Foto: Unsplash
Nisam jezički čistunac niti tradicionalista. Smatram da je jezik živa stvar koja je podložna promeni kao što se i sam život jednog društva menja. Nisam ni protiv prihvatanja stranih reči niti razumnih intervencija pomoću kojih jezik postaje funkcionalniji i primereniji duhu vremena. Uostalom, jezik kojim govorimo rezultat je jedne takve velike intervencije. Pod normalnom jezičkom promenom smatram spontanu i smislenu jezičku reformu. Problem je, naravno, što je u toku podjednako besmislena i veštačka „reforma“.
Imam na umu dva fenomena naše jezičke stvarnosti. Nazovimo prvi fenomenom „sveta“ koji ima za cilj da govornika novogovora predstavi kao pripadnika „sveta“ dok drugi možemo nazvati fenomenom „jednakosti“ koji cilja da jezičkom reformom postigne veći stepen jednakosti u društvu. Prvi predstavlja spontanu, ali po mom sudu besmislenu i štetnu pojavu. Dugi predstavlja politički, veštački, i čak nasilnički projekat zasnovan na određenoj ideološkoj viziji.
Zasuti smo jezičkim „svetom“. Sa ekrana i u na ulici čujemo o „bindžovanju“, „hendlovanju“, „hajlajtovanju“, „englovanju“, „tizovanju“ – raznim „benefitima“, „lokdaunima“, „bekstejdžovima“ dok čak i televizije nose „svetske“ nazive, npr. Happy ili još grotesknije „Brainz“. Malo stariji će se setiti da je nova jezička reforma promovisana još tokom devedesetih i to od strane najurbanijih pojava tadašnjeg medijskog krema, izdanaka novotalasne generacije i male ali posvećene ekipe koja se bavila modom u emisiji City, na Pinku. Sada je to, za naše pojmove, već široko rasprostranjeni fenomen koji se širi sa svih medija, opozicionih i režimskih.
Problem sa ovim rečima jeste što one ne zvuče ni kao naše ni kao strane. One su proizvod invencije koja treba da ostvari simboličku potvrda pripadništva „svetu“, dok je sam „svet“, naravno, jedan svežanj pozitivnih asocijacija koje mladi ljudi vezuju za zapadni, razvijeni svet engleskog govornog područja. Ja sam ljubitelj engleskog jezika, više američke varijante, upravo zbog njene jednostavnosti i po mom ukusu neutralnijeg izgovora, ali novogovor nije taj lepi strani jezik. U novogovoru se reči stranog jezika toliko transformišu da uhu stranca zvuče groteskno, čak i smešno. Paradoksalno, ova internalizacija obesmišljava početnu nameru zbog koje se strane reči uvode. Tako, umesto da zvuče „svetskije“ takve reči, kao posebne, nove reči, u stvari zvuče lokalnije, „nacionalnije“ i čak parohijalnije. Iako strancima one mogu zvučati poznato oni ih ipak neće razumeti, jer su to ipak neke druge reči, dok domaćim ušima one zvuče veštački, nakaradno i rogobatno. Zapravo, reč je o jezičkom ventilu za malograđansku potrebu isticanja pripadništva „svetu“ koja, u stvari, treba da nadomesti i čak zabašuri pripadništvo propaloj i u svakom smislu osiromašenoj zemlji. Krajnje je tužna činjenica što se naš bogati jezik uzurpira jeftinim i nadasve ružnim jezičkim inovacijama.
Kao spontano nastali fenomen ovo je u sociološkom smislu razumljiva pojava, imajući u vidu dubinu i trajanje društvene krize kao i potrebu jedne male i u osnovi zatvorene sredine da bar na jezičkom nivou postane deo šireg okruženja, ali pojava koju ne treba prihvatati sa odobravanjem. Štaviše, reč je o štetnoj i besmislenoj „reformi“. Novogovor nam nudi zamene za mnogo primerenije i lepše standardne reči: „gledanje u nizu“, „rukovanje“, „podvlačenje“, „sređivanje“, „zadirkivanje“, itd. Fenomen „svet“ je odraz tužne stvarnosti koju prati još tužnije jezičko osiromašenje. Možemo li da zamislimo kako bi naš jezik zvučao kada bi i ostale reči preobrazila ovakva jezička invencija? Da li je u pitanju samo jedan prolazni trend ili proces sa dugoročnijim trajanjem i efektom? Ako je u pitanju sociološki fenomen, možda ga upravo društveni faktori – na primer, neki značajni uspesi na unutrašnjem planu – mogu otkloniti. Sve dok je u toku sveopšte propadanje ovaj ventil vršiće posao. Posao obavljaju i drugi, manje prisutni ventili, poput fenomena „kuće“, ili nastojanje da se jezik sve više srBizuje vraćanjem na navodne izvorne oblike koje je Vukova reforma uništila. Međutim, fenomen „kuća“ svoju frustraciju leči na obodima društva i na opskurnim internet stranicama, dok fenomen „svet“ prodire u sve jezičke pore i to sa svih strana.
Drugi pojavni oblik jezičke reforme je politički motivisan i koegzistira sa prvim. Oba narečja istog novogovora su pomodne novotarije koje koristi slična grupa ljudi. Budući da je svaki jezik nastao u nekoj daljoj prošlosti i u kulturi „patrijarhata“, namera koju oslikava fenomen „jednakosti“ ima za cilj da jednom zauvek ispravi tu vrstu jezičke nepravde, insistiranjem na reformi jezika koja mora da ima sluha za rodne razlike.
Fenomen „jednakosti“ je deo šire feminističke, progresivističke, levo-liberalne političke platforme koja kod nas za sada ima uži reformski zahvat u odnosu na zapadni svet gde je jezička reforma osetljiva i na mnoštvo novih rodova (npr. reč koja nije ni „on“ ni „ona“ može biti „they“ čak i za prvo lice jednine, tj. samooslovljavanje, ili čak bizarnija konstrukcija „zhe“ od engleskog „she“ ili „he“). Ipak, za razliku od zapada kod nas se reforma mahom usredsređuje na pretvaranje imenica muškog roda u ženski rod, što u slučaju nekih reči, poput imenica borac, predak ili sudija ima veoma bizarne rezultate: borkinja, pretkinja, sutkinja. Standardne imenice muškog roda psiholog, antropolog, filozof, sada se već po automatizmu prevode psihološkinja, antropološkinja, filozofkinja.
Upotrebu reči iz vokabulara fenomena „jednakosti“ nisu podržali najeminentniji domaći lingvisti ali one već sada od strane medijske jezičke policije uživaju status „ispravnog jezika“. Iako je reč o privatnim medijima koji imaju pravo da govore na način na koji im odgovora, treba istaći da je po sredi veštačko nametanje i svakodnevno nasilje u kome se jezik lomi doslovno a ne samo figurativno (treba prelomiti jezik preko dugih i rogobatnih konstrukcija koje se završavaju sa „kinje“). To nasilje je veće od praroditeljskog jezičkog greha koga reforma želi da ispravi. Standardni jezik bar poznaje razliku između prirodnog i gramatičkog roda koja mu omogućava da „junačinu“ i „momčinu“ svrsta u imenice ženskog roda, dok novogovor tu razliku poništava. Novogovor esencijalizuje gramatički rod u toj meri da on propisno oslikava određenu političku ideologiju. Nije problem što se jezik proširuje novim setom rodno senzitivnih termina ukoliko je to nova jezička stvarnost i široki konsenzus. Problem je što je to veštačko nametanje koje podrazumeva da se može govoriti samo na jedan način, i kako neko propiše. „Stare“ oblike reči treba precrtati i zabraniti, a literaturu i udžbenike „presloviti“. Dakle, problem je u isključivosti, cenzuri i ostrakizmu prema onima koji se usuđuju da drugačije misle i govore.
Novi srpski jezik, ili novogovor, oslikava dubinsku krizu koju i sam na izvestan način želi da reši. Nažalost, ne samo što on tu krizu ne može da reši – jer simptom ne uklanja uzrok – on je dodatno produbljuje. Legitimizacija novih reči je u stvari zabašurivanje mučne stvarnosti. Pomodni jezik stvara predstavu o realnosti koja ne postoji i zato je opasan. On produbljuje jaz između predstave o realnosti i o onome što zaista jeste. Upotrebom novogovora navodno se približavamo svetu i postajemo osetljiviji na rodnu nejednakost. U realnosti pak ne samo što smo dalje od sveta i „rodne ravnopravnosti“ već i od elementarnih uzusa pravne države. Pandan jezičkoj reformi je i institucionalna ili politička reforma vlade i parlamenta kojom su ispoštovane željene kvote ali je istovremeno učinjen korak unazad, i to veliki, u pravcu nekompetentnosti, netolerancije i generalno institucionalne i svake druge nekulture. Na primeru Gordane Čomić se obistinila sva licemernost i čak farsičnost ovakvih reformi.
Svoj doprinos jezičkoj reformi daju i mediji iako bi oni prvi trebalo da se drže standardnog književnog jezika i njegovih pravila, barem dok se ta pravila zvanično ne promene. Umesto toga, oni često sankcionišu upravo one koji odbijaju novogovor i žele da poštuju ta pravila. Ako se borimo za slobodno društvo onda barem mora postojati sloboda da se govori književnim srpskim jezikom i tu slobodu, pravilnog upotreba roda, padeža i broja ne može i ne sme da ukine ni jedan centralni komitet, ni jedan medij i ni jedan novinar, koliko god da se zaklinje u civilizacijske standarde.
Novogovor, ipak, ne treba zabranjivati, ali mu se treba odupreti najjačim oružjem – ironijom i satirom, tj. humorom. On treba da bude marginalizovan spontano kao proizvod istinskog socio-ekonomskog poboljšanja koje učvršćuje samopouzdanje i rađa predstavu o vrednosti i dostignućima sopstvene kulture i sopstvenog jezika.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.