Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 8 minuta

Foto: Unsplash

Vrlo često se u raspravama na razne teme, a naročito u vezi sa klimatskim promenama, poteže čuveni argument koji ću ovde parafrazirati iz vizure nekoga ko reaguje na navodni alarmizam sagovornika:

Ne mogu da verujem da ljudi krajnje opušteno daju izjave ovog tipa, kao da se poplave, oluje i ostale vremenske nepogode dešavaju po prvi put u istoriji. Stvarno nema smisla!

Ovo je, usudiću se da utvrdim, najlošiji argument potegnut u raspravi o bilo kom problemu, a naročito o globalnoj pojavi koja nosi potencijalno veliki rizik kakve su klimatske promene. U skladu sa time, u daljem toku ovog teksta ću ga i označiti vlastitim imenom „Najlošiji argument“.

Zašto ovo zaslužuje naziv Najlošijeg argumenta? Ima mnogo razloga, navešću samo neke, polazeći od opštih ka specifičnijim. Kao i mnoge druge teme na granici epistemologije i analize rizika, pojednostavljenja su neizbežna u tekstu ovog formata.

1. Raselovi pilići. Kao što je Bertrand Rasel objasnio u briljantnoj alegoriji, kada bi pilići na farmi znali da induktivno rasuđuju, svakako bi zaključili da žive u najboljem od svih mogućih svetova, jer im farmer svaki dan donosi hranu, za koju bi inače morali da se žestoko potrude. I on to čini N dana, dan za danom, i sa svakim danom koji prođe, pile ima sve jače osnove da induktivno zaključi da je svrha farmera da mu donosi hranu i da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Sve dok, jednog lepog dana, farmer ne dođe i zavrne vrat piletu pre nego što ga isporuči u kuhinju, pošto mu dolaze rođaci iz grada na ručak. Poenta Raselove parabole jeste, naravno, da je induktivno rasuđivanje neminovno nepouzdano i ograničeno. Ukoliko nam neki ključni segment informacija o sistemu nedostaje ili jednostavno nismo inherentno sposobni da ga razumemo (kao što pilići, čak i kada bi bili u stanju da rasuđuju, ne bi imali šanse da razumeju situaciju dolaska rođaka na ručak, uslovljenu odlikama ljudske kulture) – induktivni zaključci mogu biti ne samo lišeni smisla, već i skopčani sa visokim rizikom.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

2. Kada tačno? Kome tačno? Tvrdnja da su se poplave, uragani, cunamiji, (super)vulkani i ostale nepogode dešavale ranije nesumnjivo je tačna. Ona nam, međutim, ne govori ništa korisno dok ne utvrdimo kakva je bila njihova vremenska serija, odnosno kada su se tačno dešavali događaji kojeg intenziteta (zasebno za svaku vrstu katastrofalnog događaja). U analizi rizika, ovo se obično vidi već sa dijagrama u kojima je na jednoj osi mera vremena – recimo starost događaja – a na drugoj mera destruktivnosti događaja. Npr, u slučaju sudara Zemlje sa malim telima Sunčevog sistema, možemo imati ovakav dijagram (iz detaljne studije):

Ovde je na x-osi starost udarnih kratera, a na y-osi njihov prečnik koji predstavlja dovoljno dobru meru destruktivnosti katastrofe. Slični dijagrami se mogu napraviti za druge vrste događaja; ako događaji nisu globalnog karaktera, onda treba dodati i informaciju o lokaciji, odgovarajuće kvantifikovanu.

Upravo u ovoj tački, argument iz prethodnih katastrofa postaje ne samo nedovoljan, već i istinski besmislen. 99,99% svih živih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji su izumrle; videti npr. sjajnu popularnu knjigu na ovu temu iz pera paleontologa i evolucioniste Dejvida Raupa, Izumiranje: loši geni ili loša sreća? Između trećine i dve trećine od ovog ogromnog broja vrsta izumrlo je u nekoj vrsti katastrofičnog događaja ili iznenadnog masovnog izumiranja. Najveća masovna izumiranja u poslednjih pola milijardi godina (vremenskom intervalu koji se tehnički naziva fanerozoik), poput onih pre 251 milion godina na granici geoloških perioda perma i trijasa, ili pre 65 miliona godina na granici krede i paleogena, dovela su do izumiranja bukvalno miliona živih vrsta u zanemarljivo kratkom vremenskom intervalu, zbog masivnih fizičkih kataklizmi kao što su supervulkanske erupcije ili sudari asteroida/kometa sa našom planetom. To su istorijske činjenice; ne činjenice iz istorije čoveka, već iz istorije Zemlje, ali istorijske činjenice svejedno. Svako ih ignoriše na sopstvenu štetu.

Da su dinosauri na granici krede i paleogena imali kognitivnih sposobnosti da upotrebe Najlošiji argument, izvesno je da bi zaključili da nema razloga za zabrinutost čak i kad bi primetili džinovski asteroid koji hrli prema Zemlji da stvori Ćikšulub krater (na dnu današnjeg Meksičkog zaliva)! Jer, Najlošiji argument kaže, to se sigurno već dešavalo. Ništa novo. Čemu zabrinutost? Nema potrebe da se išta preduzima. Vratimo se, recimo, našim dinosaurskim rijalitijima, selebritijima i procenama da li će Stegosaurska Nazadna Stranka dobiti više mandata od Koalicije pleziosaurusa i triceratopsa, da bi im Vrhovni Tiranosaurus-Reks poverio mandat.

U tom smislu, Najlošiji argument je odista gori čak i od rasuđivanja Raselovih pilića, jer pilići barem nisu svesni pripreme ručka. Zagovornici Najlošijeg argumenta su, naprotiv, svesni pretnji, ali ih ignorišu zarad fiktivne uniformnosti i/ili nerazumevanja slučajnih promenljivih i njihovih vremenskih serija. Ako je ikad postojalo nešto što se može smatrati zlonamernim neznanjem (na pamet pada sjajna engleska sintagma willful ignorance) – onda je to Najlošiji argument.

Saznanje da se veća poplava negde nekad desila svakako nije velika uteha – a još manje je doprinos menadžmentu rizika – za svakog ko je u ovoj poplavi ostao bez imovine ili nekog bližnjeg. Kao posledica odsustva doprinosa menadžmentu rizika, Najlošiji argument predstavlja rasipanje resursa i vremena.

3. Koliko često? Retoričari i dramaturzi su, od doba Aristotela, razumeli da pozivanje na navodnu zajedničku prošlost ima snažno emotivno dejstvo na publiku. To, međutim, sa racionalnim promišljanjem rizika nema nikakve veze. Ako išta, induktivno zaključivanje iz prošlog iskustva je pre smetnja nego prednost, jer obično ne postoji nikakva šansa da se frekvencije prošlih događaja utvrde empirijski na bilo kom dužem intervalu vremena. Gotovo sve velike nesreće kod kojih postoji sprega prirodnog i ljudskog faktora su se upravo desile zbog naivnog izvlačenja zaključka na osnovu prošlog iskustva.

Paradigmatični primer ove vrste je havarija u Fukušimi 11. marta 2011. godine, gde se cunami prelio preko protivpoplavnog bedema zato što je potonji bio prenizak; a prenizak je bio zato što je projektovan na osnovu merenja talasa iz prethodna oko dva veka na toj lokaciji. Ili bi bilo bolje reći svega dva veka, jer, gle čuda, ta dva veka nisu obuhvatala predviđanja za tako razoran zemljotres i cunami kakav je bio Tōhoku potres od 9,1 stepeni, najjači u istoriji Japana i četvrti najjači zemljotres zabeležen na planeti od kad postoji seizmologija. Neko bi mogao upitati: a zašto su uzeli podatke samo iz prethodna dva veka? Odgovor je, naravno, zato što su pouzdana merenja visine talasa, uključujući i cunamije, dostupna samo toliko (što je još i mnogo bolje od vremenskih serija koje imamo za 99% drugih potencijalno rizičnih pojava koje se prate znatno kraće). Da je bilo podataka iz 5 vekova – ili 50 vekova – bedem bi bio viši i do havarije u elektrani ne bi došlo. Ali čak ni tada, ni sa 5 ni sa 50 vekova podataka, on ne bi bio dovoljno visok da se tvrdi da je instalacija potpuno bezbedna od prelivanja talasa.

Kad smo već kod nesreće u Fukušimi, vredi dodati još jedan biser. 11 godina pre Tōhoku zemljotresa, operator elektrane, Tokijska energetska kompanija (TEPCO), naručila je internu istragu osetljivosti svojih postrojenja na potencijalni cunami. Izveštaj je preporučivao preduzimanje masivnih dodatnih bezbednosnih mera. Mere nisu preduzete. Nakon katastrofe, TEPCO je priznala da ovaj izveštaj ne samo što nije poslušan, već nije čak ni objavljen jer bi – obratiti pažnju na džonklizovski rečnik – „objavljivanje informacija o neizvesnim rizicima izazvalo anksioznost“. Najnovije vesti: svaki rizik je neizvestan, po definiciji! I to na potpuno isti način na koji činjenica da su se poplave, oluje i šumski požari dešavali mnogo puta u istoriji, ne menja neizvesnost sledećeg takvog događaja koji, dakle, može ugroziti govornika i vrednosti do kojih je baš njoj/njemu stalo.

4. Sornetov paradoks. Otputovali ste u daleki i egzotični grad na morskoj obali, sa ukusnom hranom, prijatnim domaćinima, divnim plažama, isl. Jedina sitnica koja vam kvari raspoloženje jeste da ste negde čuli ili pročitali da su u tim krajevima česti razorni tropski uragani. Pitate nekog od domaćih na plaži kad je bio poslednji uragan. „Pre 3 godine,“ odgovara vam ona. Na recepciji u hotelu želite da proverite da li je ta informacija ispravna. „Ne, nikako,“ kaže vam sredovečni recepcionar. „Od poslednjeg uragana prošlo je čitavih 6 godina.“ Ako poverujete recepcionaru, da li se osećate sigurnije ili manje sigurno nego ranije?

Očigledno je da postoje argumenti i za jedno i za drugo mišljenje. Ako je više vremena proteklo od poslednjeg uragana, to načelno sugeriše da su uragani ređi nego što smo prethodno mislili, tako da bi bajesovsko ažuriranje našeg mentalnog modela rizika navodilo na zaključak da smo bezbedniji. Sa druge strane, ako o uraganima razmišljamo kao o autobusima koje čekamo na stanici, što je duže vremena prošlo od prethodnog, to više očekujemo da će naredni stići uskoro, takoreći svakog trenutka. Dakle, ako je recepcionar u pravu, imamo više razloga da strahujemo da će sledeći udariti upravo tokom našeg letovanja. Kako je to moguće?

Ovo je paradoks koji je 1997. godine postavio (u matematički striktnoj formi koju sam ovde tek labavo prepričao) jedan od najvećih savremenih poznavalaca rizika, kako geoloških, tako i finansijskih, francuski geofizičar i investitor Didije Sornet. U originalnom briljantnom radu Sorneta i Knopova radi se o zemljotresima, ali se rasuđivanje potpuno analogno može primeniti i na sve druge vrste potencijalno katastrofalnih stohastičkih događaja. Sornetov paradoks – koji je tako lako postaviti – nema laganog i svima razumljivog razrešenja. Ispostavlja se da ispravan odgovor (da li verovatnoća katastrofe u zadatom trenutku raste ili opada sa protokom vremena od poslednje katastrofe iste vrste) zavisi od toga kakva je tačna priroda vremenske raspodele događaja date vrste. Ali ovo matematičko rešenje nam ne pomaže suviše u praksi, pošto obično ne znamo kakva je tačna priroda vremenske raspodele uragana ili zemljotresa ili poplava, itd., iz razloga sličnih onima koji su graditelje nasipa u Fukušimi naveli na korišćenje samo poslednja dva veka podataka.

Posledice po Najlošiji argument su, kao što čitalac sigurno i sam uočava, porazne. Ne samo što posle dvadeset sličnih malih poplava bez ljudskih žrtava možemo imati jednu ogromnu poplavu sa stotinama mrtvih i milijardama u materijalnoj šteti, već za određene klase pojava to što negde uopšte nije ni bilo poplava u zabeleženoj istoriji može značiti da je verovatno da će se katastrofa desiti sutra. U oba slučaja, to će biti savršeno u skladu sa istinskom matematičkom raspodelom događaja u vremenu, bez obzira koliko bilo u neskladu sa našom naivnom, zdravorazumskom raspodelom izvedenom – svesno ili ne – kroz indukciju iz prošlog iskustva. Što bi se reklo: stvarno nema smisla!

 5.„X faktor“ klimatskih promena. Zapaziti da do sada nisam pomenuo klimatske promene. Sve rečeno je validno pobijanje Najlošijeg argumenta čak i u hipotetičnom svetu bez promena klime. Induktivno rasuđivanje o velikim rizicima je jednostavno nerazumno i sistemski opasno sasvim nezavisno od ljudskog uticaja na okolinu.

Ljudski uticaj postoji, međutim. On nije u potpunosti negativan u smislu da nužno dovodi do povećanja rizika, kako klovnovi na ekstremnom krilu „duboke ekologije“ često kukumavče. Ali u konkretnom slučaju klimatskih promena naučni nalazi su jasni: antropogeni efekat staklene bašte praćen je poremećajima svih vrsta lokalnih vremenskih obrazaca, počev od okeanskih struja, preko sezonskih vetrova, zona vlažnosti, itd. Kad se tome doda sistematski povećana količina energije u atmosferi, dolazi se do neminovnog zaključka da će promene vremena biti dramatičnije, oluje snažnije, leta toplija, zime hladnije, i sl. Koliko se brzo to dešava na određenoj geografskoj lokaciji ne može se unapred reći, potrebno je analizirati lokalne aspekte svakog modela i proučiti efekte na mikroklimatske obrasce na tom mestu. Ali opšti zaključak da će se to dešavati je neizbežan. Stoga itekako ima smisla pitati se za lokalne posledice globalnih klimatskih promena, čak iako se te posledice manifestuju na kvalitativno identičan način kao što se dešavalo u prethodnim vekovima ili milenijumima. Kvantitativni aspekat će, nažalost, biti vrlo vidljivo drugačiji.

Sve rečeno sasvim izvesno ne znači da se treba prepustiti klimatskom alarmizmu. Svaki alarmizam je iracionalan i neefikasan u rešavanju stvarnih problema, obzirom da se u temeljima svakog alarmizma nalaze emocije, a ne razum. Klimatski alarmizam je izvor i vrlo konkretnih grešaka, na koje ukazuju i mnogi među ozbiljnijim eko-aktivistima (poput Majkla Mura, što smo diskutovali ovde). Najnoviji IPCC izveštaj, baš kao i čitav spektar rezultata atmosferskih nauka, sasvim jasno poručuje da su antropogene klimatske promene stvarnost, te da su one problem i potencijalno katastrofalna opasnost za budućnost čovečanstva. Raspravu o tome šta i kako preduzeti moramo voditi na razuman i argumentovan način, bez histerije i alarmizma, kao i bez isprazne demagogije i loših induktivnih argumenata.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.