Foto: Canva
Ove nedelje su zvanično započeli pregovori o formiranju koalicione Vlade u Nemačkoj između partije socijaldemokrata (SDP), liberala (FDP) i Zelenih (Grune). Najave iz ove 3 partije govore da je cilj da se koalicioni sporazum usvoji do kraja meseca, tako da nova Vlada na čelu sa novim kancelarom preuzme državno kormilo u prvoj nedelji decembra, od odlazeće kancelarke Angele Merkel koja je već spremna za političku penziju kao kancelar u tehničkom mandatu.
Kako teku pregovori?
Za razliku od Srbije koja i dok je imala smislene koalicione Vlade (2001-2016) nije imala posebne procedure za pregovore o njihovom sastavljanju nego je većinu odluka donosila partijska oligarhija, u Nemačkoj postoji duga tradicija ovakvog političkog delovanja. Odluke ne donose samo predsednici partija i njihov uzak krug savetnika, već o samoj koaliciji i sporazumu reč imaju i niži partijski organi. Zvanični pregovori su započeti u četvrtak 21.oktobra, i u njemu učestvuje oko 300 pregovarača iz sve tri partije, podeljenih u čak 22 radne grupe – čak je spisak učesnika i njihova podela po radnim grupama javna, i dostupna je ovde.
Ali nije sve na ovim radnim grupama, one su tu da daju osnovni okvir delovanja buduće Vlade, i da otklone sve manje nesporazume oko kojih je moguće pronaći neki zajednički jezik i kompromis. Nakon toga, započinje druga runda pregovora među liderima partija, oko pitanja koja nisu usaglašena na radnim grupama, poželjno od 10. novembra. Tu će već biti veći ulozi u igri, jer će se raspravljati o temama koje sve tri strane smatraju dovoljno važnima da kompromis o njima nije mogao biti dostignut ranije. Ništa u životu nije sigurno, pa ni ova ”semafor” koalicija, ali ovo će biti mesto gde je moguć prekid dogovora ako se barem jedna strana zainati. Podsetimo se, ovo je bio slučaj sa pregovorima nakon prethodnog izbornog ciklusa, kada su CDU-CSU i FDP pregovarali o zajedničkoj Vladi, da bi liberali ipak odustali od pregovora jer su smatrali da ponuđeni koalicioni sporazum nije dobar jer previše ide nauštrb njihovih predizbornih političkih obećanja. Nakon ove konačne runde pregovora, krajem novembra trebalo bi da postoji usaglašen tekst koalicionog sporazuma, da bi nova Vlada bila izglasana u prvoj polovini decembra, da bi ova nova nemačka Vlada mogla da učestvuje na narednom EU samitu 16. decembra.
Mala lekcija iz teorije igara
Za razliku od Janisa Varufakisa koji je važio za velikog stručnjaka na polju teorije igara, čija je ekspertiza propala sa grčkim referendumom, liberali i zeleni su pokazali da znaju kako da igraju u praksi. Ove dve partije su se nakon rezultata parlamentarnih izbora prvo dogovorile o tome da će zajedno praviti novu koaliciju – time su se postavili u ulogu onih koji će birati trećeg člana koalicije čime mogu da izvuku za sebe mnogo veće ustupke, u odnosu na situaciju ukoliko bi pregovarali odvojeno, pošto bi više mogućnosti ostavili velikim partijama. Ovo je značilo da su ove partije morale da barem malo približe stavove po za njih važnim pitanjima, što bi trebalo da olakša ove koalicione pregovore.
Veliki kamenovi spoticanja
Partije se uvek spore oko toga koliko novca mogu da potroše, na koje programe, i ko će čime da upravlja. Liberali imaju imidž fiskalnih konzervativaca – zalažu se za uravnotežen budžet, naročito sada nakon korona krize kada je privremeno suspendovano fiskalno pravilo koje je zabranjivalo deficit federalnog budžeta; žele i da država troši manje para i da samim tim uzima manje novca kroz poreze. SDP ima sličan imidž, delimično izgrađen i kroz svog predvodnika Olafa Šolca, koji je ministar finansija i vicepremijer u Vladi Angele Merkel. Sa druge strane, Zeleni su otvoreni većem uplivu države i trošenju novca, i predlažu da se iskoristi ovo kratkoročno izuzeće od fiskalnog pravila da se sakupi novac novim masivnim zaduživanjem dok su kamate niske da se finansiraju budući državni rashodi, što više neće biti moguće kada se javne finansije budu vratile u normalne tokove zbog pravila o visini deficita i javnog duga.
Kao stvari koje su se pojavile kao važne za finansiranje su javna infrastruktura (u koju se prvenstveno u zapadnom delu Nemačke već godinama ne ulaže dovoljno), potom plan za dekarbonizacijom ekonomije i razvoj visokog obrazovanja. Ali ovde nije pitanje samo koliko para potrošiti, veći na koje projekte i kakav je odnos privatnog i državnog sektora u okviru ovih programa. Na primer, kakva je uloga privatnih univerziteta u poređenju sa državnim, da li sve troškove treba da snosi država ili treba li neki deo (i koliki) prebaciti na privatni sektor, kao i da li javno-privatno partnerstvo može da bude bolje rešenje umesto da država sama gradi infrastrukturu.
Ali tu je i malo prozaičnija tema – a to je ko će čime da upravlja. Raspored ministarstava po partijama biće i odraz političke snage svake od ovih partija, a svaka će pokušati da zaštiti svoje političke interese putem postavljanja svojih ministara u onim oblastima važnim za njihove birače.
Za sada je najveći sukob između liberala i Zelenih za mesto ministra finansija: za njega se takmiče i Kristijan Lindner predsednik FDP-a i Robert Habek ko-predsednik Zelenih (ova partija ima dva lidera). Ministarstvo finansija je najvažnije posle mesta kancelara, iako će budžet morati da oslikava koalicioni dogovor više nego preferencije samog ministra. Međutim, ovo mesto je simbolički važno jer je signal biračima obe partije da će partijska platforma biti poštovana. Ali tu su i personalna rešenje izvan same Vlade – na prvom mestu tu su stotine ako ne i hiljade savetnika, članova kabineta, upravnih odbora i sličnih pozicija nameštenika kojima trebaju da se namire partijski članovi, ali i postigne određeni željeni politički uticaj. Na drugom mestu su i pozicija predsednika – koji se u Nemačkoj bira u parlamentu, a sadašnjem predsedniku iz redova SDP-a Franku Valteru Štajnmajeru mandat ističe početkom naredne godine dok je nedavno upražnjeno i mesto guvernera Bundesbanke Jensa Vajdmana, čuvenog ‘’Gospodina Ne’’ (Monsieur Non) kako ga je nazvala Kristin Lagard, sadašnji guverner Evropske centralne banke, zbog njegovog protivljenja veoma ekspanzivnoj monetarnoj politici ECB-a od 2012.
Izazovi pred Nemačkom
Pandemija korona virusa je izazvala velike potrese u Nemačkoj, i na kratak rok novoj Vladi ostaje da se izbori sa njom, što će zavisiti prvenstveno od efikasnosti vakcina, pojave novih sojeva virusa i slično. Život u Nemačkoj je počeo da se vraća u normalu već neko vreme usled visoke stope vakcinacije, i uvođenja kovid sertifikata.
Ali srednjoročni problem i dalje ostaju aktuelni: prvi je pitanje javnog duga, koji je značajno porastao visokim trošenjem tokom pandemije – kamate na nemačke obveznice su negativne (-,0125%) ali uzete kredite i dalje treba vraćati, što znači da nema problema u ovom domenu ali da nema prostora za razbacivanje novcem.
Energetika ostaje ozbiljan problem u Nemačkoj, jer se nedavno pokazalo da obnovljivi izvori energije ne mogu da u potpunosti zadovolje potrebe za energijom, već da je neophodan neki ‘’back up’’ sistem, iako se ide dalje u proces potpunog zatvaranja termoelektrana na ugalj i nuklearnih elektrana. Tu je i proces dekarbonizacije – plan je da se u naredne dve decenije u potpunosti pređe na električna vozila, što je veliki izazov za posebno veliku i razvijenu nemačku automobilsku industriju, a ovakvi koraci se najavljuju ili su već uvedeni i u drugim evropskim državama.
Starenje stanovništva se nastavlja, što znači sve veću potrebu za migracijom, ali prvenstveno kvalifikovane radne snage, kao i rast troškova socijalne države jer sve veći troškovi za penzije i zdravstvo padaju na sve manji broj ljudi radnog uzrasta.
Proces globalizacije uzdrman je pandemijom, što znači da nemačka privreda mora da pronađe novo mesto u globalnom lancu proizvodnje za barem jedan deo svojih kapaciteta – pojedine velike kompanije već su najavile prebacivanje proizvodnje sa Dalekog istoka i Azije negde bliže Evropi da bi mogle da računaju na brži, sigurniji i jeftiniji transport, što može da ima posledice po konkurentnost nemačke privrede koja je izvozno orijentisana. ‘’Not great, not terrible’’ je možda dobar opis za nemačku poziciju danas – stanje je mnogo bolje nego u većini razvijenih evropskih privreda, ali veliki izazovi i dalje predstoje.