Foto: Unsplah
Uvođenje ovakvih graničnih taksi bi značio prevaljivanje troškova za emisije ugljen-dioksida na manje razvijene zemlje umesto da ti troškovi budu u skladu sa ekonomskim nivoom razvoja.
Evropska unija već neko vreme najavljuje uvođenje prekograničnog poreza na emisije ugljen-dioksida, a najverovatnije će ovaj sistem zaživeti do kraja godine. O čemu se tu radi i kakve posledice može da ima po privredu u Srbiji?
Evropska unija je 2005. uvela sistem ograničenja emisija ugljen-dioksida, kao i mogućnost trgovine dozvolama koje nisu iskorišćene. Ovakav „cap and trade“ sistem je ekonomski najefikasniji sistem za smanjenje emisija, jer će industrijske grane i preduzeća koja to mogu da izvedu promenom tehnologije taj korak finansirati prihodima od prodaje dozvola za emisije koje neće iskoristiti. Preuduzeća kojima se to ne isplati će moći da nastave da posluju tako što će kupovati višak dozvola. Ukupan nivo emisija će se smanjiti, ali će zato nivo ekonomske aktivnosti biti veći nego u slučaju da nema mogućnosti trgovine dozvolama za emisije.
Pored ovoga, pojedine zemlje Evropske unije su uvele i poseban nacionalni porez na emisiju ugljen-dioksida, ali se to uglavnom odnosi samo na proizvodnju električne energije, pa u suštini odslikava različiti nivo akcize za struju proizvedenu iz različitih izvora (veća za naftu, niža za prirodni gas, nepostojeća za obnovljive izvore energije). Finska je 1990-ih pokušala da uvede carinu vezanu za uvoz struje po ovom principu, ali je to bilo u suprotnosti sa pravilima EU. Ali u globalu nema posebnih poreza koji pogađaju industrijske grane u skladu sa tim koliko je emisija CO2 povezano sa njihovom proizvodnjom.
Ipak ovaj sistem dozvola nije savršen – prvo, veliki deo dozvola dat je kompanijama besplatno, da bi im se pomoglo u procesu tranzicije, što nije baš najbolji način da se ubede da krenu u proces izmene tehnologija koje će finansirati prodajom tih dozvola. Jer ako ih ne iskoriste već ih prodaju, možda naredne godine neće moći da računaju na isti nivo besplatnih dozvola, jer im ne trebaju, što se vidi iz toga što su prodate. Drugi problem leži u tome što je ovakav mehanizam ograničen samo na teritoriju EU: kompanije koje proizvode negde drugde pa izvoze gotove proizvode u EU ne suočavaju se sa ovim troškovima, usled čega su cenonvno konkurentnije, pa kompanije unutar EU trpe ekonomske posledice u vidu niže cene svoje konkurencije. Takođe, mogućnost da se zatvori čeličana na primer u Nemačkoj i otvori u Ukrajini, neće smanjiti ukupan nivo emisije CO2 (zapravo, verovatnije je da će se on povećati, jer sada ovi proizvodi moraju da prevale veći put, plus što se u novoj zemlji proizvodnje po pravilu električna energija proizvodi dominantno iz uglja kao jeftinog energenta), već će se on samo prevaliti sa teritorije EU na teritoriju druge zemlje (carbon leakage).
Ova dva problema leže u srži želje da se uvede nova granična taksa koja bi bila ekvivalentna carini, a vezana za količinu emisija. Ovo će primorati industrijska preduzeća koje izvoze u EU da u svoje cene ukalkulišu troškove emisija CO2. Za sada se ovo odnosi samo na industrije koji su veliki korisnici električne energije (pa su time i krivi za veliki udeo emisija CO2): proizvodnju čelika, gvožđa i aluminijuma, te veštačkih đubriva, kao i na avioprevoznike.
Ne baš najpromišljenija ideja
Problem sa ovom politikom je to što je ona u suprotnosti sa međunarodnim trgovinskim pravilima, prvenstveno onim Svetske trgovinske organizacije (STO), ali i sa nekim ekološkim propisima, prvenstveno Pariskim sporazumom o klimi.
Uvođenje ovakvih graničnih taksi bi značio prevaljivanje troškova za emisije ugljen-dioksida na manje razvijene zemlje umesto da ti troškovi budu u skladu sa ekonomskim nivoom razvoja. Drugim rečima, iste troškove bi imale i bogate i siromašne zemlje, iako su bogate uspele da se razviju upravo zato što decenijama i vekovima nisu pridavale značaj emisijama CO2. Takođe, manje razvijene zemlje, i pored svih napora do kojih je došlo u razvijenim zemljama, i dalje emituju manje CO2 po stanovniku od razvijenih zemalja. Kada se pogledaju podaci o ispuštenom ugljen-dioksidu, dok su razvijene zemlje u periodu 2000-2016. smanjile svoje emisije u odnosu na BDP za 49%, zemlje u razvoju su to učinile za 37%. Ali su 2016. emisije u razvijenim zemljama i dalje bile tri puta veće od emisija ovih drugih.
Na kratak rok najveći problem jeste taj što bi uvođenje ovakve takse značilo de facto diskriminaciju proizvoda koji se uvozi na teritoriju EU po osnovu porekla, što je zabranjeno po pravilima STO. Ova diskriminacija je posledica toga što zemlje imaju različite nivoe emisija CO2, koji zavisi od tehnologije kojima se generiše električna energija, ali i od pojedinčnih kompanija koje mogu da koriste različite tehnologije u svojoj proizvodnji. Na to treba dodati i administrativni košmar kada bude trebalo da se izračuna kolika je emisija CO2 bila u toni valjanog čeličnog lima, imajući u vidu da je njegova proizvodnja bila u nekoliko država, a ne samo u jednoj, kao delu šireg proizvodnog lanca. Za deo vrednosti proizvedenih u različitim državama treba naplatiti različiti nivo takse, pa onda sve to sabrati u pojedinačan iznos. Ovo će naročito predstavljati problem za manje kompanije, jer će ovaj postupak za sobom imati značajane administrativne troškove, a naročito u državama koje nemaju statističke i administrativne kapacitete za sakupljanje i obradu ovakvih podataka, što znači da će ovaj posao najverovatnije preuzeti tehničke i konsultantske firme koje će masno naplaćivati svoje usluge.
Ovakav potez neće sigurno usrećiti ni SAD ni Kinu, prvu i treću zemlju po proizvodnji čelika na svetu (na drugom mestu je EU), imajući u vidu da ove zemlje nemaju ovakav mehanizam niti postoje ikakave indicije da će ga uvesti u skorije vreme. To može da bude nezgodno pitanje u trgovinskim odnosima ovih zemalja sa EU, i da čak dovede do uvođenja nekih njihovih restrikcija prema proizvodima iz EU kao odgovora na ovakvu politiku.
Dodatno, ovaj porez je jasno selektivan, jer se odnosi samo na pojedine navedene industrije, a ne na celokupnu industrijsku proizvodnju – ove industrije jesu veliki zagađivači, ali poljoprivreda zagađuje više od ovih industrija pojedinačno (10% ukupnih emisija CO2 u EU), ali nje nema na spisku jer je politički neprobitačno pokušati da se evropski farmeri nateraju da plaćaju ovakve takse, jer su već zaštićeni od konkurencije iz inostranstva.
Drugo pitanje je da li će ovaj potez dovesti do toga da druge zemlje, čiji je izvoz pogođen ovim carinama, uvesti slične programe oporezivanja emisija ugljen-dioksida. Odgovor na ovo pitanje je najverovatnije – ne. Tačno je da bi uvođenje ovake takse smanjilo iznos prekogranične takse koja bi se plaćala EU za tačno toliki iznos – ali od ovoga ne bi profitirale firme izvoznice pošto bi njihov poreski teret ostao isti, već država u kojoj se nalaze, jer bi deo ovih prihoda pripadao njenom, a ne budžetu EU. Ali istovremeno ovo bi pogodilo celokupne pomenute industrije, a ne samo one proizvođače koji izvoze za EU. Da bi se ovakav potez iole isplatio nekoj državi, pomenute industrije bi morale najveći deo svoje proizvodnje da plasiraju na tržište EU. Zbog toga ne treba očekivati da ovaj potez EU bude neka kap koja će preliti čašu i navesti druge zemlje da uvedu oporezivanje emisija ugljen-dioksida.
Treće je da li pomenuti „carbon leakage“ zaista u praksi postoji. Na odluke o destinaciji proizvodnih kapaciteta multinacionalnih kompanija utiče veliki broj faktora – od poreskog tretmana (visine poreskih stopa, stopa amortizacija i dedukcija), zaštite imovinskih prava putem sudstva, kvalitet regulatornih propisa i postojanje korupcije, razvijenost infrastrukture, troškova angažovanja radne snage itd. tako da su ekološki propisi samo jedan od brojnih faktora i veoma teško da su baš oni odlučujući faktor za veći broj investicija. Ovo se potvrđuje time da se nivo proizvodnje čelika u EU od 2011. smanjuje gotovo svake godine, iako ova industrija relativno dobro uspeva da se nosi sa konkurencijom iz Kine (naravno, uz nesebičnu pomoć državnih mera), ali da nema preseljavanja proizvodnih kapaciteta u inostranstvo.
Kakve posledice ovo može da ima po Srbiju?
Uvođenje ovakvih carina vezanih za emisije CO2 pogodiće izvoz onih kompanije iz Srbije koje posluju u industrijskim granama koje će se naći na tom spisku. To su proizvodnja đubriva, cementa i čelika, ali i električne energije. U pojedinim granama prepoznaju se čak i pojedinačne firme, prvenstveno EPS u domenu izvoza struje i kineski HBIS u izvozu čelika. Uvođenje ovakvih carina negativno bi uticalo na izvoz ovih proizvoda u EU, jer bi oni poskupeli, kao i na samu proizvodnju u Srbiji, ali tačno proceniti koliko to je praktično je nemoguće.
Izvoz odabranih grupa proizvoda iz Srbije u Evropsku uniju. Izvor: RZS.
Još se ne zna koliko bi trebalo da iznosi taksa po toni CO2 koja bi se naplaćivala na samoj granici u vidu varijabilne carine, ali za sada dostupne informacije govore da bi se, barem za početak, radilo o dosadašnjoj ceni u sistemu prodaje dozvola za emitovanje unutar same EU, to jest 20 evra po toni CO2. Ali ovde dolazimo do problema: procena toga koliko bi iznosila carina na pojedinačne proizvode bila bi jako teška i komplikovana, a jedino bi struja ovde bila proizvod za koji bi to bilo jednostavno izračunati.
Prema podacima iz poslovnih izveštaja, JP EPS je tokom 2020. godine proizveo oko 27.703 GWh struje i u svom radu emitovao preko 27 miliona tona ugljen-dioksida. U proseku, ovo znači 975 tona CO2 po GWh. Uz prosečnu cenu struje na berzi od 39 evra po MWh i izvoz od 56.1 miliona evra, EPS je izvezao 1.439 GWh struje. Uz taksu od 20 evra po toni CO2, EPS bi sačekala carina od 1.4 miliona evra, ili oko 2.5% postignute cene. Nije nešto previše značajno, ali nije ni sasvim zanemarljivo.
Za ostale proizvode potrebno je prvo sakupljati i imati podatke o emisijama CO2 (koje za sada, većina preduzeća ne skuplja) a i tako nešto zahteva i posebnu opremu i obučene ljude, što sa sobom nosi i nove troškove. Ove podatke potom treba ukrstiti sa proizvodnjom, da bi se tako dobio nivo emisija po proizvodu, kao što je, na primer, tona valjanog lima ili metalnih cevi, da bi se na osnovu toga obračunala taksa. Sve ovo je administrativni košmar, usled čega će u praksi biti prilično problema sa načinom obračuna ove takse, pa tek ostaje da vidimo kako će to zaista izgledati.
Pojedinčano će najviše biti pogođena HBIS-ova železara u Smederevu. Ako ova carina bude bila dovoljno visoka, to može značajno da smanji izvoz ove kompanije ne evropsko tržište, koje je za sada njena glavna izvozna destinacija, što može da ugrozi i celokupnu proizvodnju u njoj, i da situaciju u Smederevu vrati u 2012. kada se američki investitor povukao, a železaru je preuzela država zarad kupovine socijalnog mira.