Foto: iStock
Kako je moguće da diktatori širom sveta ostaju godinama na vlasti? Uprkos tome što uglavnom ne poboljšavaju živote svojih sunarodnika, već aktivno uzimaju od njih radi sopstvene koristi, autokrate i diktatori ostaju decenijama na političkom tronu. Budućnost nije nužno demokratska, što se vidi i u demokratskom nazadovanju Istočne i Centralne Evrope, ali i dalje nismo načisto sa uslovima koji to omogućavaju. Zašto i pored godina autokratske vladavine, SNS ne deluje ni blizu pada? U provokativnoj knjizi Priručnik diktatora (The Dictator’s Handbook) dobijamo pesimistično-realističan odgovor na ovo pitanje. Politikolozi Brus Bueno de Meskita i Alister Smit na pristupačan način opisuju kako diktatori dolaze i ostaju na vlasti, uglavnom zahvaljujući lošem ponašanju koje se lako pretvara u dobre političke poteze.
U politici svi su grešni
Meskita i Smit po zanimanju su politikolozi, a pre pisanja Priručnika diktatora 2011. godine napisali su Logika političkog preživljavanja (Logic of Political Survival), knjigu koja je više namenjena akademskoj publici i istražuje vezu ekonomskog stanja i strategija ostajanja na vlasti. Deo njihovog rada koji možemo videti i Priručniku diktatora u oslanja se na koncept teorije igara koji je popularan u političkim naukama, o čemu je Meskita održao i jedan TED Talk. Nakon godina pisanja akademskih članaka, Meskita i Smit odlučili su da napišu knjigu u kojoj će sumirati svoja znanja ne samo o političkoj vlasti, nego i širim strukturama gde grupa pojedinaca upravlja svim odlukama. Knjiga postavlja različita provokativna pitanja na koja autori nudi još provokativnije odgovore. Zašto su porezi često veći u siromašnijim zemljama? Kako je moguće da politički lideri potroše bogatstvo na vojsku koja često bude apsolutno beskorisna u odbrani zemlje? Svrha svih ovih pitanja je da uspostavi nekoliko opštih pravila koja omogućavaju diktatorima i autokratama dugoročni boravak na tronu.
Pre zalaženja u pravila koja Meskita i Smit definišu, zanimljivo je videti na koji način oni primarno tumače međunarodne odnose. Ono kako uglavnom posmatramo odnose između na primer Srbije i Hrvatske jeste kroz odnose Srbije i Hrvatske kao dve države, odnosno dva entiteta koja su šira od ljudi trenutno na vlasti. Meskita i Smit polaze od drugačijeg nivoa analize i posmatraju odnose među državama kao odnose među pojedincima koji imaju jedan jedini cilja. Da što duže ostanu na vlasti. „Države nemaju interese. Ljudi imaju”, pišu Meskita i Smit i povlače interesantne zaključke ove premise. Odluka predsednika Obame o tome da li će da povuče trupe iz Avganistana nije imala mnogo veze sa „američkim interesima na Bliskom istoku”, već sa potencijalnom reakcijom njegovih glasača i Demokratske partije. Predsednici, premijeri, kancelari (ukratko: ljudi na vrhu lanca političke vlasti) su ti koji određuju državne interese, pa su stoga sebične kalkulacije i akcije političkih lidera ono što pokreće politiku, navode Meskita i Smit.
3D pogled na svet politike
Iako politika može izgledati kompleksno, autori je vide kao igru koja je podosta jednostavna ukoliko ste upućeni u pravila. Koja pravila su najvažnija u ovoj igri? Meskita i Smit kao osnovnu postavku svih poteza političkih, ali i biznis, lidera vide u tome što oni nikada ne vladaju sami. Ako želimo da istinski razumemo politiku Severne Koreje moramo prestati da je vidimo samo kao poteze Kim Džong Una. Meskita i Smit ovo dokazuju na primeru kralja Luja XIV koji je na papiru imao svu moć velikog kraljevstva, ali je zapravo morao da se na različite načine bori sa malom grupom aristokrata koji mu nisu bili naklonjeni.
Autori potom prikazuju nemonolitno političko okruženje kroz grubu podelu na 3 grupe aktera: nominalne selektore, stvarne selektore i pobedničku koaliciju. Nominalni selektori su svi ljudi koji imaju makar nekog udela u odabiru političkog lidera. U većini demokratskih zemalja ovo bi bili svi sa pravom glasa – iako ničiji glas nije presudan, birači imaju udela u tome ko će biti sledeći predsednik Sjedinjenih Američkih Država. S druge strane, stvarni selektori su oni koji zapravo biraju političkog lidera. U slučaju Kine, to bi bili svi članovi Komunističke partije sa pravom glasa ili poslanici partije sa najviše glasova u Velikoj Britaniji. Na vrhu hijerarhije je pobednička koalicija, odnosno akteri čija je podrška neophodna kako bi lider ostao na vlasti. U slučaju Kineske komunističke partije, to bi bila omanja grupa najuticajnijih lidera koji sede u Politbirou. Nominalni selektori su u potpunosti zamenljivi, realni selektori su uticajni, a pobednička koalicija je neophodna za političko preživljavanje političara. Meskita i Smit navode da je ovo osnova čitave knjige, ali i osnova rada politike i različitih organizacija. Varijacije u veličinama ove tri grupe određuju dinamiku političkog života, a ukoliko ispravno odredimo veličinu svake uvidećemo i skrivene mehanizme koji pokreću političare.
Kako ovo izgleda u okvirima demokratije? Birači su nominalni selektori, dok su pravi selektori nekada bili članovi Elektorskog koledža koji su mogli da glasaju po svom nahođenju. Međutim, zbog toga što danas elektori gotovo uvek glasaju po željama birača, nominalni i stvarni selektori su gotovo identična grupa. S druge strane, pobednička koalicija su glasači u državama koje zapravo odlučuju o tome ko će biti američki predsednik, poput Pensilvanije ili Floride. S druge strane, u diktaturama kao što je Zimbabve nominalni i stvarni selektori se drastično razlikuju, dok je pobednička koalicija mala. Meskita i Smit suštinski brišu granice između diktatura i demokratija, posmatrajući ih samo kao sisteme sa različitim veličinama pomenute tri grupe.
Na osnovu ovih razlika, Meskita i Smit izvlače različita pravila za uspešnu vladavinu iz ovog 3D pogled na politiku, a kao korisno sredstvo za analizu veličine svake grupe navode obrasce trošenja državnih sredstava. Da li država novac troši na javna dobra (verovatnije u državama sa širokom pobedničkom koalicijom) ili na malu grupu tajkuna bliskih vlasti (verovatnije u državama sa malom pobedničkom koalicijom)? Meskita i Smit kao važno pravilo opstanka svih uspešnih diktatora vide malu pobednička koalicija. Kad zavisiš od malog broja ljudi onda je i lakše ostati na vlasti. Sledeće pravilo takođe logično sledi – neka grupa nominalnih selektora bude što veća. Izrazito važno pravilo jeste i da lider mora imati kontrolu nad svim državnim prihodima, a sa tim novcem je bitno platiti realne selektore i pobedničku koaliciju tek toliko da ne uskrate podršku. Knjiga pruža brojna dodatna pravila, kao i njihova pojašnjenja uz ilustrativne primere, a kraj knjige nudi i neke savete koji u okviru 3D pogleda autora na politiku mogu doprineti stvaranju sveta sa više demokratije, a manje diktatora.
Priručnik diktatora nije za optimiste u demokratiju i pristalice ideja o prosvećenim vladarima koji imaju najbolje namere. U pitanju je knjiga koja je omaž realpolitik pogledu na svet, ljude i politiku koji predstavlja osveženje. Iako je na trenutke moguće optužiti autore za simplifikaciju potencijalnih motiva političara, Meskita i Smit pružaju objašnjenja koja svakom zdravorazumskom ciniku zvuče i više nego tačno. Toliko tačno da bi neki Priručnik diktatora preporučili kao štivo i opozicionim liderima u Srbiji.