Foto: Wikipedia
Revolucionarni despoti i totalitarni „dobročinitelji“ su oduvek voleli da naglase kako istorija počinje upravo od njih. Jakobinci su za vreme Francuske revolucije smislili blesavi kalendar sa zabavnim imenima meseci poput fruktidor, prerijal, termidor, itd. U 3. veku pre naše ere, Čin Ši Huang Ti je proklamovao uništenje celokupne kineske istorije pre njegovog Velikog Ujedinjenja od 221. godine (i propratio to masovnim spaljivanjem knjiga), a nešto slično je milenijumima kasnije ponovio njegov duhovni naslednik Mao Ce Tung. Pol Pot je imao „godinu nula“, a slične koncepte su promovisali i drugi tirani poput Envera Hodže u komunističkoj Albaniji ili Saparmurata Nijazova u postkomunističkom Turkmenistanu.
Ta totalitarna nota prisutna je nažalost i u javnom diskursu u demokratskim zemljama kada se neko dotakne „delikatne“ teme kao što su migracije. Jer, „zna se“ da smo „mi“ ovde „domaći“, dok su „oni“ nešto drugo, „tuđinci“, „došljaci“ i, u novije vreme, „migranti“. A kad se postavi pitanje otkad su „domaći“ tu, tada se često poteže čitava lepeza istorijskih falsifikata i pseudonauke koja služi da se dokaže da smo „mi“ tu oduvek ili barem mnogo, mnogo duže od „njih“. Primera ima milion, širom sveta, a domaćem čitaocu će mistifikacije vezane za vinčansku kulturu kao navodno „našu“ i njeno proto-pismo biti najpoznatije, mada su ih ozbiljni naučnici odavno raskrinkali.
Istina je, naravno, da su sve mistifikacije ove vrste posledica političke zloupotrebe i neutemeljene u realnosti. U realnosti, svi – ili skoro svi – ljudi koji danas žive na planeti su migranti ili potomci migranata. Istorija i antropologija ne poznaju nikakvu povlašćenu vremensku skalu; Stoga je irelevantno kad su se tačno migracije odigrale i koliko su trajale. Zahvaljujući požrtvovanju i radu nekolicine velikana nauke, na čelu sa Luisom Likijem, mi danas znamo i odakle su naši preci došli: iz klanca Olduvai.
Klanac Olduvai u severnoj Tanzaniji, kao i nekoliko obližnjih lokaliteta predstavljaju u pravom smislu reči postojbinu ljudske vrste. Ovi lokaliteti bili su nastanjeni u kontinuitetu tokom najmanje dva miliona godina, o čemu svedoče brojni fosili homo habilisa, australopiteka i savremenog čoveka.
Razmislimo sada o sledećem. Klanac Olduvai je veoma malo mesto: on je dugačak 48 km i maksimalno oko 20 km širok. Njegova površina je manje od šest milionitih delova (!) kopnene površine planete Zemlje. Istorija ljudske vrste (dakle, ne samo pisana istorija ljudskih civilizacija, nego biološki shvaćena evoluciona istorija vrste homo sapiens) je istorija veoma, veoma velikog širenja ljudi i nastanjivanja najrazličitijih zemaljskih habitata. Te migracije su imale više talasa, prvi je najverovatnije započeo pre možda čak i 1,5 miliona godina i trajale su hiljadama godina. Valja imati u vidu da su ti ogromni vremenski intervali u vreme u kojem su se odigravali zapravo bili efektivno mnogo duži nego što izgledaju iz naše sadašnje perspektive, jer je ljudski život bio daleko kraći u to doba (To se odnosi i na evoluciono značajno trajanje prosečne generacije). Poslednji talas globalnih migracija otpočeo je pre oko 70-80 hiljada godina, a po jednoj interesantnoj – mada spekulativnoj – hipotezi povezan je sa klimatskim promenama i globalnom „vulkanskom zimom“ koja je pratila supererupciju vulkana Toba na ostrvu Java pre oko 77 hiljada godina.
Mada su empirijski podaci o drevnim migracijama malobrojni i nepotpuni, neki zaključci čine se neminovnim. Niko od učesnika ranih migracija nije imao ni najmanju predstavu o tome šta će zateći na odredištu – uistinu, bilo bi preambiciozno tvrditi da je uopšte postojala bilo kakva jasna predstava o tome da odredište postoji. Veoma kratak očekivani životni vek ljudi u ta preistorijska doba je činio verovatnoću da će biti koji konkretni pojedinac videti odredište zanemarljivom. U najboljem slučaju, neki naš filozofski nastrojen davni predak mogao je spekulisati kako će njegovi prapra…unuci pronaći „obećanu zemlju“. (Uporediti takav vremenski horizont sa danas dominantnim mikroskopskim rasponom pažnje i pratećim insistiranjem na gotovo trenutnoj, instant gratifikaciji.)
Da li su je pronašli? Pa, po standardima koji su važili tokom najmanje 95% istorije naše vrste, sasvim sigurno ne, pošto je barem toliki procenat „divlje“ površine planete bio manje gostoljubiv od istočne Afrike iz koje su krenuli. Teleologija („išli su zarad Viših Ciljeva“) ovde slabo radi posao. Još manje funkcioniše srodni argument koji se ponekad koristi protiv naseljavanja Marsa i drugih nebeskih tela, a koji proističe iz volje (uslovno shvaćene): ljudi neće biti voljni da migriraju na Mars zato što su uslovi tamo surovi i zahtevaju ogroman napor da bi se obezbedio opstanak. Pošto će, čak i ako se odlučimo na teraformiranje „crvene planete“ taj proces trajati vekovima, verovatno i milenijumima, sve to vreme biće neophodno da ljudi žive pod kupolama ili u skafandrima sa opremom za disanje. Ljudi neće svojevoljno izabrati da žive u tako teškim uslovima. Dakle, argument sugeriše, ne treba ni da pokušavamo da naselimo ljude na Marsu.
Mada je nesumnjivo da ovaj argument funkcioniše kod jednog procenta bilo koje ljudske populacije, ozbiljniji uvid pokazuje da je, narodski rečeno, šupalj kao rešeto. Prvo i najvažnije je: zašto unapred prejudiciramo odluke ljudi? Kada se takva mogućnost pojavi, videće se da li i koliko ima dobrovoljaca. Ne govorimo o prisilnom proterivanju u Sibir ili Australiju, karakterističnom za neke prethodne epohe. Iz istorije je poznato da nisu francuski i engleski aristokrati naseljavali, recimo, Kanadu ili ruski veleposednici Jakutiju i Kamčatku – možemo razumno pretpostaviti da su oni sa priličnim prezirom gledali na te koloniste. Odjek tog aristokratskog prezira imamo kad i danas visokoumni filozofi ili medijski radnici tipa Fila Toresa ili Šenon Stajrone govore kako („pristojni“) ljudi neće hteti da žive pod kupolom. Na istom tragu: da li je neko pitao naše pretke kad su migrirali iz relativnog raja istočne Afrike da li žele da žive na Tibetu, u sibirskim tajgama, australijskoj pustinji ili brazilskim prašumama? Da li ljudi koji prethodno nikada nisu videli more žele da se na slabašnim splavovima otisnu u pacifička prostranstva i brutalne oluje da bi naselili udaljena ostrva (i tamo izgradili impresivne kulture)?
Da, ovo su potpuno retorička pitanja.
Dakle, sa mogućim izuzetkom ponekih stanovnika današnjih država Tanzanije, Ugande i Kenije, svi smo mi migranti. (Naravno, najverovatnije je i da je i slučajno izabrani stanovnik tih zemalja takođe potomak višestrukih raseljavanja i ponovnih naseljavanja iste teritorije.) Ne postoje istinski „starosedeoci“ bilo gde drugde na planeti. A u istorijskoj realnosti, gotovo svaka naseljena tačka površine planete bila je naseljavana desetinama puta od strane različitih grupa i subpopulacija homo sapiensa.
Uzgred budi rečeno: jedna vrsta otpora tezi da smo „svi migranti“ potiče iz navodno antirasističke i „društveno pravedne“ perspektive prema kojoj su neki „dobri“ domoroci koji su bili brutalno pokoreni od strane „zlih“ migranata, najčešće „zlih“ Evropljana. Ovo je, naravno, besmislica. Svi krajevi sveta, sem pomenute istočne Afrike, bili su originalno nenaseljeni ljudima. Sa veoma retkim izuzecima, svi krajevi sveta su bili poprište višestrukih migracija, pri čemu su po pravilu svi potonji migranti, bar do veoma skorašnjih vremena, osvajali i potčinjavali (a često i istrebljivali) prethodne migrante ili njihove potomke. Najčešće navođene žrtve evropskih osvajanja u Novom svetu, Asteci i Inke bili su – nikakvo iznenađenje – brutalni osvajači, robovlasnici, pljačkaši i, barem u astečkom slučaju, strastveni prinosioci ljudskih žrtava u ratu i miru. Njihove žrtve među drugim domorocima su, istorijska je činjenica, aktivno pomagale španske konkvistadore pod vođstvom Ernana Kortesa u pohodu na astečku prestonicu Tenočtitlan. Prećutkivanje toga, što pobornici „društvene pravde“ veoma često rade predstavlja čisto antinaučno licemerje radi sticanja dnevnopolitičke koristi. Naravno, ista vrsta licemernog prećutkivanja prošlosti nije samo specijalnost populističke i/ili postmoderne levice, na nju se podjednako nailazi i na nacionalističkoj/tradicionalističkoj desnici. U našim krajevima je popularno prebacivanje rimokatoličkoj crkvi zbog srednjevekovne Inkvizicije, spaljivanja veštica i progona jeretika, dok se ne manje sramotan tretman bogumila od strane pravoslavne crkve u otprilike isto doba sistematski prećutkuje. „Naše“ ratne žrtve su svetinja, posebno ako su civilne, dok se npr. proterivanje vojvođanskih Nemaca (99% civili) potpuno ignoriše. I ima takvih primera bezbroj.
Konačno, u ovom tekstu nema mogućnosti da se dotaknemo drugih aspekata migracija, bilo pozitivnih i odavno dokazanih (ekonomski), bilo navodno negativnih (slabljenje „naše kulture“). Bilioni – hiljade milijardi – dolara koji bukvalno leže na pločniku su izgubljeni zbog zatvorenih granica, u čemu su brojni ekonomisti saglasni, od Davida Rikarda do Brajana Kaplana i Serdja Rebela. Po jednom skorašnjem istraživanju, svetski BDP bi se udvostručio sa otvaranjem granica. To da se to ipak ne dešava najbolji je odgovor navodnim anti-materijalističkim i anti-konzumerističkim cinicima koji papagajski ponavljaju da se „sve vrti oko para“. Očigledno netačno. Da se odista sve vrti oko para, granice nacionalnih država odavno ne bi postojale.
Ono što je bitno razumeti jeste da su uskogrudost, parohijalizam i ksenofobija pojave koje se često nalaze u korenu kako anti-migrantskog raspoloženja, tako i regresivnog protivljenja transhumanističkim/posthumanističkim projektima kao što je biopoboljšanje ili naseljavanju svemira. Iako se zagovornici ovih ideja često pozivaju na iskustva iz prošlosti, iz ovde skiciranog je jasno da oni ni istoriju ni evoluciju čovečanstva jednostavno – ne razumeju. Zamislite da je neko došao našim drevnim precima i krenuo da popuje kako ne treba da idu dalje od Sueca ili pustinje Gobi ili Atlantskog okeana ili Pacifika, pošto su to „prirodne“ granice ljudskog širenja: da baš tu treba da stanu i ne naprave ni korak dalje! U retrospektivi, jasno nam je da nijedan od tih toponima nije nikakva stvarna granica, posebno ne „prirodna“. Nema nikakvog razloga da isto ne primenimo na navodne „prirodne granice“ kao što su Karmanova linija ili Van Alenovi pojasevi ili štogod smatrali razgraničenjem Zemlje i njenog kosmičkog okruženja. Mi smo građani svemira u kojem je Zemlja jedno sićušno i beznačajno zrnce; ostati na njoj zauvek bilo bi, u duhu slavne izjave Konstantina Ciolkovskog, večno ostajanje u kolevci – dakle infantilno ponašanje u najnegativnijem smislu.