Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: Unsplash

R.U.R. je, može se tvrditi, još uvek najvažnija i najkvalitetnija naučnofantastična drama ikada napisana.

 

Pored mnogih drugih jubileja, ova godina označava vek od svetske premijere drame Karela Čapeka R.U.R. koja se odigrala januara 1921. u češkom gradiću Hradec Králové. Sama ta činjenica znači da ove godine obeležavamo i vek reči „robot“ koja se proširila u sve svetske jezike već iz naslova Čapekove drame, koji predstavlja skraćenicu za „Rosumovi Univerzalni Roboti“. U pitanju je ime megakorporacije koja je – u zamišljenom svetu ove naučnofantastične drame – odgovorna za uvođenje robota kao jeftine i fleksibilne radne snage i u konačnom ishodu (što nije spoiler obzirom koliko je drama slavna i u kojoj meri je postala deo evropskog književnog kanona) odgovorna za izumiranje ljudske vrste.

Prema poznatoj anegdoti koju je sam Čapek izneo u jednom novinskom intervjuu više od decenije kasnije, pravi autor reči „robot“ je zapravo njegov brat, Jozef Čapek, talentovani slikar i pesnik. Karel je imao nedoumica u pogledu toga kako da nazove veštačke ljude u drami, isprobavao je različite mogućnosti koje su bile povezane sa pojmom rada i kad je to ispričao Jozefu, sa kojim je živeo u istom stanu u to doba, ovaj mu je predložio reč „robot“, od češke reči robota, koja označava težak rad i najčešće se koristi u kontekstu kmetova, feudalnog poretka ili prinudnog rada. U svim slovenskim jezicima postoje srodne reči, kao što je srpsko-hrvatska reč „rabota“. Formalno, naravno, moglo bi se tvrditi da je reč skovana 1920. kada je sama drama napisana i kada se odigrao Karelov razgovor sa Josifom, ali neologizam je prepoznat kao takav i počeo da se širi kroz svetske jezike tek nakon premijere 1921.

 

Klikni ovde i podrži Talas

 

R.U.R. je, može se tvrditi, još uvek najvažnija i najkvalitetnija naučnofantastična drama ikada napisana. Ali ona je tek majušni deo Čapekovog impozantnog opusa. On je bio jedan od onih fantastično marljivih stvaralaca, naročito kada se uzme u obzir da je čitavog života bio lošeg zdravlja i da je preminuo u 48. godini. Iza sebe je ostavio desetak romana i sličan broj drama, stotine kratkih priča svih žanrova, knjigu o baštovanstvu, 5 knjiga putopisa iz cele Evrope, par ilustrovanih knjiga za decu, knjigu intervjua sa osnivačem Češke republike Tomašem Masarikom, libreto za operu, kao i doslovce hiljade novinskih članaka, eseja, kolumni i svojevrsnih meta-žanrovskih „apokrifa“ u Borhesovom stilu (otprilike u isto vreme kad i Borhes, ne kada je to decenijama kasnije postala gotovo moda). Najveći uticaj ostvario je kao romanopisac, pri čemu je oko polovina njegovih romana pisana u realističkom maniru (Hordubal, Meteor, Život i delo kompozitora Foltina), mada i tu sa brojnim eksperimentima u domenu jezika i strukture, dok druga polovina spada u klasike naučne fantastike (Fabrika apsolutnog, Krakatit i verovatno njegovo najznačajnije i najkontroverznije delo, Rat ljudi i daždevnjaka). Svi njegovi romani su izuzetno kompleksna ostvarenja koja se dotiču brojnih tradicionalnih filozofskih i psiholoških tema, ali takođe obiluju humorom i satirom.

Ništa ne pokazuje njegov proto-montipajtonovski genije kao Rat ljudi i daždevnjaka napisan 1936. godine, u doba uspona totalitarizma u Evropi. Inspirisan jednom pomalo komičnom naučnom greškom švajcarskog prirodnjaka iz 18. veka Johana Jakoba Šojcera, koji je fosile džinovskog daždevnjaka pronađene u Eningenu, na jezeru Konstanc, protumačio kao ostatke prepotopskog čoveka, Čapek koristi pseudo-dokumentarnu tehniku da izgradi kompleksan zaplet zasnovan na otkriću inteligentne vrste vodozemaca u tropskim morima i najraznovrsnijih ljudskih reakcija na pojavu ovog ultimativnog Drugog. Glavna meta Čapekove kritike je nacionalizam; kao što je zabeležio u svom dnevniku na dan kada je završio pisanje, „roman o nacionalizmu… mora da se završi potpunim uništenjem.“ Na nišanu njegove satire je i nauka, a naročito elementi populizma u njoj često prisutni; odličan primer je sledeći odlomak (Rat ljudi i daždevnjaka, BIGZ, Beograd, 1975, str. 65):

 

Zapisnik razgovora sa Andriasom Scheuchzerijem imao je punih šesnaest strana, te je objavljen u The Natural Science. Na kraju zapisnika rezimirala je stručna komisija rezultate svoga opita ovako:

1.Andrias Scheuchzeri, daždevnjak koji se čuva u londonskom Zoološkom vrtu, ume da govori, mada pomalo kreketavo; raspolaže otprilike sa četiri stotine reči; govori samo ono što je čuo ili čitao; o samostalnom mišljenju se kod njega, naravno, ne može govoriti. Njegov jezik je dosta pokretan; glasne žice u datim okolnostima nismo mogli bliže da ispitamo.

2. Taj isti daždevnjak ume da čita, ali samo večernje listove. Interesuju ga iste stvari kao i prosečnog Engleza i reaguje na njih na isti način, tj. u pravcu ustaljenih, opštih pogleda. Njegov duševni život, ukoliko se može o njemu govoriti, sastoji se upravo iz predstava i mišljenja uobičajenih u ovo vreme.

3. Njegovu inteligenciju ne treba nikako precenjivati, jer ni u tom pogledu ne prevazilazi inteligenciju prosečnog čoveka naših dana.

Uprkos ovog umerenog mišljenja stručnjaka, daždevnjak koji govori postao je senzacija londonskog Zoološkog vrta.

 

(Zapaziti, između ostalog, neskriveno razočarenje stručnjaka što daždevnjačka inteligencija nije veća od ljudske, mada ne samo što se postavlja opravdano pitanje kako bi je u tom slučaju utvrdili, već to razočarenje ima i jednu vrstu morbidnosti, pa i mazohizma u kontekstu crnohumornog toka, a naročito epiloga romana.)

Čapekove knjige bile su izuzetno popularne širom Evrope između dva svetska rata, posebno među ljudima vernim tradiciji Prosvetiteljstva i uplašenim usponom ubilačkih totalitarizama u Italiji, Nemačkoj i Sovjetskom Savezu. Čapeka su mnogo puta predlagali za Nobelovu nagradu za književnost. Prema u međuvremenu dostupnim dokumentima, njegov vatreni anti-totalitarni stav ga je učinio „nepodobnim“ dobitnikom za Švedsku akademiju, uvek politički vrlo stidljivu. Radikalni centrista – kako se glasno samo-identifikovao – Čapek je iz dubine duše mrzeo nacionalizam i versku zatucanost; Rat ljudi i daždevnjaka sadrži očiglednu satiru na račun italijanskog fašizma i nemačkog nacizma. Sa druge strane, on je isto tako duboko prezirao komunizam, bio je prvi autor (pre npr. Bertranda Rasela i Džona Djuija) u seriji tekstova pod zajedničkim naslovom „Zašto nisam komunista?“ i nazivao je levi totalitarizam najsigurnijim putem u ekonomsku i kulturnu bedu.

Čapek je iz dubine duše mrzeo nacionalizam i versku zatucanost; Rat ljudi i daždevnjaka sadrži očiglednu satiru na račun italijanskog fašizma i nemačkog nacizma.

Zloglasni Minhenski sporazum, potpisan 30. septembra 1938. godine, efektivno je omogućio nacističko uništenje Čehoslovačke, prvo kroz otcepljenje takozvanih Sudeta (zapadnih provincija nastanjenih uglavnom nemačkom manjinom), a kasnije i kroz formiranje marionetske slovačke republike i okupaciju ostatka zemlje, 15. marta 1939. Okupacija je bila praćena nametanjem svih standardnih mera totalitarnog terora, uništenjem čeških institucija i kulture, čistkama, hapšenjima, proterivanjima, zatvaranjem u koncentracione logore, itd. Čapek je možda bio srećan što nije video taj jezivi rasplet: umro je na Božić, 25. decembra 1938. godine, kao posledica srčanog udara dok je radio u svojoj bašti. Vrhunskom ironijom, dostojnom Kafke ili samog Čapeka, nacistički okupatori su izdali nalog za njegovo hapšenje i prebacivanje u konc-logor u Nemačku, očigledno nesvesni („administrativna greška“) da je već preminuo. Jozef Čapek je bio uhapšen i 1945. godine ubijen u zloglasnom koncentracionom logoru Bergen-Belzen.

Da se vratimo na R.U.R., još od same premijere se povlače debate oko adekvatnog predstavljanja Čapekovih robota. Sam autor je doprineo tome, pošto je zadržavao jednu vrstu razigrane dvosmislenosti u vezi sa dihotomijom „prirodnog“ i „veštačkog“, što je smatrao značajnim filozofskim problemom. U docnijem pismu, koje je u engleskom prevodu objavljeno u čuvenom časopisu Science Fiction Studies, insistirao je na biološkom supstratu kao osnovi svojih androida, zamišljenih kao „biološke mašine“. Ta slika je, po Čapekovom docnijem tumačenju, trebalo da zameni nešto metalno, što naivno nastavljamo da povezujemo sa samim pojmom mašine.

U konačnoj analizi, priroda supstrata je irelevantna: čak iako nismo to znali u 1920-tim godinama, danas je nauka potpuno jasna: život jeste tek biohemijska mašinerija visoke kompleksnosti. Svega par godina nakon premijere Čapekove drame, Aleksandar I. Oparin i Džon B. S. Holdejn su postavili prvu ozbiljnu hipotezu o poreklu života na potpuno naturalistički način. Ona je bila smatrana spekulativnom (pa čak, ironično, i više naučnom fantastikom nego naukom) sve dok, par decenija kasnije, ambiciozni doktorski student po imenu Stenli Miler i njegov mentor Herold Juri, nisu izveli verovatno najspektakularniji i najvažniji eksperiment 20. veka. U analognoj simulaciji Zemljine rane, redukujuće atmosfere, Miler i Juri su za veoma kratko vreme postigli sintezu brojnih organskih jedinjenja, uključujući vitalne aminokiseline kao osnove sveg života na planeti (a još mnogo više njih je pola veka kasnije u originalnim uzorcima Miler-Jurijevog ogleda pronašao savremeni biohemičar Džefri Bada). Ovaj dramatični iskorak, kao i brojni kasniji razvoji u proučavanju abiogeneze, pokazali su kako je lako ostvariv prelazak sa nežive na živu materiju, naročito u realističnim situacijama kada su evoluciji dostupni milioni godina u ogromnim zapreminama/površinama. Zbog svega toga, čak i zagovornici hipoteze „retke Zemlje“ danas tvrde kako je jednostavan život (na nivou bakterija i drugih mikroorganizama) verovatno sveprisutan širom univerzuma. A na informatičkom pogledu na život kao fenomen, pitanje supstrata je svakako irelevantno.

Očigledno, nasleđe nije sasvim ružičasto – počev od internet botova koji su, očigledno, proistekli iz Čapekove kovanice. I mada je pobuna robota malo verovatna u onakvom melodramatičnom obliku kao u Čapekovoj drami, pretnja da ljudi postanu irelevantni na tržištu rada, ili čak i potpuno ekonomski suvišni, postaje aktuelnija iz godine u godinu. Konačno, sva zabrinutost o riziku od veštačke inteligencije, o čemu smo na ovom portalu već pisali, proizašla je iz apokaliptičke vizije R.U.R.-a kao istinskog prototipa robotske pobune.

Prečica ka budućnosti? Prikaz knjige „Superinteligencija: putevi, opasnosti i strategije“

Možda najvrednije nasleđe ove drame je zapravo njena duboko provokativna etička dvosmislenost (sa kojom je, između ostalih, polemisao i Borislav Pekić u 1999. i Atlantidi). Ona sledi iz Čapekovog pokušaja da spoji precizno shvaćenu evolucionističku perspektivu sa svojim dubokim humanizmom. Na prvi pogled, to je nerazrešiva dilema: evolucija jasno ukazuje da su ljudi i sve njihove tvorevine prolazne posledice slučajnosti. Ljudi su sisari; sve vrste sisara tipično traju po 1–3 miliona godina pre izumiranja. Sa druge strane, humanizam nam sugeriše da naše tvorevine i vrednosti nose iskre stalnosti, ako ne i istinske besmrtnosti. Suprotnost između ta dva zaključka se čini nepomirljiva, paradoksalna. Rešenje, kako je Čapek naslutio, jeste neka vrsta postbiološke evolucije. Ako današnji ljudi postanu prevaziđeni, to ne mora da znači da nas naše tvorevine ne mogu zameniti – ili čak da to ne treba tako da bude. Tehnički govoreći, Čapekovi roboti su počinili ultimativni genocid – a ipak, čudnovato, čitalac i gledalac se ne osećaju previše povređenim ili razljućenim takvim razvojem događaja (isto se odnosi i na Alkvista, poslednjeg preživelog ljudskog protagonistu u drami). Nešto novo i čudesno se dešava u kosmosu.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.