Foto: Unsplash
Kad razumijemo emocionalni incest ili akušersko nasilje, ne pomažemo samo ljudima oko sebe, već i sebi.
Sve promjene u životu ljudi, očekivane ili ne, predviđene ili ne, bude u nama neku nepouzdanost, krhkost i nesigurnost. Tako je i sa preispitivanjem mišljenja, ustaljenih obrazaca, pa i balkanskog mentaliteta, običaja i stavova. Ali kada naviknemo sebe da mislimo kritički, ne samo da ćemo biti sposobni da pristupamo problemima racionalno, već i da kreiramo nove ideje i izrazimo sebe bolje i sigurnije. Zato kad razumijemo emocionalni incest ili akušersko nasilje, ne pomažemo samo ljudima oko sebe, već i sebi.
Zamislite tek koliko je teško promijeniti sebe iznutra – svoja uvjrenja, stavove i sve ono što nam je od djetinjstva nametnuto kao „normalno“, prihvatljivo, pa i obavezno ako želimo da budemo prihvaćeni.
Kritičko mišljenje predstavlja vještinu analiziranja podataka i informacija oko nas, sve u svrhu formiranja racionalnog suda o tim podacima. To bi značilo da, kada nam se plasira neka nova informacija, mi ne povjerujemo u nju automatski i ne prihvatimo je odmah takva kakva je.
Da bismo razumjeli kritičko mišljenje, prvo je dobro razumjeti šta ono nije. Kada sam pisala o akušerskom nasilju, objavila sam jedan post gdje piše „Da li se stvarno sav taj bol zaboravi kad vidiš bebu?“. Navešću samo par, od nekoliko desetina, ako ne i stotina, iskustava koji su pristizali tih dana. I šta vam prvo pada na pamet kada pročitate ovakva iskustva:
1.Teranje na prirodan porođaj iako sam imala zakazan SC, slomljena karlica, bez epidurala. Iskustvo mi je takvo da bez pretjerivanja, pre bih sebi iskopala oba oka nego to ponovo.
2. I dan danas, 10 godina nakon poroda, imam traume. Slomljen kuk, zdjelica, sepsa, zamalo ubojeno djete, itd.
3. Mami su polomili rebro dok me je rađala, zaraslo je polomljeno – rekli joj da je razmažena i da je sve ok.
4. Mojoj mami su rekli kad si radila ono bilo ti je lepo, a sad kukaš.
5. Ostavili su me 13 sati da se mučim, posle „ušili”, a ostavili nezašiven grlić koji je zarastao sam katastrofalno i ne znamo da li će izdržati do kraja druge trudnoće.
Vjerovatno će vas preplaviti osjećaj tuge i bespomoćnosti, uz shvatanje da su sve ove žene naše majke, sestre, poznanice, drugarice. Shvatićemo da je ovo jako često, a ipak nimalo istraženo polje. Razmišljaćemo o načinima kako je moguće suzbiti ovaj uticaj, kako ženama omogućiti siguran porođaj, bez stresa, nasilja, nerazumijevanja i ponižavanja.
Ali, ako je nečija reakcija na sve to: „Sve žene su razmažene“, „Kako u Africi žene rađaju po 6 djece“, „To je bolnica, a ne hotel“, ne samo da kroz ove riječi pokazuju manjak kritičkog mišljenja, već i potpunu odsutnost empatije. I žene su ljudska bića – ponekad izgleda kao da moramo da podsjetimo na to. Ne možemo opravdati ovakvo nerazumijevanje i manjak želje da se razumiju žene u najranjivijim momentima.
View this post on Instagram
Sa druge strane, bilo je onih koji su mi pisali da nisu znali da žene prolaze kroz ovo. Bilo je i mnogo žena koje su mi napisale – „Nisam znala da sam doživjela nasilje“ ili „Mislila sam da je to normalno“. Prestanak poricanja i momenat shvatanja. Teško je priznati sebi, ali iako izgleda kao mala i beznačajna promjena, zapravo naučimo toliko toga, i spremniji smo da pričamo. Misliti kritički znači napustiti ustaljene obrasce i istraživati, pitati, razmišljati.
U slučaju objave o emocionalnom incestu – što je zvanični naziv kojim se opisuje nezdrava veza između jednog roditelja i djeteta, uglavnom se dešava u porodicama gdje je jedan od partnera emotivno odsutan, pa drugi roditelj traži „partnera“ u djetetu. Sasvim neočekivano, kada sam pokrenula tu temu, pristizalo je iskustvo za iskustvom – o posesivnim majkama koje ne žele da njihov sin ima partnerku, preko neukusnih šala, razgovora pa sve do emotivnih ucjenjivanja. Kao da se za jako kratko vreme stvorila zajednica svih žena sa Balkana koje su sada ili su bile u partnerskoj vezi gdje muškarac mora da „bira“ između nje i majke.
Primjeri nekih od iskustava koji su objavljeni:
1.Pre nego što smo krenuli da živimo zajedno (na njegovu inicijativu) on je tražio od mene da idem kod njegove mame da učim da kuvam kao ona jer ona kuva najbolje na svetu.
2. Ono što je moja mama pitala mene prvi put kad sam djevojku upoznavao s njima, bilo je “koga više voliš, djevojku ili mene?”
3. Njegova majka se toliko mesala da je cak sa nama izlazila i u nocni klub. Kad bi ja stavila svoju ruku na njegovu dok on vozi, odmah se pojavi ona od pozadi da stavi ruku svoju i ja onako zaadjeno sklanjam ruku. Cim smo raskinuli ona je njemu rekla da mi nikada nismo ni bili par. Nakon toga je on izbacivao statuse kako mu nedostaje majka i njihova dopisivanja, kao da su Boze me oprosti u vezi.
Nakon prikupljenih iskustava i razgovora sa psihoterapeutkinjom, postavila sam objavu ukratko. Ipak, reakcija je bila – iznenađujuća: prijetnje, uvrede, neumjesni komentari, izlivi bijesa i agresije.
View this post on Instagram
Bila sam zapanjena! Zašto je tako? I onda shvatim – mnogo je lakše ne razmisliti o dubokoj ukorijenjenosti emocionalnog incesta u našoj kulturi. Jer kada počnemo da odmotavamo to klupko, saznaćemo o tome kako su žene uglavnom emocionalno neispunjene u brakovima jer žive sa emocionalno odsutnim mužem, pa pokušavaju da to nadoknade preko djeteta; saznaćemo o tome da roditelji ne traže stručnu pomoć kada im je potrebna i da od djece oduzimaju istu; saznaćemo o štetnim patrijarhalnim normama koje uče ženu da tokom života jedina uloga u kojoj mora biti ostvarena i gdje može pronaći sreću je uloga majke. Onda bismo se dotakli priče o generacijskoj traumi.
Za one koji na neki način „profitiraju“ od takve kulture – a to su upravo sinovi koji nisu osvijestili da se ovo dešava u njihovim domovima ili jesu, ali im se i dalje dopada ta zavisna veza. Odavno nije bilo objave da se ne pokrene bujica ružnih komentara. Iako ja smatram da ne govorim ništa previše novo ili radikalno, već samo pravim osvrt na obrazovanje, medije i ljudska prava. Ali ipak, ako pročitate komentare ispod nekih od objava na profilu Kritički, bićete neprijatno iznenađeni. Zašto je tako?
1.Mehanizam odbrane.
2. Poricanje
3. Nepriznavanje svoje privilegije.
4. Manjak empatije i emocionalne inteligencije.
Navedeno se može mijenjati, ali da bi se to desilo, osoba mora sama da želi promjenu. Uglavnom ne želi jer joj je udobno u poznatoj zoni komfora, sa privilegijama i osjećajem sigurnosti. Ali naš glas ne treba da jenjava, jer ukoliko posustanemo – da li to znači da će se trauma, neznanje i netrpeljivost prenositi na buduće generacije?
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.