Istoričar

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Canva Stock

Kada bismo pokušali da rangiramo istorijske ličnosti po broju ulica i trgova koji nose njihovo ime i spomenika koji su im podignuti u Srbiji, knez Mihailo Obrenović bi sigurno bio rangiran veoma visoko. Ipak, čini se da u široj javnosti nije toliko poznato u čemu se ogleda sav njegov značaj. Došavši na vlast posle svog oca Miloša, koji je bezmalo obeležio veći deo srpskog 19. veka, Mihailo je imao zadatak da sprovede reforme i da pripremi Srbiju za novi talas ostvarivanja spoljnopolitičkih ciljeva. Mogu li se metode kojima je to učinio uporediti sa onima kojima se služio njegov otac?

 

Put ka učvršćivanju vlasti

Jeseni 1860, posle smrti kneza Miloša, na vlast, uz odobrenje Turaka dolazi njegov najstariji živi sin Mihailo. Politički tabori u Srbiji verovali su da je smena na prestolu prilika za povećanje njihovog uticaja i da će poluge vlasti moći da se izmeste iz ruku kneza, kao što je to bio slučaj u vreme ustavobranitelja.

Međutim, Mihailo je na mesto kneza došao sa vrlo jasnom idejom o modelu vladavine koji bi mu išao u korist. Kneževa zamisao bila je da svojevrsni prosvećeni apsolutizam konstruiše tako što će u vladi objediniti predstavnike liberala i konzervativaca koji bi isto tako jedni drugima ograničavali uticaj. Tako je nastalo Centralno pravlenije (vlada) na čelu sa knezu odanom Filipom Hristićem. Unutrašnje poslove vodio je konzervativni Nikola Hristić, a pravosuđe liberalni Jevrem Grujić. Njih trojica su bili ključne ličnosti Mihailovog državnog aparata u prvoj fazi njegove vladavine.

 

 

Najvažniji trenutak učvršćivanja kneževe vlasti bila je Preobraženska skupština održana u Kragujevcu avgusta 1861. godine. Knez Mihailo je na nju došao sa ciljem da donese novi, rigidniji ustav, ali je umesto toga doneo zakone koji su suštinski stavili važeći ustav van snage. Usvojeni su Zakon o narodnoj skupštini (kojim je njena uloga praktično svedena na savetodavnu), Zakon o Savetu, Zakon o narodnoj vojsci i Zakon o usvojenju prestolonaslednika. Narodna skupština je redovno zasedala tek na svake tri godine, a Savet, mada je zadržao zakonodavnu vlast, bio je sastavljen od ljudi koje je knez postavljao i smenjivao po svom nahođenju.

Zakon o narodnoj vojsci uobličio je srpsku vojsku onakvu kakva će ostati sve do osamostaljenja Srbije. Vojna obaveza važila je za sve muškarce starosti od dvadeset do pedeset godina, nisu služili vojni rok u kasarnama, nego su imali obuku koja je obavljana u njihovim mestima prebivališta, a naoružanje je bilo u vlasništvu onoga ko ga koristi.

Dva meseca kasnije, knez je sastavio vladu koja će mu biti ključni saveznik u svim poduhvatima i koja će se pokazati kao najdugotrajniji ministarski savet u istoriji Srbije. Na čelu se nalazio Ilija Garašanin, neprikosnovena ličnost broj dva u srpskoj državi tog vremena. Nikola Hristić je zadržao upravljanje unutrašnjim delima, predvodeći stvaranje policijskog aparata koji je bio od velikog značaja tokom vladavine kneza Mihaila. Značajno prošireni kabinet dobio je novu formu, kada je sprovedena jedna od najznačajnijih kneževih reformi. Zakon o ustrojstvu centralne državne uprave konačno je uveo u upotrebu izraze „ministar“ i „ministarski savet“, ali je i što je još važnije, knezu poverio punu kontrolu nad njegovim sastavom.

Novi kabinet po sastavu se značajno razlikovao od onog koji je knez sastavio neposredno po dolasku na vlast. U njemu više nije bilo svetoandrejskih liberala poput Jevrema Grujića. Novi sastav bio je izuzetno konzervativan i on je umnogome obeležio Mihailovu unutrašnju politiku. Događaji poput Majstorovićeve afere iz 1863. (kada je u Smederevu otkrivena zavera, čije je vinovnike Veliki sud oslobodio, zbog čega je knez poslao sudije na višegodišnju robiju), zabrane i ometanja pokretanja liberalnih glasila, kao i razbijanja skupštine Ujedinjene omladine srpske u Beogradu, svedočili su o izuzetno grubom odnosu kneza i vlade prema predstavnicima ideja promovisanih na Svetoandrejskoj skupštini.

 

Glavna spoljnopolitička pitanja

Mihailova spoljna politika obeležena je težnjom za oslobođenjem srpskog i ostalih balkanskih naroda od osmanske vlasti. Vođen politikom koju je formulisao Ilija Garašanin još dok je bio ministar unutrašnjih poslova sastavivši „Načertanije“, knez je verovao u ideju saveza naroda Balkana, u kom bi Kneževina Srbija imala centralnu ulogu.

Na početku decenije, glavno pitanje u srpsko-osmanskim odnosima bio je status muslimanskog stanovništva u Srbiji. Mihailov strateški cilj bio je da ono u najkraćem roku bude raseljeno, što je dovelo do napetosti u preostalih šest gradova u kojima je ono živelo. Napetosti su dovele i do poznatog incidenta na Čukur česmi 1862. godine, koji je bio povod i za kraći oružani sukob sa turskom posadom u Beogradu. Odlučeno je da se situacija razreši na konferenciji velikih sila u Kanlidži kod Carigrada, gde su Francuska i Rusija nastupile sa zahtevom da se muslimansko stanovništvo iseli iz Srbije, dok su Austrija i Ujedinjeno Kraljevstvo držale stranu Porti. Konačna odluka konferencija bila je da se sruše tvrđave Užice i Soko, što nije moglo da zadovolji Beograd.

Iste godine, napravljeni su prvi koraci u ostvarivanju saradnje balkanskih naroda sa ciljem oslobođenja. Ilija Garašanin je organizovao propagandno telo, tzv. Srpski odbor, čiji je zadatak bio širenje politike Kneževine Srbije van njenih granica, na područje takođe naseljeno Srbima. Ostvarena je saradnja i sa bugarskim i albanskim revolucionarima, koji tada nisu imali nikakav oblik autonomije u okviru Carstva. U Beogradu je tako jedno vreme funkcionisalo i nezvanično bugarsko predstavništvo, koje je imalo i svoje glasilo.

Najznačajniji sporazum knez Mihailo je potpisao sa crnogorskim knezom Nikolom Petrovićem-Njegošom. Njime je bilo predviđeno da dve srpske države zajedno rade na oslobođenju svog naroda sa ciljem konačnog ujedinjenja. Knez Nikola je iskazao spremnost da se odrekne prestola u slučaju ujedinjenja, uz poseban status za svoju vladarsku porodicu. Bio je to prvi i jedini put da je ujedinjenje Srbije i Crne Gore bilo pitanje zvaničnog međudržavnog dogovora.

Saradnja je ostvarena i sa narodima koji su tada živeli u Habzburškoj monarhiji. Kako je osmanska opasnost prestala da postoji, a Srbi u Monarhiji postajali sve aktivniji, odnosi sa bečkim dvorom postajali su sve hladniji. Tako je došlo do kratkotajnog udruživanja sa Đulom Andrašijem, mađarskim političkim vođom, kao i sa Josipom Jurajem Štrosmajerom, čelnikom hrvatske Narodne stranke. Sa Narodnom strankom dogovoreno je zajedničko delovanje u Bosni i Hercegovini, uz veru da je udruživanje hrišćanskog stanovništva realan put do njenog oslobođenja.

Za sve to vreme, Srbija je nastavila da insistira na tome da osmansko stanovništvo napusti Kneževinu. Prilika da se izvrši ozbiljniji pritisak ukazala se po izvijanju grčkog ustanka na Kritu 1867. godine. Srbija je tada podsticala izbijanje ustanka i u Bosni i Hercegovini, što je dovelo do povećanja međunarodnog pritiska na Portu. Konačno, prilikom kneževe posete Carigradu te godine, sultan Abdulaziz uručio mu je ferman kojim se naređuje da turske posade napuste Beograd, Smederevo, Kladovo, Soko, Užice i Šabac, pod uslovom da pored srpske zastave nastavi da stoji i osmanska. Bio je to pretposlednji korak ka nezavisnosti, posle kog je Osmansko carstvo izgubilo i poslednju polugu uticaja na teritoriji Kneževine.

Iste godine, Mihailo se sastao u Bukureštu sa vođama bugarske emigracije, sa kojima je dogovoreno da se Srbi i Bugari ujedine u državu sa srpskim knezom na čelu. Nešto kasnije je došlo i do defanzivnog saveza sa Kraljevinom Grčkom, jedinom nezavisnom hrišćanskom državom na Balkanu, koji je postao moguć kada je Grčka odustala od maksimalističkih zahteva na Balkanu. Naredne godine, Srbija je sklopila savez i sa Rumunijom, čime je zaokružen balkanski savez.

 

Političke promene i smrt

Za 1867. godine vezuje se i Mihailov gubitak interesovanja za savezništvo sa Rusijom i povezivanje sa obnovljenom Kraljevinom Ugarskom, što je za posledicu imalo smenu predsednika Ministarskog saveta, Ilije Garašanina i dovođenje na njegovo mesto ministra unutrašnjih dela Nikole Hristića, vodećeg organizatora represivnog aparata.

Sadržajna vladavina kneza Mihaila Obrenovića završena je naglo, 29. maja / 10. juna 1868. godine u Košutnjaku, kada su ga ubili zaverenici na čelu sa Pavlom Radenovićem i Lazarom Marićem, za koje se veruje da su bili odani nekadašnjem knezu Aleksandru Karađorđeviću.

Knez Mihailo je za samo osam godina ostavio neizbrisiv trag u istoriji Srbije, stvorivši od nje praktično nezavisnu državu, koja je produbila svoje veze sa Evropom. Mada su saveznici od njega uglavnom mogli da osete snažnu represiju, nasleđe koje je drugi veliki Obrenović ostavio je veoma teško opisati ukratko, tako da ovde i nije bilo mesta da se govori o njegovim zaslugama za početak organizovane urbanizacije Beograda pod dirigentskom palicom Emilijana Josimovića. Knez Mihailo Obrenović je verovatno presedan u srpskoj istoriji kada je u pitanju odnos vremena provedenog na vlasti i učinka ostvarenog tokom njega.