Foto: iStock
Ovakvu globalnu inicijativu je pokrenuo OECD (Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj), klub najrazvijenijih zemalja sveta, sa ciljem da poveća poreski obuhvat svojih zemalja članica.
Globalni minimalni porez je inicijativa pokrenuta sa ciljem da se osigura da multinacionalne kompanije plaćaju porez na dobit, ili barem više poreza nego do sada, u zemljama u kojima tu dobit i ostvaruju. Najčešće su u pitanju multinacionalne kompanije koje posluju u digitalnim okvirima, pružanjem raznih usluga preko Interneta, gde su zamagljene nacionalne granice. Ako želite da prodajete jabuke u Nemačkoj, morate tamo da registrujete kompaniju i prilično lako se vidi kolika je vaša prodaja u toj zemlji i koliki je iskazan profit. Ali stanje je mnogo komplikovanije ako prodajete Internet usluge, kao što su, na primer, mobilne aplikacije, jer to možete raditi i sa lokacije bilo gde u svetu. Ovu okolnost koristi veliki broj kompanija da smanji svoje poreske obaveze, time što registruje svoje sedište u takozvanim poreskim rajevima, zemljama gde su poreske stope na dobit izuzetno niske ili možda ovakav poreski oblik ni ne postoji.
Ovakvu globalnu inicijativu je pokrenuo OECD (Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj), klub najrazvijenijih zemalja sveta, sa ciljem da poveća poreski obuhvat svojih zemalja članica. Najveći broj zemalja je ovo zdušno prihvatio i za sada je čak 130 zemalja potpisalo da prihvata ovu inicijativu. Interesantno je i da su među njima brojne male zemlje koje se u praksi zaista ponašaju kao poreski rajevi, što najverovatnije znači neku politiku štapa i šargarepe koju su primenile velike zemlje, prvenstveno SAD. Različite su procene koliki bi bio novi poreski obuhvat, od konzervativnih 100 milijardi USD dobiti koja bi se oporezivala u zemljama gde je zaista i kreirana, preko umerenih 50-80 milijardi USD novih poreskih prihoda do veoma optimističnih 150 milijardi USD novih poreskih prihoda.
Kako će da funkcioniše novi porez?
Ovaj novi porez neće se odnositi na sve kompanije – postavljene su granice vezane za obim poslovanja, pa tek ako ih kompanije prevaziđu na njih će se odnositi ova pravila. Prvi prag je minimalni promet od 750 miliona evra godišnje, kao i profitna marža od 10% pre oporezivanja. Međutim, određene grane kao što su bankarstvo i finansijske usluge, pomorski saobraćaj i rudarstvo (uključujući i ekstrakciju nafte) su izuzete od ovih pravila o globalnom oporezivanju, što verovatno znači da predstavnici ovih industrija imaju dobro organizovane lobiste. Bilo kako bilo, ideja ovog minimalnog poreza nije da pojedinačne zemlje ne mogu da imaju različite (ili čak niže) poreske stope od tog praga, već da ako zemlje imaju stopu nižu od 15%, druge zemlje imaju mogućnost da na deo profita koje su kompanije ostvarile na njihovoj teritoriji naplate razliku do 15%.
Ovaj novi porez neće se odnositi na sve kompanije – postavljene su granice vezane za obim poslovanja, pa tek ako ih kompanije prevaziđu na njih će se odnositi ova pravila.
Za sada je predlog minimalne poreske stope zvanično 15%, koliko je dogovoreno na sastanku G7 u junu, sa ciljem da se tokom oktobra finalizuju tehnički detalji da bi ovaj sistem mogao da počne da se primenjuje u praksi od 2023. Počelo se sa cifrom od 12.5% (koliko iznosi i poreska stopa u Irskoj, ali što je više od 9% koliko je u Mađarskoj, ali i dalje ispod svih nivoa poreza u gotovo svim drugim zemljama). SAD su tražile da se ovaj predlog minimalne poreske stope poveća na 21%, što treba posmatrati i iz vizure toga da Bajdenova administracija planira povećanje poreza na dobit u samoj zemlji sa trenutnih 21% (koliko sada iznosi nakon Trampove poreske reforme) na čak 28%. To bi trebalo da pomogne u finansiranju veoma ambicioznog plana potrošnje koji se bazira na izgradnji nove infrastrukture. Izgleda da je ovo neko središnje rešenje; ali i da se glas malih ne čuje, već da se ovakve odluke donose iza zatvorenih vrata među velikima.
Ovo nije inače ni prvi pokušaj da se na neki način ograniči poreski menadžment: Trampova administracija je 2017. godine usvojila GILTI (Global Intangible Low-Taxed Income) sa stopom od 10.5% što je zapravo porez koji bi se naplaćivao na dobit ostvarenu ofšor poslovanjem, čime bi se zapravo u poreske okvire u SAD uveli profiti kompanija prijavljenih u poreskim rajevima. Predsednik Bajden je izjavio i da se razmatra opcija da zemlje koje ne pristanu na ova pravila i koje shodno tome budu imale niže poreske stope od propisanih 15% neće moći da računaju na dosadašnji poreski tretman njihovih kompanija – drugim rečima, da će se na njih primenjivati ne razlika do 15%, već celih 15% kao da prethodno nisu platile nikakav porez na dobit.
Ambivalentni pogled ekonomskih liberala
Liberali ne vole puno pravila, ali vole se ona pravila koja postoje i poštuju, i primenjuju jednako prema svima. Optimizacija poreskog opterećenja prenošenjem dobiti u poreske rajeve, iako jeste zakonski dozvoljena, predstavlja kršenje načela jednakosti, jer to sebi mogu da priušte samo velike kompanije – na primer, digitalne kompanije kao što su Amazon ili Gugl, ali ne i mala i srednja preduzeća, ili ona iz drugih tradicionalnih branši gde se prilično lako ustanovljava poreska obaveza. Na takav način se ove velike kompanije šlepaju uživajući pogodnosti koje plaćaju svi ostali (pravni sistem koji štiti imovinska prava ipak košta, koristio se on ili ne, i dominantno se finansira iz poreza).
Sa druge strane, liberali takođe ne vole ni nametanje jednoobraznih pravila „odozgo“ i vole poresku konkurenciju. Niko ne zna koliko treba da iznosi „prava“ visina poreskih stopa – to zavisi od društva do društva, u skladu sa njegovim administrativnim kapacitetima, političkom kulturom, društvenim vrednostima itd: postoje razvijene zemlje sa veoma velikim poreskim opterećenjima (kao skandinavkse zemlje, ili Francuska i Belgija) kao i one sa umerenim (Nemačka, Holandija, Kanada) ili čak niskim poreskim stopama (Južna Koreja, Japan, Tajvan) u međunarodnom poređenju. Poreska konkurencija tj. mogućnost „glasanja nogama“ tako što ćete svoje poslovanje premestiti iz jednu u drugu zemlju, ako vam poresko opterećenje postane preveliko, jeste veoma važna stvar, jer ono pruža jasne i nedvosmislene signale toga kada je poresko opterećenje postalo preveliko i može da služi kao korektiv neuzdanoj državi. Političari, sa druge strane, upravo zato ne vole poresku konkurenciju, jer ne žele da im krava muzara obori kantu sa mlekom, već po njihovom mišljenju treba da nastavi da ćuti dok je muzu, a oni taj novac troše u skladu sa svojim potrebama, prvenstveno da bi ostali na vlasti.
Niko ne zna koliko treba da iznosi „prava“ visina poreskih stopa – to zavisi od društva do društva.
Stoga bi nametanje minimalnog poreza od 15% bila loša mera. Iako je ova poreska stopa umerena, jer je niža od one koja se primenjuje u većini razvijenih država, ona ipak nije nešto naročito niska (prosek u EU je oko 22%). U evropskim okvirima, poresku stopu od 15% imaju Litvanija, Srbija i Albanija, ali niže stope Irska, Kipar, Švajcarska, Lihtenštajn, Moldavija, Bosna i Hercegovina, Severna Makedonija, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Kosovo*. Kada pogledamo ovu listu zemalja, jasno je da ove imaju nekakav ekonomski sistem u okviru koga su niske poreske stope na dobit važan segment za privlačenje kapitala, a nisu samo poreski rajevi koji služe sakrivanju para od poreznika kao što bi se moglo tvrditi za Kajmanska ili Devičanska ostrva. Na ove zemlje će minimalni globalni porez imati loš uticaj jer će smanjiti njihovu privlačnost investitorima, pošto će pored date lokalne morati da računaju i na moguću dodatnu poresku stopu. Imajući u vidu ostavljene granične vrednosti, ovde se najviše mogu osetiti pogođenim Irska i nešto manje Mađarska, ali ako se ove granične vrednosti budu smanjivale da bi se povećao obuhvat kompanija koja će plaćati ove poreze, realne efekte u vidu smanjenja investicija mogu da osete i druge zemlje.
Još jedno pitanje jeste i svrsishodnost plaćanja poreza i njegov oportunitetni trošak. Zagovornici mere globalnog poreza prvenstveno vide u njemu mogućnost da države pronađu još jedan izvor prihoda, što je naročito važno sada tokom / nakon korona krize kada su se gotovo sve zemlje na svetu suočile sa velikim rastom rashoda zbog paketa pomoći privredi dok traju antipandemijske mere. Ovakav pristup ne problematizuje nivo državne potrošnje ni to kako se novac troši – ali ne mora svaki državni program da bude svrsishodan niti efikasan, kao što smo videli iz primera toga kako se Srbija suočavala sa pandemijom. Države značajan deo resursa kojima upravljaju loše troše – zbog korupcije, loše birokratije ili politički motivisnih odluka, tek ni najpoštenije Vlade nisu primer savršenog domaćinskog upravljanja. Sa druge strane, zastupljen je i pogled da bi inače novac od profita ovakvih kompanija poslužio samo za bogaćenje njihovih vlasnika, što teško da može biti tačno: profiti ne služe samo da bi se kupila nova jahta, nego se oni i reinvestiraju i ponovo ulaze u privredu. Jedno istraživanje (Desai et al, 2004) o regionalnim efektima poreskih rajeva pokazalo je da američke multinacionalne kompanije koje imaju podružnice registrovane u njima imaju višu stopu prodaje kao i višu stopu investicija u drugima zemljama regiona koje nisu poreski rajevi. Drugim rečima, poreski rajevi se koriste za smanjenje poreskih obaveza, ali taj novac se vraća nazad u poslovanje kompanije i nove investicije, kojih više neće biti ako se bude uveo globalni minimalni porez.
Države značajan deo resursa kojima upravljaju loše troše – zbog korupcije, loše birokratije ili politički motivisnih odluka, tek ni najpoštenije Vlade nisu primer savršenog domaćinskog upravljanja.
Naravno, tu je i pitanje efekta ovakve mere na potrošače. Porezi se po principu dele između potrošača i proizvođača: svako na sebe preuzme malo, pokušavajući da što veći teret prebaci na onog drugog, a to koliko će u datoj situaciji zavisi od elastičnosti tražnje i ponude. U praksi, elastičnija strana može da izbegne plaćanje poreza a ona neelastičnija ne može. U našem slučaju digitalnih multinacionalnih kompanija, najčešće je u pitanju tržište sa malim brojem konkurenata, pa su u pitanju oligopoli, monopolistička konkurencija ili čak monopoli, što znači da će najveći deo ovog novog poreza biti prebačen na potrošače. Ove velike kompanije (onda kada imaju konkurenciju) za svoje potrošače se ne bore uvek samo nižim cenama, već i kvalitetom i diferencijacijom usluge, što dodatno znači da će ovakav porez pasti na potrošače, a ne na kompanije.
Pored toga, tu je i pitanje razlike između nominalnih i efektivnih poreskih stopa, koje često mogu da se veoma razlikuju. Nominalne poreske stope su one u zakonima, ali efektivne su one koje se preračunaju kada se vidi koliko je poreza zaista plaćeno. Ove razlike nastaju usled različitih poreskih propisa, kao što su poreski krediti ili izuzeća, različitih tretmana amortizacije itd. U praksi, zemlje sa visokim nominalnim poreskim stopama često imaju široka poreska izuzeća pa su njihove efektivne poreske stope dosta niže, dok je suprotan slučaj sa zemljama čije su i nominalne poreske stope niske. Prema podacima OECD-a, nominalna poreska stopa poreza na dobit u Belgiji je 25%, ali je efektivna poreska stopa 20,3%. Na drugoj strani spektra je Irska sa nominalnom stopom od 12.5% ali efektivnom od 12.4%. Ovakvi tehnički detalji u poreskim propisima će tek doći na red, a njihovo usaglašavanje neće biti ni brzo ni jednostavno.