Foto: Canva
Učestalost fraze o multipolarnom svetu, a posebno nakon američkog povlačenja iz Avganistana, odražava nadu da će uticaj SAD oslabiti i kod nas, ali slabo nudi dokaze za to. Dokazi koji se nude se svode na američko povlačenje iz Avganistana, rusku intervenciju u Siriji, te rast Kine, ali slabost te logike nas može skupo koštati.
To što su se SAD povukle iz jednog dela sveta, ne znači da će se povući i iz drugog. Kao i sve države, pa i pojedinci, i SAD imaju bar grubu rang listu prioriteta, vitalnih interesa, u čiju zaštitu žrtvuju manje bitne interese, prilagođavajući se procesima koje ne mogu da promene i menjajući procese koje mogu. Balkan je daleko bitniji za SAD od Avganistana jer se u svakom politički bitnom pogledu prožima sa EU, bez čijeg partnerstva SAD dramatično gube globalne pozicije.
Ubrzo nakon tog povlačenja, SAD su „zabole nož u leđa“ Francuskoj, praktično joj preotevši ekonomski unosan i strateški bitan ugovor sa Australijom o podmornicama u koji je uvezan i London. Prilično nesporno, glavni međunarodni front za SAD se savija oko Kine. Ono što je Obama smatrao svojim glavnim spoljnopolitičkim zadatkom – „pivot“ ka Aziji, sada sprovodi ekipa okupljena oko Obaminog potpredsednika.
Istorijske paralele koje bi mogle biti relevantne za Srbiju u ovom globalnom procesu su nacistički planovi za „pivot“ ka Istoku (napad na SSSR), te propast komunizma i SSSR. U oba slučaja je nagla promena globalnih procesa u dodiru sa regionalnom politikom dramatičnom brzinom slomila srpske interese. Jednom rečju, globalni zaokreti velikih sila otkrivaju prilike za njihove konkurente na drugim stranama, posebno u nestabilnim regionima poput našeg.
Nacističko okretanje Istoku je pretpostavljalo „obezbeđivanje“ južnog fronta nametanjem pro-nemačke politike kraljevine Jugoslavije. Savijanjem prema tom pritisku, jugoslovenska vlada je istovremeno pokušala amortizaciju hrvatskog nacionalističkog pokreta i izbegavanje sukoba sa nemačkim blokom. London je, pak, bio prinuđen upravo na suprotno, da što više ohrabri Grčku i Jugoslaviju na otpor i samim tim rasipanje nemačke borbene energije.
Američko okretanje Kini nameće obezbeđivanje evropskog fronta od pokušaja Rusije da podstakne nestabilnosti u Evropi kojima bi EU bila prinuđena na strateške ekonomske i političke ustupke. U tom smislu se nameće paralela između Londona 1941. koji Balkan koristi za ometanje širenja nacista i Rusije 2021. koja Balkan koristi za ometanje EU i posebno NATO kroz rasipanje njihove ekonomske i političke energije.
Drugi primer nagle globalne promene je pad komunizma koji je nametnuo Zapadu mirni raspad SSSR kao vrhunski cilj. Nemiran raspad bi pretio serijom ogromnih građanskih ratova uz obilje oružja za masovno uništenje što je za Zapad bio neprihvatljivi rizik. Opstanak SSSR bi pretio njegovim povratkom u svetsku politiku, samo na mnogo održivijim, kapitalističkim, osnovama.
Načelo samoopredeljenja konstitutivnih republika je zato postalo ključno, jer se njime upravo legitimisao miran raspad SSSR (ali i ujedinjenje dve Nemačke). Kako je psihološki bilo nemoguće razdvojiti jugoslovensku od sovjetske krize, isto načelo je moralo biti primenjeno i na Jugoslaviju. Srpsko protivljenje je zato moralo biti skršeno bez obzira na međunarodno pravo i jugoslovenski ustav.
Ubrzano kristalisanje novog globalnog fronta koji sa jedne strane ima istočne nedemokratije, a sa druge zapadne demokratije, nameće nova međunarodna načela: nije više bitan samo karakter političkog sistema, odanost ljudskim pravima i tržišnoj ekonomiji. Sad su bitni i standardi i kompatibilnost internet tehnologija, lanaca snabdevanja, energetska povezanost, i sl. Male države su sve više prinuđene da biraju stranu.
Činjenica da SAD nisu više vojno-ekonomski svetski hegemon ne znači da Balkan nije i dalje pod vojnom hegemonijom SAD, a Srbija okružena NATO državama. Činjenica da američko javno mnjenje nije naklonjeno vojnim intervencijama ne poništava članstvo Hrvatske i Albanije u NATO, niti njihove mogućnosti da, uz vazdušnu premoć SAD, teško povrede srpske interese u Republici Srpskoj, na Kosovu, u južnim krajevima centralne Srbije, ali i u Crnoj Gori, bez značajnog uznemiravanja američkog javnog mnjenja.
Ideja da je novi sukob vojnog karaktera nemoguć je naprosto naivna. Tekuća kriza u BiH dramatično konkretizuje ratnu retoriku, Kurtijeva vlada sve češće provocira nasilje, Vučić sve češće reaguje makar i demonstrativnim pokretima trupa, a cetinjske barikade su još u svežem sećanju.
Srpska politika ima izbor na dva nivoa, regionalnom i globalnom. Na regionalnom nivou može popuštati ili zaoštravati, pri čemu se nastavak pasivnosti smatra kao popuštanje. Recimo, pasivno posmatranje maltretiranja Srba u Mitrovici sve više ruše ugled vlasti u Srbiji, jer se uviđa da srpska sila ne ide dalje od administrativne linije. To onda podstiče agresivnost druge strane, jer je cena agresije niska.
Na globalnom nivou Srbiji preti preslikavanje opcija sa regionalnog nivoa: popuštanje susednim nacionalizmima bi bilo u skladu sa dominantnom zapadnom politikom, što je protivno životno bitnim srpskim interesima (centralizacija BiH, nezavisno Kosovo, povratak antisrpskog šovinizma u Crnoj Gori), dok bi zaoštravanje (poput najnovije Dodikove halabuke o nezavisnoj RS) opet išlo protiv dominantnih zapadnih politika koje bi onda morale da brane regionalni poredak kažnjavajući nas.
Na ovim dilemama upravo pliva prorusko i sve više pro-kinesko raspoloženje u Srbiji, uporno rizikujući da nam se iluzija o spoljnoj pomoći (kao 1914, 1941, ili 1991) opet obije o glavu. Razapeti između strateških realnosti i razumljivih anti-zapadnih strasti birača, političke elite se kriju iza sve skupljeg koncepta neutralnosti. On se daje biračima kao moralni anestetik, da se ne bi priznalo da se ne može ni bez Zapada ni protiv njega. „Pravda“ se odlaže za neku budućnost u kojoj će Zapad propasti, a koju najavljuje jačanje Rusije i Kine.
Međutim, geografija je neumoljiva – sve dok ne bude kopnenog koridora do Rusije i/ili Kine, odnosno dok mornarica bar jedne od njih ne bude dominirala istočnim Mediteranom, mi nemamo čemu da se nadamo. Suočeni sa gore pomenutim izborima, ne samo da će antisrpske politike u regionu profitirati na srpskom popuštanju koliko i na srpskom zaoštravanju (koje vodi u sukob sa Zapadom), već će se rasplamsavati i sukobi između Srba: oni na obodnim područjima traže podršku koju Beograd ne može dati, što i u Beogradu usijava atomsferu.
Jedini izlaz je radikalan zaokret srpske spoljne politike ka Zapadu. Vučićeva de fakto diktatorska pozicija uz imidž rodoljuba kod njegovih slepih obožavalaca i još uvek postojeću podršku sa Zapada bi to mogla izvesti. Vučić bi Zapadu, pre svega SAD, ponudio članstvo Srbije i BiH u NATO, ali bez obaveze da prizna nezavisno Kosovo. Već smo videli da je Vučić bez političkog gubitka ugošćavao Tonija Blera i Gerharda Šredera u Beogradu.
Primeri Crne Gore i S. Makedonije pokazuju da je članstvo u NATO politički jeftinije od članstva u EU za zapadne političare. Na ovaj način bi Zapad zatvorio Balkan za rusko i kinesko mešanje, pri čemu bi bio nanet značajan udarac unutrašnjem i spoljnom kredibilitetu Putinove politike i to baš u vreme kada je imidž SAD poljuljan daleko više nego snaga. SAD i evropske države imaju dovoljno snage da zavrnu ruke eventualnim protivljenjima iz Albanije i Hrvatske.
Srbiji bi to išlo u korist pre svega jer bi to drastično poboljšalo imidž Srbije na Zapadu čime bi se uklonio ključni narativ o Srbima kao ruskim pijunima pod kojim su susedni nacionalizmi potisnuli srpska prava i interese u regionu. Ratovi devedesetih bi postali sekundarne teme koje ne definišu odnos sa Zapadom. Srbi bi se našli na istoj strani imperijalne granice: naša dijaspora kao i Srbi na Balkanu bi svi bili na istoj strani i sa daleko lakšim i snažnijim međusobnim kontaktima.
Odnos sa Bošnjacima, kao ključni strateški odnos za Srbe na Balkanu, bi se dramatično poboljšao, posebno ukoliko bi Beograd podstakao ozbiljnije korake ne samo u ekonomsko-infrastrukturnom, već i u kulturnom, verskom i obrazovnom pogledu, za šta postoji ogroman prostor. Crnogorski nacionalizam bi izgubio na svojoj privlačnosti, jer je njegov glavni uzrok izbegavanje sukoba sa Zapadom u koji su ostali Srbi uleteli devedesetih.
Ulaskom Srbije (i posledično BiH) u NATO, prostor nestabilnosti (tj. prilika za rusko-kineski prodor) na Balkanu bi se suzio na most u Kosovskoj Mitrovici, jer bi jedino Kosovo ostalo van NATO, mada je NATO već na Kosovu. Unutaralbanski odnosi bi bili dramatično poremećeni: Priština bi optuživala Tiranu za izdaju, uz velike šanse da u novonastaloj psihozi napravi dovoljno tešku provokaciju koja bi opravdala ograničenu srpsku intervenciju makar na severu Kosova. Na dugi rok, to bi stvorilo situaciju sličnu kiparskoj gde su dve članice NATO u sukobu, ali nijedna ne snosi ozbiljne posledice jer sukob ostaje „unutar kuće“ zarad širih interesa alijanse, tj. njenog imperijalnog centra.
Rizici Srbije u tom zaokretu ne bi bili veći od postojećeg klizanja u sigurnu propast. Rusi nas mogu kazniti zavrtanjem gasa, ali bi to samo dodatno učvrstilo naš novi imidž i obavezalo Zapad da nam pomogne. Putin može u znak osvete ponuditi Kosovo u UN (uz veliko pitanje da li bi Kina to dozvolila), ali on to ne sme uraditi bez reciprocitetnog priznanja Krima kao dela Rusije (što Zapad ne sme dati), jer bi onda rizikovao drastičan gubitak lične popularnosti.
Moralni osnov zaokreta nije nebitno pitanje, ljudi su spremni da rizikuju opstanak radi ličnog dostojanstva uglavnom sve dok opstanak ne postane očigledno doveden u pitanje. A onda može biti kasno. U međunarodnoj politici se opstaje i povijanjem, biranjem između dva zla merenjem koje je manje. O tome svedoči naša kultura koliko i istorija.
Njegoš peva o Marku Kraljeviću „iako si turska pridvorica, ti si opet naša perjanica“. Epske pesme izveštavaju da je Marko bio deo Otomanskih vojnih misija protiv Arapa na Bliskom istoku, čime je očigledno kupovao toleranciju imperijalnog centra za ograničenu vojnu intervenciju na Kosovu radi zaštite ljudskih prava lokalnih Srba. Ilija Garašanin, na primer, u „Načertaniju“ hladnokrvno računa da je strateška greška žuriti u rušenje Otomanske imperije, bez obzira na suboptimalan nivo ljudskih prava i demokratskih sloboda u njoj.
Srbija se tek u okviru socijalističke Jugoslavije našla u državi čiji bi se status mogao nazvati održivo neutralnim, ali u uslovima potpuno drugačijim od sadašnjih. Ne zato što je bipolarnost Hladnog rata povoljnija za neutralnu spoljnu politiku od sadašnje izranjajuće multipolarnosti, već zato što je Jugoslavija bila na granici dva bloka. Sada su nam najbliže ruske trupe one u Tiraspolu, udaljene hiljadu kilometara, dok smo potpuno okruženi NATO i EU državama. Čak je i Slobodan Milošević, najmanje u dva navrata, nudio Klintonovoj administraciji ulazak Srbije u NATO.
Umesto da pasivno čekamo razvoj događaja koji nam samo može biti na štetu, moramo pokušati da žrtvujemo ruske interese za srpske. Zaslepljeni bolnim posledicama sukoba sa Zapadom u poslednjih 30 godina, rizikujemo da ruske i kineske interese automatski smatramo komplementarnim sa našima, zanemarujući pitanje njihove sposobnosti da nam pomognu da se odupremo pritiscima koje najavljuju poslednja imenovanja američkih diplomata na Balkanu.
Vučić neće moći zauvek da izbegava pristanka na Kosovo u UN, osim ukoliko Zapadu ne ponudi nešto drugo što je od strateškog značaja. To je upravo strateška spoljnopoliitčka orijentacija. U protivnom, Zapad može odlučiti da je bolje da ima pro-zapadnu demokratsku Srbiju koja ne priznaje Kosovo, nego rusko-kinesku bazu u jugoistočno Evropi koja ne priznaje Kosovo. Do tada će Srbija najverovatnije nastaviti po inerciji pasivne neutralnosti zbog koje će gubiti regionalne pozicije.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.