Foto: N1
Ministar finansija Siniša Mali pohvalio se na skupštinskoj konferenciji za medije u utorak odličnim ekonomski rastom u trećem kvartalu (Q3) odnosno time što će Srbija ove godine možda dostići stopu rasta od 7%. Po njegovim rečima to će doneti nove mogućnosti za rast penzija i plata u javnom sektoru. Koliko su ovakva očekivanja ostvariva i šta najava ovakvog rasta zapravo znači?
Najvažniji razlozi iza privrednog rasta
To da li će ekonomski rast ove godine biti 6,5% koliko su iznosile prethodne projekcije Ministarstva finansija, ili 7% koliko sad najavljuje ministar nije baš preterano važno. Ta razlika nije prevelika da bi imala neke realne efekte po životni standard većeg dela našeg stanovništva. Ono što je važno da vidimo jeste kako je taj rast nastao i da li je kao takav održiv? Ako jeste, to je onda odlična vest, pa makar bio i nešto niži. Ako pak nije održiv već je posledica nekih jednokratnih činilaca, onda to nije dobro, koliko god da je visok.
Za početak – odakle nam ovako visok rast? Privreda Srbije već duži niz godina ima niske stope rasta, čak od prelivanja svetske finansijske krize 2009. I onda kada su bile zabeležene nešto značajnije stope rasta od preko 4% (na primer, 2018. i 2019.) to je bila više posledica jednokratnih činilaca. Na primer realizacija pojedinačnih infrastrukturnih projekata ili poljoprivredna sezona. Kada bi se ovi pojedinačni faktori isključili, stopa rasta bi i u tim godinama iznosila oko 3,5% što nije baš spektakularno za zemlju na našem nivou razvoja.
Ekonomski rast Srbije, odabrane godine (za 2021. projekcija Ministarstva finansija). Izvor: NBS.
Prvi razlog za ovaj rast je veoma niska prošlogodišnja osnovica. Srpska privreda je 2020. završila u recesiji, pa je posledica toga i statistički viši rast u ovoj godini, iako je barem jedan njegov deo samo zapravo vraćanje na stanje pre pandemije. Ova statistička osnovica je kratkoročna i ona doprinosi rastu oko celog 1 procentnog poena.
Pravi rast privrede stoga je nešto niži od obećanih 7% i iznosiće u najboljem slučaju 6%, što je i dalje veoma dobar rezultat. Ali postoje i druge stvari koje treba uzeti u obzir. Ekonomski rast se meri kretanjem vrednosti BDP-a, ukupnog zbira vrednosti dobara i usluga proizvedenih u okviru neke privrede. Postoje različite privredne grane, kao što su poljoprivreda, industrija i usluge. Ako ove grane povećaju proizvodnju, to će se videti u rastu BDP-a.
Poljoprivredna proizvodnja će po svemu sudeći biti niža nego prošle godine, kada je bila prilično dobra godina. Ovo je bio i jedan od faktora zašto je recesija usled pandemije virusa bila manja nego što se to prvobitno očekivalo. Septembarske projekcije govore o padu bruto dodate vrednosti od -1,5% u ovom sektoru u odnosu na prošlu godinu. Projekcije za industriju isto nisu previše pozitivne, pošto upućuju na snažno usporavanje industrijske proizvodnje, naročito u prerađivačkoj industriji tokom trećeg kvartala – industrijski rezultati se od sada ne porede više sa lošim periodom zaključavanja i ograničenog rada, već sa periodom u kome se privreda oporavljala, pa se očekuje stagnacija uz rast od samo 0,1% u Q3. Preostaju građevinarstvo i usluge, prvenstveno turizam i trgovina.
Upravo tu leži zec. Tokom prve polovine godine, rast građevinarstva bio je spektakularan – gde god se pogleda po Beogradu, vide se kranovi. Ali podaci po vrstama objekata značajno menjaju sliku. Dok je sektor stambenih zgrada imao rast od samo 5% tokom prva dva kvartala, dotle je sektor saobraćajne infrastrukture zabeležio rast od preko 11%.
Ovo dakle znači da je najveći deo rasta u celom sektoru posledica državnih projekata izgradnje autoputeva, prvenstveno Moravskog koridora, autoputa ka Jadranu i modernizaciji pruga. Ali većina ovih radova izvodi se na kredit – potrošena sredstva ćemo morati da vraćamo, i to sa kamatom tako da njihov kratkotrajan uticaj na ekonomski rast u godini kada se izvode radovi nije toliko važan koliko to da dobijemo kvalitetnu infrastrukturu koja nam je zaista neophodna. Ono što ovde brine je to što veći deo ovih projekata nije dobijen na međunarodnom tenderu, što bi dovelo do kontrole cena radova, nego u direktnom pregovaranju sa izvođačima radova, što se vidi u tome što postoji sumnja da su brojni ovakvi projekti preplaćeni.
Kolika je cena veštačkog pumpanja BDP-a? – slučaj brze pruge
Na kraju, kod usluga postoji veliki oporavak ugostiteljstva i turističke industrije, ali i rast prometa u maloprodaji, kao i saobraćaju. Ali i ovde je deo rasta posledica nerazumnog trošenja državnog novca – država je u okviru posebnog paketa pomoći izdvojila više od 2 milijarde evra za pomoć svim preduzećima (plaćanje pola minimalne zarade, plus direktni transferi stanovnicima, a naročito penzionerima). Ova sredstva napravila su veliku rupu u budžetu za šta smo morali da se zadužimo, a ova sredstva su imala uticaj na povećanje prometa. Kada se podvuče crta, država je ovim korakom potrošila 4% BDP-a da bi malo pospešila ekonomski rast.
Kada sve ove jednokratne elemente uzmemo u obzir – nisku statističku osnovicu, pumpanje izgradnje javne infrastrukture izvan normalnih proporcija, kao i efekat državnog stimulusa – oni zajedno nose oko 3 procentna poena rasta u ovoj godini. Pravi ekonomski rast je zapravo tek oko 4%, što je u skladu sa stopama rasta tokom dve godine koje su prethodile pandemiji, i ne razlikuje se puno od procene Fiskalnog saveta da je bazni rast srpske privrede bez jednokratnih činilaca oko 3,5% godišnje.
Odlični rezultati i obećanja sasvim slučajno baš pred nove izbore i stare afere
Ovako optimistična očekivanja Ministarstva finansija izrečena su u trenutku kada nam se približavaju novi izbori. Sam ministar Mali iskoristio je priliku da kaže kako će ovako dobri rezultati dati mogućnost da se ponovo povećaju plate u javnom sektoru i penzije. Jer glasovi za pobedu na izborima se neće sakupiti sami od sebe.
Zaista postoje dobre mogućnosti da Srbija zabeleži istorijski visoku stopu ekonomskog rasta do kraja godine, ali nažalost ova stopa rasta nije održiva. Ona je prvenstveno posledica jednokratnih činilaca kojih narednih godina više neće biti. Osnovica za obračun će sada biti veća, rashodi za infrastrukturu ne mogu se povećavati u nedogled, niti se svake godine mogu finansirati izdašni paketi pomoći privredi i stanovništvu, izazvani prvenstveno političkim, a ne ekonomskim razlozima. Umesto toga trebalo bi da vidimo kako da pristojne stope ekonomskog rasta u Srbiji postanu pravilo a ne izuzetak „odrađen na mišiće“ usled predstojećih izbora. A to je u ovakvom institucionalnom ambijentu kakav je sada – sa visokom korupcijom, lošim pravosuđem i političkim uplivom u privredu zaista teško zamislivo.