetske banke da se minimalac kreće u rasponu 40-50% prosečne zarade jer je to nivo gde nisu previsoki distorzivni efekti minimalca na tržište rada. Nenameravana posledica ovako neumerenog minimalca jeste visok rast nezaposlenosti, naročito na severu zemlje, u maloj privredi, što može sa sobom da ima loše ne samo ekonomske nego i socijalne posledice.
Budžetska rupa koju ova reforma stvara prilično je velika, imajući u vidu da je i poresko rasterećenje veliko. Tačno je da postoji niz koraka povećanja prvenstveno poreza na potrošnju, potom i na kapital i neke druge parcijalne mere da bi se ostvarili dovoljni prihodi da se ova rupa pokrije. Ali ove mere deluju više kao iznuđeni paket, po principu ’’hajde da namaknemo dovoljno para’’ nego kao uverljiv dokaz da će se ti prihodi zaista i sakupiti. Veliki deo ovih mera zavisi od borbe protiv sive ekonomije – u delu naplate akciza, oporezivanja neprijavljenih prihoda i povećanja poreskog obuhvata, ali ti prihodi mogu da podbace.
Srbija je 2012-3. kao deo mera fiskalne politike značajno povećala akcize, prvenstveno na duvan, pa se suočila sa smanjenjem prihoda jer je deo prometa otišao u sivu zonu. Stvaranje velike budžetske rupe koja se mora popuniti, ako ovi procenjeni prihodi podbace, mogu da utiču na sprovođenje ovog ambicioznog paketa reformi, a čak i da izazovu političku krizu ako posledica bude visok budžetski deficit i neodržive javne finansije. Ono što je dobra stvar jeste to što nisu procenjivani dinamički efekti ovih reformi – na primer, kako će to uticati na otvaranje novih radnih mesta, povećanje izvoza i nove investicije, što će sve dovesti i do novih poreskih prihoda. Uz malo sreće, i političke volje, to će sve biti dovoljno da se reforme održe.
Šta bi Srbija trebalo da nauči iz ovoga?
Prva i najvažnija lekcija trebalo bi da bude da je potrebno napokon nešto uraditi po pitanju smanjenja poreskog opterećenja rada u zemlji. O ovome se priča mnogo već 10-ak godina: 2010. je objavljena studija profesora sa Ekonomskog fakulteta (Poreska politika u Srbiji: Pogled unapred; autori Miljko Arsić, Saša Ranđelović i Nikola Altiparmakov) koja je predlagala značajno rasterećenje rada, a da se zauzvrat povećaju stope PDV-a za 4 procentna poena (sa tadašnjih 18% i 8% na 22% i 12%). Cilj je bio povećati konkurentnost privrede smanjenjem poreskog klina (sa 39,4% na 32% prosečne zarade) što bi uticalo na povećanje domaće proizvodnje, izvoza i zaposlenosti, kao i rast zarada.
Predloženo rešenje je, isto kao i crnogorski model, predviđalo uvođenje i blage progresije u oporezivanju ali bi opet poresko opterećenje za sve bilo niže nego ranije, i takođe je predviđalo ukidanje doprinosa za zdravstvo i finansiranje zdravstvenog sistema direktno iz budžeta. Ovo rešenje, nažalost, nije primenjeno i bilo je ostavljeno za neka bolja vremena – u međuvremenu je tokom dve neuspele fiskalne konsolidacije prostor za povećanje PDV-a praktično pojeden (jer su stope bile povećane da bi se smanjio budžetski deficit, sa 18% na 20% tokom 2012, i sa 8% na 10% 2014 godine).
U međuvremenu se stanje u javnim finansijama značajno popravilo, ali to nije nikoga u Srbiji nagnalo da ozbiljnije proba da rastereti privredu da bi tako postavio održivi temelj za dugoročni rast. A to rade pametni ljudi u dobrim godinama kada nemaju ekonomske probleme, a ne onda kada im gori pod nogama pa su na to primorani. Prilika je tada bila propuštena, izgleda da je sudbina Srbije da sedi na klupi i gleda druge zemlje kako se reformišu da bi napredovale, umesto da se i mi tome priključimo.
Poslušajte i podkast Pop Ekonomija #09 o ekonomskim reformama u Crnoj Gori