Foto: iStock
Kubanci, dakle, nemaju vakcine, nemaju struje, hrane, šećera, a ni novca, sada nemaju ni internet – a vlast će nastaviti da ih ubeđuje da oni žive u socijalističkoj utopiji.
Na Kubi su se proteklog meseca odigrale najveće demonstracije u toj zemlji u poslednje tri decenije. Protesti su imali naizgled jednostavne zahteve – sloboda i demokratija. Hiljade ljudi izašlo je na ulice zbog loše situacije u zemlji. Aktuelan povod za proteste bio je nedostatak vakcina i nezadovoljstvo načinom na koji se kubanske vlasti bore sa pandemijom, a prokljačalo je i nezadovoljstvo zbog loše privrede, nestašica šećera, hrane i lekova, nestašica struje, poskupljenja…
Ove antivladine demonstracije prve su ovog tipa posle 30 godina na Kubi. Izražavanje bunta i građanske neposlušnosti mogu biti ozbiljno kažnjeni u autoritarnom režimu kakav je kubanski. I prilikom ovih protesta nezadovoljni kubanci su hapšeni, optuživani da su plaćenici, neprijatelji sopstvene države. Da bi se prekinule demonstracije, koje su se raširile i pomoću društvenih mreža i heštega #SOSCuba, Vlada Kube je otišla korak dalje i uvela restrikcije mobilnog interneta, koji kontroliše državna telekomunikaciona kompanija Eteksa. Kubanski sajt za nadgledanje interneta Netbloks saopštio je da su serveri kompanije Eteksa ograničili pristup Vocapu, Fejsbuku, Instagramu i Telegramu.
Kubanci, dakle, nemaju vakcine, nemaju struje, hrane, šećera, a ni novca, i sada nemaju ni internet – a vlast će nastaviti da ih ubeđuje da oni žive u socijalističkoj utopiji.
Zašto se protestuje u zemlji Če Gevare?
Da bi se razumelo zašto Kubanci protestuju, važno je sagledati prilike u zemlji, ne samo od izbijanja pandemije Covid-19 što je samo neposredan povod za proteste, već i društvene i ekonomske prilike u kojima stanovnici ove karipske zemlje opstaju prethodnih nekoliko godina.
Ophođenje vlasti prema građanima koje je ceo svet mogao da vidi tokom protesta na Kubi zapravo je stalna slika života u ovoj zemlji. Prema izveštaju organizacije Human rights watch za 2020. godinu, kubanska Vlada vrši represiju, kažnjava disidente i javnu kritiku. Taktika protiv bilo kog oblika kritike uključuje batine, javno ponižavanje, ograničenja putovanja, kratkoročno pritvaranje, onlajn uznemiravanje, nadzor i otkaze sa posla.
Pojačavanje sankcija od strane Sjedinjenih Američkih Država i kriza u turizmu usled pandemije, ugasile su i ono malo ekonomske aktivnosti koja je održavala život na Kubi.
Pre toga, na trenutke je delovalo kao da će se privredni život zapravo razvijati u nekom bolje pravcu od dosadašnjeg, zahvaljujući malim koracima ka otvaranju tržišta za privatne inicijative.
Poslednji takav korak bio je u februaru ove godine kada je Kuba i zvanično dozvolila privatno preduzetništvo u većini privrednih sektora, što je velika promena u odnosu na dotadašnju listu od 127 dozvoljenih privatnih privrednih aktivnosti (od ukupno oko 2000 stavki). Ekskluzivno pravo poslovanja država je zadržala u 124 oblasti kao što su zdravstvo, odbrana i mediji.
Vlast „primorana“ na ekonomsku reformu
Ovakav potez država nije povukla samoinicijativno već je na to bila „primorana“ usled više faktora.
Jedan je bio spoljno-politički – zaoštravanje sankcija SAD za vreme predsednika Trampa dodatno je otežalo poslovanje na Kubi i ogolilo nesposobnost države da brine o svemu i bude jedini kreator privrednog života.
Drugi je bio faktor globalne pandemije koji je devastirao sektore ugostiteljstva i turizma, a oni su do tada bili među retkima u kojima je bilo moguće privatno poslovanje i gde je veliki broj Kubanaca, i to onih najsiromašnijih, uspevao da pronađe posao. Po izbijanju pandemije i „pucanju“ ove grane, i vlasti su uvidele da će morati da otvore neke druge sektore na koje bi dotadašnji radnici iz turizma i ugostiteljstva mogli da se preorijentišu, i to brzo. A najbrže je dozvoliti im da započnu samostalne poslove u oblastima za koje imaju neka znanja i veštine. Jer je država bila svesna da nema novca da finansira sve te ljude koji naglo ostaju bez posla i izdvaja sredstva za socijalnu pomoć u nekom dužem periodu.
Treći faktor su šire dugoročne reforme na koje su vlasti Kube bile „primorane“ usled očigledne želje građana za slobodom, koja je bila iskazivana i ranije – kroz studije koje pokazuju da većina Kubanaca želi drastične promene u ekonomiji, kao što je su to jasno pokazali na nedavno održanim protestima.
Te reforme u prethodnih nekoliko godina donele su zemlji novi Ustav, u kome ima znatno više prostora za privatne kompanije i imovinu nego što je to bilo ranijih godina ali ipak zadržavajući „socijalizam“ kao pravac uređenja države. Donele su i novog predsednika, ali zadržavajući jednopartijski sistem bez ikakvih demokratskih obeležja.
Logika komunista:
Nećemo međunarodno tržište, jer ono dovodi do eksploatacije i osiromašuje države. Možemo sami! ??✊???
I u isto vreme:
SAD pod sankcijama drže Kubu isečenu od međunarodnog tržišta i zato je Kuba u problemu ?? https://t.co/kfx28Sl5H8
— Dimitrije Milić ?? (@DimitrijeMilic) July 12, 2021
I naposletku, važno je razumeti unutrašnje političke faktore koji donose male promene u životu na Kubi u poslednjih par godina jer se sve ovo (pa i sami protesti) zakuvava od izbora novog predsednika 2018. godine. Kada je Migel Diaz Kanel zamenio na predsedničkom mestu Raula Kastra, nakon 60-godišnje vladavine braće Kastro, bilo je očigledno da će neke stvari na Kubi početi da se menjaju. Iako ove političke promene jesu donele neke korake ka otvaranju tržišta i privrede, ono drugo – političko tržište ostaje potpuno zatvoreno za bilo kakav vid „konkurencije“ odnosno nema kritike, nema opozicije, nema nadmetanja među strankama za poverenje građana, niti borbe za osvajanje glasova. I što je najvažnije nema odgovornosti vlasti za loše poteze kroz smenu na izborima i gubitak podrške. Komunistička partija Kube i dalje može da radi šta hoće. I dok se to ne promeni, svi ovi pozitivni pomaci u privrednom životu ne znače ništa. Kao što se vidi na protestima – građani su gladni i besni.
Nema slobode bez građanske i političke slobode
Iako su političari spremni da se odreknu ideoloških uverenja (kao što su ona socijalistička, da se jednakost i blagostanje postižu samo uz državno vlasništvo i široku intervenciju) zarad sopstvenog održanja na vlasti – pa su tako kubanske vođe građanima dale neke ekonomske slobode iz straha da će u suprotnom izgubiti svoje pozicije, iz ovog primera vidimo da bez političkih sloboda teško da može da bude onih ekonomskih. I građani Kube su to prepoznali.
Da bi bilo koja ekonomska reforma dala rezultate i promenila život Kubanaca na bolje – omogućavajući im da pokreću sopstvene poslove svih delatnosti, potrebno je još mnogo vremena i uređivanja države i u drugim oblastima.
To su na primer i pomenute oblasti koje su i dalje ostale rezervisane za javni sektor, kao što su zdravstvo i mediji. Zašto mediji ne bi bili i privatni? Zato što bi se u tom slučaju verovatno pojavili neki nezavisni mediji koji zagovaraju slobodu i demokratiju, kao što to građani traže, a u tom slučaju autoritarni režim gubi važnu polugu kontrole političkog života – gubi propagandnu mašineriju obučenu u državne medije.
Sa druge strane, mnogi će reći da zdravstvo na Kubi treba da ostaje državno jer ova zemlja ima jedan od najboljih zdravstvenih sistema na svetu u kome pristup kvalitetnom lečenju imaju svi građani. Ipak, da je ovakvo mišljenje mit i zabluda, dokazivano je i ranije, baš na Talasu.
Ako to nije bilo dovoljno, pobuna građana zbog lošeg upravljanja pandemijom, nedostatka vakcina i drugih lekova, trebalo bi da budu dokaz da ni državno zdravstvo na Kubi ne funkcioniše.
Vladavina prava i građanske slobode, umesto represije pomenute u navedenom izveštaju HRW, kao i demokratske procedure i mogućnost izbora različitih partija – odnosno otvaranje političkog tržišta, jesu neki koraci koji bi morali da uslede paralelno sa novim privrednim tendencijama. Ništa ne znači deklarativna zakonska mogućnost da neko pokrene sopstveni posao, ako država raspolaže svim mehanizmima da taj njegov posao i svaku privrednu aktivnost uguši, arbitrarno prekraja zakone i donosi odluke o oporezivanju, ako nema pravosudnog sistema koji bi garantovao pravnu zaštitu u slučaju narušenih prava, niti mogućnosti da se bira neka druga politika.
*Stavovi izneti u ovom tekstu ne predstavljaju stavove dnevnog lista Danas.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.