Foto: Talas
Slika u kojoj opozicija dolazi na pregovore tako što bi jedva stala u onaj „harmonika autobus“, bez podrške sa „ulice“ u vidu građana i pretnjom protestima nakon celokupnog procesa nije nešto što uliva strah u kosti ni SNS-u (Vučiću), a ni međunarodnim posrednicima.
Devetog i desetog jula održali su se prvi uživo sastanci u okviru pregovora vlasti i opozicije oko izbornih uslova uz posredstvo predstavnika Evropskog parlamenta. Dugo očekivano posredovanje je tek sada otpočeto, najavljeno je pisanje dokumenta o izborima od strane evropskih predstavnika nakon što nije prihvaćen predlog da se napravi zajednička radna grupa između vlasti i opozicije i da bi dokument trebalo da bude gotov do 1. septembra i da bi mogao da se potpiše kada evropski posrednici naredni put dođu u Beograd negde sredinom septembra. Stavovi o ovim pregovorima su poprilično podeljeni. Neki tvrde da su besmisleni, neki tvrde da je to jedini način da se izborni uslovi poprave i da Srbija dobije iole slobodne i poštene izbore.
Da li i na koji način opozicija može da se izbori za bolje uslove i zašto u prethodnom periodu nije mogla više i snažnije da se grupiše i da pripremi teren radi jače početne pozicije u pregovorima su možda i ključna pitanja od kojih zavisi i sam ishod svega toga.
Šta se radilo od juna 2020. godine do danas?
Bojkot izbora 2020. godine je bio prvi korak u procesu pritisaka na vlast da se izborni uslovi poprave. Rezultati izbora su verovatno bili i bolji po bojkot opoziciju nego što je i sama očekivala jer su apsolutno svi ostali opozicioni ili „opozicioni“ akteri ostali daleko ispod čak i poklonjenog cenzusa od 3%. Nedostajao je jedan veliki bojkot protest u izbornoj noći kako bi ta slika ispred Skupštine bila ona koja bi u svet otišla uz vest o održanim izborima u Srbiji. Ali, taj izborni dan je svakako bio prvi korak snažnog pritiska koji je urodio plodom (međunarodno posredovanje i dobijanje novih izbora za manje od dve godine) i opozicija je morala da nastavi sa različitim vidovima pritisaka na Vučića kako bi se izborni uslovi popravili, jer je to jedini put. Ti pritisci (o čemu sam davno pisao upravo na Talasu kada su se svi pitali šta dan posle bojkota), mogu biti različiti – institucionalni (kroz ono što može da se radi kroz postojeće institucije iako ste van parlamenta), vaninstitucionalni kroz proteste i građansku neposlušnost i međunarodni – da primorate posrednike da oni izvrše snažniji pritisak na vlast u Srbiji da se neke stvari unaprede, kontrolišu, da se na neki način podvedu pravu i zakonima. I sve ovo je pre svega morala da radi ujedinjena bojkot opozicija uz eventualno podršku onih drugih opozicionih aktera koji žele da doprinesu ovoj borbi koliko mogu.
Dalje, vrlo lako i jednostavno, s obzirom na izlaznost na izborima u Beogradu prošle godine, bojkot opozicija je mogla i morala da traži hitno posredovanje EU odmah nakon izbora i da isporuči vrlo jasan zahtev za vanrednim izborima u Beogradu čim se nešto dogovori u pregovorima kako bi se to testiralo, pa tek onda da se razgovara o redovnim predsedničkim i vanrednim parlamentarnim izborima. Da, opozicija je mogla i morala na tome da insistira, da tada vrši vaninstitucionalni pritisak kroz proteste i značajniju građansku neposlušnost posebno na krilima protesta prošlog jula u Beogradu i besa koji je kod Beograđana postojao.
Čak mogu i da razumem ako su u opoziciji smatrali da nisu potrebni vanredni izbori u Beogradu, da se time ne bave, ali da je bilo prilike da opozicija organizuje ozbiljniju građansku neposlušnost – da, bilo je. Zaista je bilo primera koliko vam srce poželi, a posebno u Beogradu. Međutim, ništa od tog pritiska nije urađeno, osim delimičnog insistiranja kod međunarodnih posrednika, ali realno gledano – bez ozbiljnijeg uspeha.
Zakasneli pregovori i umesto ujedinjene, „harmonika autobus“ opozicija
Čak i sa ovolikim zakašnjenjem, ovi pregovori i sastanci u julu su mogli i morali da izgledaju drugačije. Slika u kojoj opozicija dolazi na pregovore tako što bi jedva stala u onaj „harmonika autobus“, bez podrške sa „ulice“ u vidu građana i pretnjom protestima nakon celokupnog procesa nije nešto što uliva strah u kosti ni SNS-u (Vučiću), a ni međunarodnim posrednicima.
Zamislite da su ovi pregovori uživo započeli tako što se pojavio jedan predstavnik u ime celokupne opozicije, rekao da je izaslanik i predstavnik svih opozicionih partija i pokreta (od Ćute do Boška) i da ima vrlo jasne i precizne zahteve od kojih se ne odustaje, a da se o detaljima može pregovarati i da je on zato tu da se dogovore oko mehanizama za kreiranje slobodnijih i poštenijih izbora, a da ukoliko vlast ne prihvati te zahteve u kratkom roku na građansku neposlušnost se odaziva nekoliko desetina hiljada ljudi u Beogradu (sasvim je dovoljan broj ljudi sa protesta krajem 2018. godine)? Bilo bi sjajno da argument u prilog tome može da mu bude i npr. broj ljudi sa protesta u izbornoj noći ili broj ljudi koji je u međuvremenu učestvovao u nekim od akcija građanske neposlušnosti, ali bi čak i sada takva hitna pretnja imala kredibilitet ako bi došla od ujedinjenje i združene opozicije pa makar i samo oko ovoga.
Jeste opozicija bila na „istoj strani“ na tim pregovorima prethodne nedelje, ali kažem – kada dolazi u „harmonika autobusu“, jer nije mogla da se dogovori oko jednog predstavnika (ili dva, nevažno je) potpuno je drugačije u odnosu na to kada se zaista taj jedan predstavnik pojavi u ime svih sa jasnom porukom o građanskoj neposlušnosti, pa i neredima, okupacijom ili oslobođenjem (zovite kako hoćete) institucija i slično. Jer oprostite, ako tvrdite (a tvrdite sa razlogom) da je Srbija nedemokratska i mafijaška država – onda se protiv nje morate boriti svim sredstvima. Ovako znamo da se vlast neće odreći svojih metoda vladanja tako lako, a bez snažnog pritiska od strane opozicije neće se stvari pomeriti sa mrtve tačke.
I ovo je bila idealna prilika da se pritisak stvori u periodu od izbora do pregovora i kroz institucionalne mehanizme i kroz sve vidove protesta, neposlušnosti i slično kako bi se izborni uslovi iole popravili.
Protesti i građanska neposlušnost ukoliko pregovori propadnu?
S obzirom da se kasni sa pregovorima, zašto se čeka i zašto bi se kasnilo i sa protestima i sa građanskom neposlušnošću? Zar usled svih kašnjenja, sada nije onako krajnje vreme za to? Opozicija da se ujedini makar oko te zajedničke borbe i da krene sa mehanizmima protesta i ozbiljne građanske neposlušnosti kako bi se stvorio pritisak i kako bi se iskoristili pregovori da se neke stvari ozbiljnije promene. Ako možda mesec jul nije predviđen za to (iako to) nije opravdanje, onda tako nešto mora da se pripremi za septembar ako žele da se uhvati poslednji voz za iole poštene i slobodne izbore. I građanima ostaje samo da se nadaju da neko o tome razmišlja i planira.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.