Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Canva

Mnogi aspekti marksizma i dalje se prihvataju kao neosporno tačni a često i kao jedini postojeći odgovori na neke društvene i ekonomske nedoumice. Jedan od takvih slučajeva je i uporno istrajavanje radne teorije vrednosti u našem obrazovnom sistemu.

Iako nam je radna teorija vrednosti najpoznatija u svom marksističkom obliku, nju nije smislio Marks već ju je on preuzeo od drugih ekonomista. Da je količina neophodnog rada kao faktora proizvodnje ono što određuje vrednost neke robe spominjali su i Adam Smit i Dejvid Rikardo, pa je to bila uglavnom prihvaćena teorija tokom prve polovine XIX veka u onome što danas nazivamo klasičnom školom ekonomije. Karl Marks je suštinski prihvatio ovu teoriju, i samo je proširio. 

Radna teorija vrednosti kaže da je vrednost nekog proizvoda posledica ukupne količine rada uloženog u njegovu proizvodnju. Ugalj je mnogo jeftiniji od dijamanata jer je za pronalaženje dijamanta i njegovu obradu potrebno mnogo više sati rada, i više specijalizovanih alata, mašina i znanja čija akumulacija takođe u sebi sadrži rad (majstora koji koriste te mašine, inženjera koji su te mašine osmislili, profesora koji su te inženjere obrazovali itd). Radna teorija vrednosti je potom prihvaćena od strane socijalističkih teoretičara, i danas još uvek čini jedan od fundamenata marksističke kritike kapitalističkih ekonomskih odnosa. 

Ako je rad osnova vrednosti bilo kog proizvoda ili usluge, a vlasnici kapitala ne rade ništa, onda je svaki profit eksploatacija radne snage, a radnička klasa će se naposletku osvestiti i putem svetske revolucije povesti čovečanstvo u svetlu sutrašnjicu. Marks je verovao u svoj prirodni zakon društvene evolucije putem razvoja proizvodnih snaga – da od robovlasništva nastaje feudalizam, od njega kapitalizam, a od njega socijalizam – i da je stoga kontra-produktivno boriti se sindikalnim organizovanjem i štrajkovima ili političkim delovanjem i zakonima za poboljšanje stanja radnika jer će to svakako biti neuspešno, jer će silom prirode svakako doći do svetske revolucije.

 

Vrednost je subjektivna

Međutim, još za Marksovog života se videlo da nešto sa radnom teorijom vrednosti ne štima. Prvo, ona uopšte nije objašnjavala razlike u vrednosti iste robe čak ni na period od nekoliko godina – cena žita bila je niska tokom rodnih godina kada je žita bilo puno, a visoka tokom sušnih kada ga je bilo malo, iako je ista količina rada bila potrebna da se ono proizvede u oba slučaja. Prvi tom Kapitala bio je objavljen 1867. godine, a već 1871. pojavila se nova ekonomska teorija vrednosti koja je radnu teoriju vrednosti poslala na smetlište istorije. Naime, ispostavilo se da vrednost nije objektivna, već subjektivna kategorija.

Otprilike istovremeno su ekonomisti koji su živeli u različitim državama, govorili različite jezike i pripadali različitim ekonomskim tradicijama, došli do onoga što se danas u ekonomskoj teoriji zove subjektivistička revolucija: Vilijam Dževons u Velikoj Britaniji, Karl Menger u Austro-Ugarskoj i Leon Valras u Francuskoj. Oni su u svojim tekstovima tvrdili da je osnova vrednosti percipirana korisnost koju potrošač ili korisnik dobija od datog dobra. Rečima Karla Mengera, za vrednost dijamanta potpuno je nevažno da li je on nađen slučajno ili je iskopan u rudnicima za šta je bilo potrebno hiljade dana rada. Njegova vrednost počiva na subjektivnim preferencijama kupaca. Dijamanti su skuplji od uglja zato što su i kupci spremni da za njih plate visoke sume novca. Ova subjektivna teorija vrednosti još uvek predstavlja jedan od fundamentalnih polazišta ekonomske teorije, i to ne samo neoklasične sinteze, već i svih drugih ekonomskih škola (kejnzijanci, monetaristi, austrijanci i škole i pravci izvedeni iz njih).   

 

Ako rad nije osnova vrednosti, ima li eksploatacije?

Dok menadžeri i slični upravljači imaju funkciju u preduzeću i obavljaju određene radne funkcije, vlasnici kapitala – što mogu bili ne samo veliki industrijalci koji su vlasnici celih fabrika već i mali akcionari koji poseduju manji broj akcija na berzi – nemaju nikakvu ulogu u proizvodnji. Radna teorija vrednosti je stoga ključna za kritiku eksploatacije radnika od strane kapitalista – ona ne tvrdi da je eksploatacija onda kada radnici rade za niske plate u lošim radnim uslovima već da je to svako postojanje profita koje se isplaćuje vlasnicima kapitala. Profit može da postoji, ali on se mora iskoristiti za investicije kao trošak poslovanja ili isplatiti samim radnicima kao deo njihovih zarada, nikako i vlasnicima. Ali ova konstrukcija pada u vodu ako nema uporišta za radnu teoriju vrednosti. Međutim, da li je profit opravdan? 

 

 

Ovu dilemu je razrešio Bem-Baverk, austrijski ekonomista koji je bio učenik Karla Mengera, uvodeći vremensku preferenciju novca i preduzetnički rizik. Svi znamo da su kamate na kratkoročnu štednju niže od onih na dugoročnu: uzrok toga je to što ljudi više vrednuju današnju potrošnju u odnosu na sutrašnju. Zato se mora isplatiti i viša kamata da bi se ljudi podstakli da deo svoje potrošnje odlože i stave je na štednju. Ali radnici primaju odmah po početku svog angažmana – u većini industrija proizvodnja zahteva dosta vremena od nabavke materijala do proizvodnje konačnog proizvoda, koji tek onda treba prodati. Čak i da je radna teorija tačna, kaže Bem-Baverk, kapitalista isplaćuje plate radnicima odmah pre nego što se kreiraju poslovni prihodi od prodaje da bi se ti troškovi podmirili. U skladu sa vremenskom preferencijom za novcem on će do svog novca doći kasnije, pa će profit biti neka vrsta zamene za kamatu, kao da je on radnicima novac pozajmio dok se ovi prihodi ne ostvare. Drugi razlog za postojanje profita jeste preduzetnički rizik – ne uspe svaki poslovni poduhvat: nekada potone brod koji prevozi vaše proizvode, nekada se fabrika privremeno zatvori zbog pandemije, nekada je konkurencija ta koja nudi jeftiniji ili bolji proizvod, a nekada vaš proizvod jednostavno niko ne želi da kupi. Vlasnici kapitala preuzimaju sav ovaj rizik na sebe, za razliku od radnika, pa je profit i neka vrsta naknade za to.

 

Zašto je i dalje predajemo u školama?

U jednom istraživanju o sadržaju srednjoškolskih udžbenika koje je bio sproveo Libertarijanski klub 2017, od 4 tada postojeća udžbenika za sociologiju u srednjim školama, njih čak 3 su davali prikaz samo radne teorije vrednosti (Vladimir Vuetić, Klett; Nebojša Jovanović, Data status; Milena Stanojević, Logos). Ovo je izbegao samo udžbenik čiji izdavač je bio Zavod za udžbenike. 

Radna teorija vrednosti ima svoju istorijsku vrednost – ona jeste bila jedan od načina da se objasni vrednost proizvoda, ali to je bilo u XVIII i XIX veku kada ekonomija još uvek nije postojala kao nauka, i kada je znanje o ovim temama bilo još uvek u začetku. Ali problem leži u tome što se ona i danas predaje u našim srednjim školama na predmetu sociologija kao JEDINA, i naravno TAČNA, teorija vrednosti. 

Ekvivalent iz fizike bi bio kada bi srednjoškolski udžbenici atom opisivali putem Tomsonovog modela, gde su elektroni prilepljeni za jezgro atoma kao višnje u patišpanju, iako znamo da su eksperimenti Marsdena i Gajgera već 1909. postavili osnovu za planetarni model atoma u kome negativno naelektrisani elektroni kruže u orbitalama oko pozitivno naelektrisanog jezgra. Umesto toga, radnu teoriju vrednosti, pa i njenu verziju koju je  razvio Marks, trebalo je u udžbenicima predstaviti kao samo jednu evolutivnu etapu koja je napuštena kao zastarela još u drugoj polovini XIX veka jer ne objašnjava najbolje stvarnost, kao i to da je njeno mesto zauzela subjektivna teorija vrednosti, koji se i danas smatra najadekvatnijom. 

Kako to nije urađeno, sada imamo generacije srednjoškolaca koji kada završe srednju školu, ako ne odu da studiraju malobrojne fakultete gde postoje neki predmeti kao što su uvod u ekonomiju ili mikroekonomija, od informaciju imaju samo to da je radna teorija vrednosti i dalje ona koja opisuje ekonomsku stvarnost oko njih, iako je ona prevaziđena još pre tačno 150 godina. Ko ne zna ništa o današnjoj Srbiji, već je samo pročitao ovo poglavlje udžbenika, pomislio bi da je možda štampan u Sovjetskom Savezu 1967, da nije u pitanju kvalitetna štampa i lepe boje.  

Celokupno istraživanje je dostupno na linku:

https://libek.rs/wp-content/uploads/2017/12/Populistickazloupotrebaobrazovanja.pdf