Foto: Canva Stock
Ljudi reaguju na podsticaje, to je standardni postulat ljudske prirode. Ovo implicitno razumeju svi roditelji koji nagrade dete koje donese kući dobru ocenu, a kazne ono koje je donelo lošu – ovakva politika „štapa i šargarepe“ treba da utiče na dete da ono promeri svoje ponašanje na bolje: da više uči. Ali ono što znaju roditelji, često ne znaju političari, usled čega pojedina rešenja stvaraju nove i čak veće probleme od onih koje je trebalo da reše.
Setimo se Jugoslavije
Tokom „srećnih 1990-ih“, ratova i raspada Jugoslavije, nestašice osnovnih životnih namirnica su bile česte. Iako su ratovi i sankcije u tome imali određenog udela, ipak je glavni razlog za to bilo administrativno zamrzavanje cena. Naime, Miloševićev režim je pokušao da širim slojevima građanstva (koje je prethodno opljačkao otimanjem devizne štednje, sredstava iz zajma za preporod, te državno pomaganim Ponzi šemama – kao što su bile Dafinina i Jezdina banka, te nezaobilazno hiperinflacijom, jednom od najvećih ikada zabeleženih u ljudskoj istoriji) obezbedi pristup osnovnim životnim namirnicama tako što je ograničio visinu njihovih cena u maloprodaji. Logika koja je stajala iza ovog poteza bila je da će sa nižim cenama brašno, ulje, šećer, mleko i deterdžent biti dostupniji građanima. Problem sa ovim pristupom bio je samo u tome što je bio potpuni promašaj. Proizvođači su reagovali na podsticaje – velikom broju njih nije se isplatilo da proizvode po tim administrativnim cenama, jer nisu imali profit, pa su neki smanjili proizvodnju, neki potpuno obustavili rad, a neki počeli da prodaju robu na crnom tržištu. Posledica toga bile su nestašice i prazni rafovi radnji ispred kojih su mnogi uzaludno čekali u redovima (a među njima i pisac ovih redova). Da krivci za ovo nisu bile međunarodne sankcije i ratovi postalo je jasno onda kada su se rafovi misteriozno napunili, i to baš onog trenutka kada su ove administrativne cene bile ukinute. Brašno, mleko, ulje i šećer su sada bili skuplji, ali ih je bilo u radnjama, za razliku od prethodne situacije kada su bili jeftini, ali ih nije bilo.
Kontrola cena u Nemačkoj
Zašto je nezaposlenost u Istočnoj Nemačkoj, koja je ranije bila deo socijalističke DDR još uvek daleko viša nego u zapadnom delu zemlje? Zašto smo 1990-ih čekali u redu za mleko, ulje i šećer, ali njih nije bilo? Začuđujuće, ali odgovor na oba ova pitanja je isti – kontrola cena.
Ujedinjenem Nemačke nakon pada Berlinskog zida, tadašnja privreda Istočne Nemačke uključila se u tržišnu privredu. Ali njena industrija nije imala isti nivo produktivnosti kao industrija u Zapadnoj Nemačkoj. Godine nedovoljnog investiranja, kao i korišćenje zastarele tehnologije, jer im nova proizvedena na Zapadu nije bila dostupna, značilo je da su tamošnja preduzeća uz korišćenje iste količine resursa proizvodile mnogo manju količinu proizvoda. Uz to često mnogo nižeg kvaliteta. Mnoga preduzeća nisu bila ni rentabilna i održavala su se samo usled državne pomoći. Nakon ujedinjena, nemački političari su obećali da će se plate u obe polovine države izjednačiti, tako da će plate u istočnom delu biti jednake onima u zapadnom. Cilj ove mere bio je kupovina glasova ljudi sa Istoka kojima se garantovao veliki rast životnog standarda gotovo preko noći, ali i onih sa Zapada koji su se plašili konkurencije velikog broja radnika koji bi odatle došli na Zapad u potrazi za poslom i boljim životom. Na prvi pogled, ovime bi se ubile dve muve jednim udarcem. Ovo je urađeno tako što su plate zaposlenih u javnoj službi administrativno izjednačene, dok su sindikati sa Istoka uključeni u postojeći tripartitini model pregovora sa udruženjima poslodavaca i državom, u vezi sa minimalnim zaradama u pojedinačnim industrijama (opšta minimalna zarada u Nemačkoj uvedena je tek 2015). Ali kako je produktivnost u Istočnoj Nemačkoj bila mnogo niža, ovo je značilo da je samo manji deo preduzeća mogao da finansijski isprati ovakve obaveze, usled čega su gubila konkurentnost i veliki broj njih je smanjio proizvodnju i broj zaposlenih. Preduzetnici su reagovali na podsticaje – sa takvim nivoom plata, velikom broju njih se nije isplatilo da posluju, niti da investiraju svoj kapital u istočne pokrajine čime bi povećali produktivnost. Posledica ovakvog poteza oseća se i dan-dans u istočnom delu Nemačke, kroz primetno višu nezaposlenost.
Fabrike kobri
Jedan od najzanimljivijih primera situacije u kojoj je „dara bila skuplja mere“ jeste rešavanje posledica prevelikog broja kobri u Delhiju za vreme britanske kolonijalne vlasti. U gradu se bilo nakotilo previše zmija, koje su naravno veoma otrovne i lokalne vlasti su rešile da tome stanu na put i smanje njihov broj tako što će da stanovnicima ponude nagradu za svaku ubijenu kobru. I zaista, vrlo brzo su stanovnici počeli da donose mrtve kobre i da preuzimaju nagrade. Ali posle nekog vremena desilo se nešto neočikavo: broj kobri u gradu se znatno smanjio, što je bilo evidentno, jer se više nisu viđale. Ali su mrtve kobre i dalje donošene da bi se preuzela nagrada. Kako je to bilo moguće?
Ispostavilo se da ljudi reaguju na podsticaje. Onog trenutka kada je postalo teško naći kobre u prirodi (ili u ovom slučaju, u gradu) neki ljudi su otkrili svoje preduzetničke sposobnosti dosetivši se da mogu da ih uzgajaju. Ove male farme kobri postale su izvor odakle su i dalje nabavljani primerci koji su odnošeni vlastima da bi se za njih dobila nagrada. Kada je ovo procurelo, vlasti su rešile da prestanu sa praksom plaćanja za mrtve kobre. Ali kako žive kobre sada više nikome ne trebaju, uzgajivači su ih samo pustili na slobodu, tako da je Delhi opet bio preplavljen kobrama, možda čak i više nego ranije.
Primeri van ekonomije
Ovaj primer sa kobrama nam jasno pokazuje da ljudi reaguju na podsticaje. Iako se ekonomija kao nauka hvali da se bavi podsticajima kao jednim od svojih osnovnih principa, ovo je vidljivo i u neekonomskim situacijama. Na primer, kod ambalaže lekova i vožnje automobila.
Odavno je primećeno da postoji velika opasnost od trovanja lekovima kod male dece – obična pakovanja lekova lako se otvaraju i dovoljan je samo trenutak napažnje da deca proguraju nekoliko pilula i tako ugroze svoje zdravlje, ako pronađu i pristupe mestu gde se lekovi drže u kući. Ovo je posebno vidljivo u slučajevima kada se lekovi piju svakodnevno, ili nekoliko puta dnevno, kao deo redvone terapije, jer će oni u tom slučaju najverovatnije biti negde pri ruci, umesto pod ključem. Zato su se farmaceuti dosetiili da naprave bočice sa lekovima koji imaju novu vrstu zatvarača koji se teško otvara – za to nije neophodna fizička sila, već pomeranje zatvarača levo-desno, umesto da se otvara samo na jednu stranu. Ovakve otvarače deca zaista mnogo teže otvaraju, pa deluje da su mnogo sigurniji od standardnih. Ispostavilo se da nisu – prvenstveno zato jer ih ni odrasli nisu lako otvarali, pa je veliki broj njih bočice sa ovakvim zatvaračima ostavljao otvorene umesto da ih nakon upotrebe zatvore. Ovo je učinilo da mala deca imaju veću priliku da popiju lekove, nego što je to bio slučaj sa starim zatvaračima.
Vezivanje pojaseva u automobilu postalo je tema uglavnom kada je izmišljen sadašnji pojas u vidu trougla. Kako zaista korišćenje pojasa smanjuje broj teških telesnih povreda i smrtnih slučajeva kod vozača prilikom saobraćajnih udesa, veliki broj zemalja je polako uvodio obavezu vezivanja pojaseva. U SAD je to bilo 1968, a u Velikoj Britaniji 1983. I ukupan broj smrtnih slučajeva prilikom udesa zaista se i smanjio, ali ne onoliko koliko je to bilo očekivano. Ali promenila se i struktura stradalih – među njima je sada bilo manje vozača, ali je bilo mnogo više biciklista, pešaka i putnika na zadnjem sedištu koji nisu imali obavezu vezivanja (ili uopšte mogućnost za to). Na primer, jedna studija u Velikoj Britaniji iz 1985, ukazala je na smanjenje smrtnih slučajeva kod putnika na prednjim sedištima od 656 tokom posmatrane 1983. godine kada je bila uvedena obaveza vezivanja pojaseva na prednjim sedištima u kolima, ali i povećanje od 209 smrtnih slučeva kod pešaka, biciklista i putnika na zadnjem sedištu.
Krivica za ovo leži opet u podsticajima. Vozači, koji su morali da se vezuju, imali su značajniji osećaj povećanja sigurnosti tokom vožnje, usled čega su brže vozili. Brza vožnja dovela je i do većeg broja udesa, ali sada u njima ne bi stradali sami vozači, već drugi učesnici u saobraćaju.
Tema neplaniranih posledica najbolje je sažeta u čuvenom citatu nobelovca Fridriha Hajeka:
„Neočekivani zadatak ekonomske nauke jeste da pokaže ljudima koliko malo stvarno znaju o tome što misle da mogu da dizajniraju“.