Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: Canva Stock

 

Ako za sve probleme sveta krivimo liberalni kapitalizam koji njime upravlja, onda se postavlja pitanje zašto jedan od njegovih apostola kao što je bio Ludvig fon Mizes nije za života bio slavan i bogat? Odgovor se nalazi u tome što je u periodu posle Prvog svetskog rata, Mizes branio liberalni kapitalizam i njegove fundamente onda kada to nije bilo u modi. Zajedno su ga napadali socijalizam i fašizam kao dve totalitarne ideologije suprostavljene individualizmu i tržišnoj privredi. Na dugi rok mnogo veću opanost su ipak predstavljali ekonomisti tehnokrate, stručnjaci i eksperti koji su nudili viziju društva kojim bi oni upravljali privredom u korist svih, i gde bi shodno tome, oni bili ti koji bi donosili glavne ekonomske odluke.

Ovakvoj kasti koja je zavladala univerzitetima i državnom administracijom, nije odgovarao čovek kao što je bio Mizes, koji ih je stalno podsećao da oni zapravo nemaju dovoljno znanja da mogu da uređuju privredni život. Niti da je privredni život statičan, da shodno tome može biti podložan inženjerskoj analizi i manipulaciji, već da je on stalno u kretanju i promeni, eksperimentisanju, pronalaženju novih znanja i njihovoj kombinaciji. Datum koji je 140-ogodišnjica rođena Mizesa je dobar razlog da se prisetimo važnosti ideja ovog ekonomskog teoretičara, mislioca i filozofa. Mizes je često skrajnut i zaboravljen i pored svojih velikih doprinosa, koji se tiču poslovnih ciklusa, problma ekonomske kalkulacije i ekonomske metodologije.

 

 

Ko je bio Mizes?

Rođen je 1881. u Lembergu (današnjem Ljvovu, u Zapadnoj Ukrajini) koji je tada bio najveći grad u austrijskom delu Galicije, gde je i proveo detinjstvo. Ipak više vremena je proveo u Beču, gde je i studirao na tamošnjem univerzitetu, da bi 1906. stekao doktorat iz prava. Radio je pri Bečkoj privrednoj komori, gde je postao i glavni ekonomista, a držao je i privatni seminar iz ekonomije pri univerzitetu – ali kao privaten dozent nije bio zaposlen na fakultetu. I pored toga, njegov kurs je postao stecište okupljanja krema bečkih mladih intelektualaca – ne zaboravimo, Beč je tada bio jedan od svetskih intelektualnih centara, i u njegovih kafićima su sedeli mnogi ljudi od čijih postignuća će biti satkan današnji svet – na primer, Fridrih August fon Hajek, Ludvig Vitgenštajn, Zigmund Frojd itd. Među Mizesovim studentima bili su brojni kasnije svetski priznati ekonomisti, uključujući pored samog Hajeka, Frica Mahlupa (prvi počeo proces proučavanja znanja kao ekonomskog faktora; skovao izraz „informaciono društvo“), Gotfrida Haberlera (unapredio koncept komparativnih prednosti uvođenjem oportunitetnog troška i izbacivanjem radne teorije vrednosti) i Oskara Morgenšterna (uz Džona fon Nojmana, otac teorije igara). Sa usponom nacizma i anšlusom Austrije, već 1934. prelazi u Ženevu gde predaje na univerzitetu, da bi 1940. prešao u Ameriku, gde je u periodu 1945-1969. bio profesor na Univerzitetu u Njujorku. I u SAD su njegova predavanja okupljala brojne intelektualce, a među njegovim učenicima treba izdvojiti Mareja Rotbarda i Izraela Kirznera (koji je danas verovatno najstariji još živi član austrijske škole i čiji su doprinosi o važnosti preduzetništva i kritika savršene konkurencije verovatno i najviše prihvaćeni među mejnstrim ekonomistima u odnosu na ostale predstavnike austrijske škole).

Ne zaboravite da učestvujete u našem Instagram darivanju. Povodom 140. godina od rođenja Ludviga fon Mizesa poklanjamo 5 knjiga “Šta je to kapitalizam?”, autora Slaviše Tasića.

 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Talas.rs (@talasrs)

 

Problem ekonomske kalkulacije – socijalizam prop’o

Kada se nakon uspeha boljševičke revolucije u SSSR ustanovio prvi socijalistički režim, niko nije tačno znao kako će taj novi ekonomski sistem da fukncioniše. Teorijski, on je nudio brojne prednosti u odnosu na tržišni način privređivanja, jer bi trebalo da izbegne pojave ekonomskih kriza. Ali onda je Mizes već 1922. napisao da ovakav ekonomski sistem nije moguć, jer planska privreda ne podrazumeva postojanje cena. A cene nisu neki arbitrarni pokazatelj, već su informacioni mehanizam koji se sponatno javlja i razvija, i daje indicije o tome šta, koliko i na koji način treba proizvoditi. Bez cena, nijedan preduzetnik ne zna kako da optimizuje proizvodnju cipela – da li one treba da budu od kože ili platna, koliko pari treba proizvesti, kako organizovati proizvodnju (sa manje radnika, a više mašina ili obrnuto). U socijalističkoj privredi racionalna proizvodnja zbog toga nije bila moguća.

Na ovo su reagovali drugi svetski poznati ekonomisti levog usmerenja – Oskar Lange i Aba Lerner, koji nisu bili komunisti, jer su bili protiv diktature, ali su ipak priželjkivali neku vrstu socijalizma, pa su želeli da dokažu da je novi ekonomski sistem moguć. Stoga se rasplamsala rasprava o problemu ekonomske kalkulacije, u koju se na Mizesovoj strani bio uključio i Hajek. Iako su Austrijanci izašli kao teorijski pobednici u raspravi, navodni ekonomski uspesi SSSR-a su bili primani sa toliko žara među delom akademske javnosti na Zapadu, da je Pol Samjuelson, jedan od najpoznatijih svetskih ekonomista, u svom ekonomskom udžbeniku iz izdanja u izdanje pisao o tome kako će privreda SSSR-a po svojoj proizvodnji sustići pa i prestići privredu SAD. Tek kada ekonomska kriza nije mogla više da se sakriva tokom 1980-ih, a najviše padom Berlinskog zida, zapravo se videlo koliko je Mizesov uvid bio tačan. Planske privrede su bez cena tumarale u mraku, trošile previše resursa da proizvedu robu preniskog kvaliteta, fabrike su nastajale tamo gde nisu bile potrebne i vladale su hronične nestašice robe široke potrošnje, dok je nekih drugih bilo mnogo više nego što je bilo potrebno i taložile su se u magacinima.

 

Intervencionizam – možda baš i ne

Mizes je bio i odlučni protivnik državnog intervencionizma u privredi. Za to je bio čuven njegov primer o mleku: naime, ako bi neka država želela da poveća dostupnost mleka za one siromašnije, trebalo bi da uvede kontrolu cena tj. da uvede najveću moguću cenu po kojoj se mleko može prodavati, a da ta cena bude niža nego trenutna cena mleka. Sada bi mleko trebalo da bude dostupno svima, jer je jeftinije. Ali u realnosti dešava se nešto drugo – neke mlekare prestaju sa proizvodnjom mleka, jer im se ne isplati da ga prodaju po toj ceni, neke druge mlekare prestaju da prodaju sve mleko koje imaju, već deo njega sklanjaju sa tržišta sa željom da ga prodaju u inostranstvu, ili na crnom tržištu po većoj ceni, ili čak samo da čekaju dok se ovakva mera ne ukine. Posledica svega toga je nestašica mleka – njega će sada biti manje nego što je to ranije bilo slučaj, pa će sada mnogo više ljudi imati problem da ga priušti nego ranije. Za ovo nam ne treba puno primera imajući u vidu da smo ovo bukvalno preživeli 1990-ih sa kontrolom cena ulja, šećera, brašna i mleka, usled čega su godinama trajale nestašice. Da bi se ovo prevazišlo, država bi trebalo da uvede nove, snažnije mere kao što su kontrola inputa u proizvodnji mleka, lanaca distibucije itd, drugim rečima da se sve više i više upinje da zameni tržišni poredak birokratskim odlučivanjem. U Mizesovo vreme, intervencionizam se posmatrao kao neka vrsta srednjeg puta između laissez faire kapitalizma i čistog socijalizma, koji bi zapravo trebalo da se koristi kao mera koja bi sprečila njegovu pojavu. Ali Mizes je tvrdio kako intervencionizam ne može da dovede do željenog cilja, već vrlo lako može da ima u potpunosti suprotne posledice od onih koje su zamišljene. Na tržištu gde se menjaju pravila igre putem državne intervencije teško je predviđati događanja i praviti jasnu preduzetničku računicu – ovo znači da će preduzetnici biti manje uvereni da treba da investiraju, što ima velike negativne posledice, jer će biti manje konkurencije, izuma novih proizvoda, inovacija, eksperimentisanja i učenja usled čega će cela privreda biti manje dinamična i produktivna.

 

Poslovni ciklusi – krize nastaju usled veštačkog smanjenja kamatnih stopa

Mizes je postavio osnove austrijske teorije poslovnih ciklusa (u knjizi Theory of Money and Credit, 1912), koju je kasnije doradio i usavršio njegov učenik Hajek, prvenstveno knjigom Cene i proizvodnja (1931). Ukratko, niže kamatne stope usled relaksirane monetarne politike dovešće do promene strukture kapitala, što znači i do promene toga koju robu proizvoditi. Ali niske kamatne stope ne mogu da traju večno: preduzetnicima je potreban kapital, a pošto nije došlo do povećanja štednje, oni sada moraju da se takmiče međusobno za kredite, usled čega će kamatne stope porasti. Onda kada se to desi, veliki deo preduzetničkih projekata koji su ranije sa niskom kamatom bili profitabilni, sada sa visokom kamatom počinju da donose gubitak. To su sada promašene investicije – ovi projekti se prekidaju, radnici gube posao, banke gube deo datih kredita: počinje ekonomska kriza, koja će trajati sve dok se struktura kapitala ne vrati na svoje prvobitno stanje, tj. dok se fabrike koje su loše postavljene ne ugase i ne počnu da proizvode nešto drugo. Dok bi većina ekonomista, među kojima je Kejnz zauzeo glavno mesto u ono doba, tvrdio da je glavni problem nedostatak tražnje jer kada fabrike krenu da otpuštaju ljude oni neće imati prihode koje bi trošili na druge proizvode. Shodno tome rešenje je povećanje ukupne tražnje tako što će država više trošiti da to nadomesti. Mizes bi rekao da je to poslednje što treba učiniti. Ekonomska kriza po njemu nije uzork problema, već posledica, pravi uzrok je loša strukutra kapitala – nova vrsta državne intervencije može samo da uspori neophodni proces prilagođavanja novim okolnostima. Ako država želi da pomogne, bolje da ne radi ništa jer krizu može samo da produži i produbi.

 

Ljudsko delanje i katalaksija

Mizesov ekonomski credo sakupljen je u njegovoj knjizi Human Action (1949) koja još uvek nije prevedena na srpski. U ovom delu on daje sintezu svojih ekonomskih uverenja, i daje najbolji prikaz austrijske ekonomske škole i argumente za klasični liberalizam. Ali Mizesov liberalizam nije samo ekonomski, niti je samo utilitarističke prirode: liberalni poredak podrazumeva slobodnu razmenu ne samo robe (što ne znači trgovinu samo bez carina i deviznih kontrola, već i bez kolonija, imperijalizma i sličnih političkih ucena), već i ideja, što podrazmeva slobodnu štampe, medija i okupljanja, onog što danas podrazumevamo pod građanskim i političkim slobodama. Liberalni poredak je i onaj koji garantuje mir, ili barem koji otežava rat, jer postoje samo dva načina da se dođe do resursa koji su vam potrebni: trgovina ili rat, da nekome platite svojim proizvodima ono što vam treba ili da to otmete. Humanizam, racionalizam i vera u progres su ono što je karakteristika Mizesove filozofije, koju je on nazvao katalaksijom, umesto ekonomijom, kao naukom koja se bavi ljudskim delanjem u okviru spontanog društvenog poretka, kao što je tržišna privreda.