Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

Ovo je jasan politički, a ne ekonomski ili socijalni potez, jer je otvoreni legalizovani pokušaj kupovine glasova među pojedinačno najbrojnijom grupom birača.

 

Gostujući na RTS-u u nedelju uveče predsednik Vučić je podatke o privrednim uspesima Srbije, odnosno podatke o rastu u drugom kvartalu kao i o deficitu koji je niži od planiranog iskoristio kao trijumfalnu uvertiru za predstavljanje novog velikog bonusa penzionerima od 20 000 dinara. I to sve par meseci pre narednih najavljenih predsedničkih i parlamentarnih izbora.

Skorašnja procena ekonomskih kretanja u drugom kvartalu (april-jun) pokazuje rast BDP-a u tom periodu od 13,4% u odnosu na isti period prošle godine. U pitanju je fleš procena, što znači da su podaci preliminarni i da će za oko dve nedelje izaći detaljni i tačniji podaci, ali da je ovo barem okvirna vrednost.

Kakav je kontekst ovih pokazatelja, koji je cilj bonusa za penzionere i kakve ekonomske efekte to izaziva?

 

Srbija oko proseka Evrope po rastu u drugom kvartalu

Da Srbija ne odskače od ovog statističkog trenda posebno je vidljivo kada se naša ekonomska kretanja porede sa onima u drugim zemljama Evrope. Srbija nije jedina zemlja koja ima visok rast u Q2 u poređenju sa istim periodom prošle godine, ali čak nema ni najviši, niti posebno visok rast, već se on nalazi negde u okviru proseka Evrope.

Veliki ekonomski rast u jednom kvartalu teško da je posledica nekih zdravih ekonomskih temelja, već je često samo povratak na staro usled nekog potresa koji se desio tokom prethodne godine, što je uslovilo nisku statističku osnovicu. Drugim rečima, ako smo prošle godine imali sušu i zbog toga nizak rod pšenice, normalna poljoprivredna godina, i sa njom povezani prosečni rod pšenice pokazaće veliki rast. Ali to ne znači da je poljoprivreda preko noći počela da rađa na steroidima.

Dakle, najveći deo ovakvog ekonomskog rasta posledica je niske statističke osnovice – što je i razumljivo kada se prisetimo da je tokom datog kvartala prethodne godine bilo vanredno stanje usled mera za suzbijanje širenja pandemije virusa Covid 19. Veliki deo privrednih aktivnosti bio je smanjene ili potpuno obustavljen, pa smo tada iskusili i duboku recesiju. U takvoj situaciji, povratak u normalu značiće i visoku stopu rasta, zbog statističkog uticaja osnovice. Drugim rečima, što je pad privrede prošle godine bio dublji, to je rast ove godine viši.

 

Ekonomski rast u Q2 2021. u odnosu na isti kvartal prethodne godine, fleš procena. Izvor: za EU Eurostat, za Srbiju RZS.

 

Drugim rečima, velike pohvale genijalnim potezima vlasti i prinošenje žrtava na oltaru bogova ekonomskog rasta nije baš umesno. Ovi rezultati su svakako dobri, i treba biti zadovoljan zbog njih, ali ne treba od toga praviti ni svetsko čudo. Takođe, ekonomski rast je maraton, a ne sprint. Preveliko isticanje dobrih rezultata u samo jednom kvartalu je istovetno tome kada se dete hvali roditeljima peticom na kontrolnom iz matematike – to je odličan početak, ali takođe je važno i koje ocene su već upisane u dnevnik i koje će tek doći, jer na kraju krajeva od svih njih zavisi ocena na kraju školske godine. Ipak, sa ovakvim rezultatima, sve je izglednije da će ekonomski rast prevazići stopu od 5% (koliko predviđa MMF) i biti nešto viši (projekcije Vlade su 6%). Ali ovi rezultati nisu još nisu potpuno izgledni, niti su preterano sjajni imajući u vidu prošlogodišnja ekonomska kretanja, i zato treba voditi konzervativnu fiskalnu politiku da ne bismo nenameravano došli u problem. Umesto toga, predsednik Vučić je već najavio izdašne državne programe: veliko povećanja plata u javnom sektoru, rast penzija i dodatni bonus za penzionere od 20 000 dinara.

 

Postani Prijatelj Talasa

Kakvi su ekonomski efekti bonusa za penzionere?

Isplata navedenog bonusa penzionerima svakako ima i određene ekonomske efekte po privredni rast, ali su oni prilično mali. Zbog toga su i ovakva opravdanja takvog programa prilično mršava.

Prvo, povećanje agregatne potrošnje preko državnih programa radi se samo u recesiji, dakle kada nezaposlenost raste a proizvodnja se smanjuje, a Srbija se danas nalazi u potpuno suprotnoj situaciji. Ako se agregatna tražnja podgreva u ekspanziji, to sa sobom donosi po pravilu više problema u vidu inflatornih pritisaka nego koristi. Ovi pritisci na rast cena povećanjem tražnje posebno su olakšani u situaciji pokidanih lanaca proizvodnje i otežanog kretanja robe preko granica.

Drugo, ako je već namera uticaj na ekonomski rast, onda za to treba izabrati onaj tip potrošnje koji po rast ima i najveći uticaj, a to je izgradnja infrastrukture, a ne povećanje prihoda penzionera. Nizak nivo fiskalnog multiplikatora za tekuću potrošnju nije ništa novo – mala otvorena privreda koja dosta uvozi znači da će veliki deo ovako izazvane potrošnje da ode u uvoz. Zato ovakvi programi nisu imali dobre rezultate u Srbiji ni ranije.

Socijalna opravdanja verovatno ima čak i manje od ekonomskih: ako je želja pomoći onima sa nižim primanjima, ovakvom merom koja se fokusira samo na penzionere izbegavaju se svi siromašni koji to nisu (a stopa siromaštva je upravo najniža kod penzionera u poređenju sa opštom populacijom), a naročito isključuje sve one starije od 65 godina koji nisu penzioneri silom prilika (nedovoljan broj godina uplaćenog radnog staža).

Prema tome, na kraju ostaju politički razlozi. Što je posebno jasno imajući u vidu da će se penzije i plate u javnom sektoru povećati krajem godine, a da će penzionerski bonus biti isplaćen u februaru naredne, što je tek dva meseca pred naredne već najavljene izbore, koji će najverovatnije biti spojeni predsednički i parlamentarni zajedno. Ovo je onda jasan politički, a ne ekonomski ili socijalni potez, jer je otvoreni legalizovani pokušaj kupovine glasova među pojedinačno najbrojnijom grupom birača.

 

Kupovina glasova pred izbore

Prva stvar koja upada u oči jeste da ove mere nisu ništa novo, već da ih je režim već i ranije (zlo)upotrebljavao. Plate u javnom sektoru povećavane su preko mere u zadnjih par godina, i iznad mogućnosti privrede da ih finansira (stopa ekonomskog rasta + stopa inflacije) pa je i njihov udeo u BDP-u rastao toliko da je dostigao nivo od pre fiskalne konsolidacije kada su morale da budu smanjene. Imajući u vidu da je radno mesto u javnom sektoru prilično sigurnije nego ono u privatnom, i da sa sobom vuče i neka druga kolektivna prava, ovoliki rast zarada nije primeren, jer je viši nego rast plata u privatnom sektoru. Takođe, nesređena oblast javnih plata pošto još uvek nisu usvojeni zakonski propisi o sistemu zarada u javnom sektoru čini da linearno ad hoc povećanje plata može još više da ispolji probleme koji se javljaju – da zaposleni koji rade sličan posao primaju različite zarade, da su u nekim delovima javne službe plate previsoke a negde preniske itd.

Drugim rečima, plate u javnom sektoru mogu da se povećaju, ali u skladu sa ekonomskim mogućnostima zemlje (najviše do nivoa stopa ekonomskog rasta + stopa inflacije) ali pre toga treba urediti sistem plata u javnom sektoru tako da povećanje ne bude linearno i svima isto, već da reflektuje državne potrebe (na primer, veće povećanje obrazovnim i zdravstvenim radnicima, manje vojsci i policiji).

Povećanje penzija mora da bude u skladu sa zakonskim rešenjima, koja predviđaju „švajcarsku formulu“ (rast penzija u skladu sa ekonomskim rastom i stopom inflacije). Penzije su pojedinačno najveći državni trošak, i one su osnovni izvor prihoda za veliki deo stanovništva, stoga ne sme biti igranja sa njihovim iznosima, već one moraju da zavise od zakonskih rešenja. Dobra stvar je što iz dosadašnjih najava ne vidimo nameru da se „švajcarska formula“ ukine (verovatno i usled pritiska MMF-a koji ovu formulu indeksacije penzija brani kao Francuska Verden 1916) i tako treba i da ostane.

Međutim, ako nema prevelikog povećanja penzija, onda ćemo ih povećati na neki drugi način ili barem tako deluje da teče misaoni tok predsednika Vučića koji je spomenuo isplatu pomoći penzionerima u iznosu od 20 000 dinara. Ovaj svojevrsni bonus je bio isplaćivan i u pojedinim prethodnim godinama, ali je to veoma loša praksa koja potpuno podriva integritet penzionog sistema. Naš sistem penzionog osiguranja počiva na vezi između sume isplaćenih doprinosa i visine penzija – što ste više para uplatili u sistem (kroz broj godina radnog staža i visinu plate tokom radnog veka) to će vam i penzija biti veća. Naravno da postoje pojedini izuzeci (žene mogu da se ranije penzionišu i dobijaju malo uvećanje penzije, postoji minimalni iznos penzije čime se povećavaju prihodi onih sa najmanjim uplatama, velikodušan način obračuna invalidske penzije), ali ovo i dalje ne remeti previše osnovnu premisu.

Ovakva isplata penzionog bonusa „svima po 20.000“ potpuno razara poentu postojanja penzionog sistema onako kako je on kod nas postavljen. Da ovakve ad hoc isplate penzionih bonusa nisu baš super ideja kazuje nam i to da oni praktično ne postoje u evropskim zemljama, već su gotovo isključivo prisutni u zemljama Bliskog Istoka, koje su često bogate prirodnim resursima ali su i neki oblik konsolidovane autokratije. Smisao ovakvih bonusa u tim zemljama je kupovina socijalnog mira i pacifikacija nezadovoljstva, te očuvanje tamošnjih nedemokratskih režima na vlasti. Stoga su najave ovakvih poteza prilično štetne, i upućuju prvenstveno na njihovu političku pozadinu, tačnije na približavanje narednih predsedničkih i parlamentarnih izbora u aprilu naredne godine.

 

Šta bi trebalo umesto toga?

Kao što smo naveli, prvo treba srediti sistem zarada u javnom sektoru, pa tek onda povećati plate, u skladu sa ekonomskim pokazateljima. sa penzijama je još jasnije: samo treba poštovati već postojeće zakonske propise o njihovog indeksaciji. Što se tiče penzionog bonusa, stvar je još jasnija – njega ne treba da bude.

Umesto toga ova sredstva namenjena penzionerima treba da budu namenjena u svrhu razduživanja. Javni dug je neprijatno blizu granice od 60% BDP-a, što nije problem kada imamo privredu koja brzo raste pa se taj udeo smanjuje, ali niko ne može da predvidi šta se može desiti u budućnosti. Bolje je imati niži javni dug što nam ostavlja fiskalni prostor da se država eventualno zaduži ako baš zatreba umesto da onda čupamo kose zbog visokih kamata ili nepoverenja investitora – zamislite šta bi se desilo da smo 2020. i kovid recesiju dočekali sa visokim javnim dugom kao 2015? Takođe, sadašnji nivo javnog duga je potcenjen jer u njega još nisu uračunati infrastrukturni projekti o kojima se pregovora i gde su načelni dogovori već dostignuti ili ugovori čak i potpisani – tu su izgradnja brze pruge do Niša, kanalizacije i pogona za preradu otpadnih voda širom Srbije kao i metroa u Beogradu – što je po navodima iz medija dodatnih 8,8 milijardi evra ili preko 17% BDP-a koji će se dominantno finansirati novim zaduživanjem. Stoga je bolje ovaj novac iskoristiti za smanjenje javnog duga ili učešće u finansiranju ovih projekata.

 

Pročitajte i: