Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

Pitanje divlje gradnje je jedno od mnogih koje oslikava okupaciju države od strane političke mafije. Ipak, divlja gradnja nije problem već potencijalno rešenje mnogih problema.

 

Ideja zakonodavstva kao promišljenog prilagođavanja postojećim navikama i neformalnim institucijama jednog društva deluje užasavajuće za sve one koji su navikli da misle o politici kao o tehnici proizvodnje napretka. Ali napredak nije stvar tehnike. On je proizvod sticaja mnogih okolnosti u dužem vremenskom periodu i u uslovima mira. Drugačije rečeno, napredak se može „planirati“, ali tek post festum, tj. onda kada su njegove pretpostavke već tu.

Osvetlimo dodatno ovu ideju kroz problem divlje gradnje. Nekome se može učiniti da je u pitanju relativno nov fenomen, nastao sa „neoliberalnom“ tranzicijom koja je omogućila anarhiju, korupciju i naglo bogaćenje malog broja ljudi. Na osnovu takvog razmišljanja sledi zaključak da u vremenu pre divljeg kapitalizma i „lopovske privatizacije“ takve stvari nisu tolerisane, jer je postojao uređen, iako nedemokratski, poredak.

Oni sa malo dužim sećanjem dobro znaju kako i kada je nastalo najveće neformalno naselje u Jugoslaviji – Kaluđerica. Uz ostale faktore, planska industrijalizacija zemlje po marksističkom modelu pretvaranja seljaka u radnike stvarala je potrebu za masovnom migracijom ka većim centrima.  Kao socijalistička zemlja koja nije poznavala privatnu inicijativu i tržište nekretnina kakvo postoji u kapitalizmu, Jugoslavija se opredelila za „one size fit all“ rešenja masovne državne stanogradnje koja ipak nije mogla da zadovolji postojeću tražnju za stanovima.

Iako i dalje vlada rasprostranjeni mit o uspehu socijalističke stambene politike mlađi čitaoci će se možda nasmejati kada čuju da je početkom osamdesetih godina sprovođena agresivna, iako neuspešna, kampanja, „Imaš kuću – vrati stan“. Naime, računalo se da će bar jedan značajan procenat onih koji su živeli višim standardom, poput socijalističkih funkcionera ili nekih snalažljivijih ljudi, biti solidaran i vratiti društvene stanove dobijene od države, opredeljujući se za život po vikendicama i kućama izgrađenim u privatnoj režiji.

Naravno, to se nije dogodilo, i kako je Jugoslavija ulazila u osamdesete kao bankrotirana zemlja koja više nije mogla da potražuje zajmove iz inostranstva, ova tužna kampanja je demonstrirala nemoć socijalističkih birokrata, ali i kraj ambicioznih stambenih projekata.

Kao i u mnogim sličnim slučajevim širom socijalističkog sveta i Kaluđerica je predstavljala prećutni odušak komunističkog sistema za proleterijat koji nije želeo da čeka uspinjanje po stambenim listama i traži veze. Primer iz serije Vruć vetar lepo opisuje neke od tragikomičnih situacija socijalističkog čoveka, u ovom slučaju likova koje glume legendarni Ljubiša Samardžić i Miodrag Petrović-Čkalja i njihove porodice koja dobija ključeve od stana u koji se već neko uselio. Međutim, agilniji su uzimali stvari u svoje ruke i otkupljivali poljoprivrednu zemlju nadomak glavnog grada koja im je omogućila bolji život u odnosu na sredine iz kojih su dolazili.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Sa druge strane, komunistička nomenklatura gradila je svoje vikendice koje su po uređenosti i lepoti dostizale standarde, recimo, srednje klase u Nemačkoj. Za razliku od kapitalizma gde su ekonomske razlike između klasa vidljivije, ali ukupan standard stanovništva visok, u socijalizmu su svi jednaki u siromaštvu. Tako su obe klase, i ona funkcionerska, „crvena buržoazija“, i ona proleterska, imale mogućnost da grade, što su i radili, često bez potrebnih papira.

Značajan broj ljudi mogao je da uživa u novogradnji nastaloj prevashodno šezdesetih i sedamdesetih godina, dok su na selima ljudi gradili po svom ćefu još onda, nekada iz sopstvenih prihoda i vrlo skromno, a nekada uz pomoć gastarbajterske infuzije i luksuznije objekte. Tako su nikla sva ona raskošna dvorišta sa lavovima, patuljcima i ostalim skulpturama, kao i kuće u kojima niko ne živi. Sve to naravno, građeno je u najvećem broju slučajeva nelegalno, jer su i onda regulacije bile preambiciozne i zahtevale vreme i novac koje ljudi nisu imali ili jednostavno nisu hteli da daju, jer su smatrali da je državna ponuda nepovoljna.

Ova pomalo nostalgična reminiscencija na vreme socijalizma ilustruje strukturalnu sličnost sa današnjim problemima. Razlika je u tome što je podizanje ekonomskog standarda – koje, iz razumljivih razloga ljudi ne priznaju, jer su u kapitalizmu, kako konstatuje Šumpeter, želje uvek mnogo veće od mogućnosti, dok su u socijalizmu one uvek praktično na istom nivou (preživljavanja) – tokom „zlehude“ tranzicije omogućilo značajnijem broju ljudi da razmišlja i upusti se u rešavanje stambenog pitanja, pa su sada „Kaluđerice“ svugde, ne samo na obodu Beograda, a cela zemlja pretvorena u jednu veliku favelu, sa uređenim ostrvcima, haosom i prljavštinom svuda unaokolo.

Milovan Đilas je popularizovao termin „nova klasa“ opisujući crvenu buržoaziju koja je funkcionisala po sopstvenim pravilima koja nisu važila za ostatak društva. Beograd na vodi, kao ambiciozni projekat državne stanogradnje, svojom genezom, estetikom i namenom simbolički, ali i praktično revitalizovao je ideju mafijaške države i njene nove klase.

Kao i onda, tako i sada postoje pravila koja mogu da poštuju samo neki, a država, kao onda, tako i sada, može da pogazi privatnu svojinu i postojeće ugovore i stambena prava kad hoće, onda nacionalizacijom i masovnim progonom, danas rušenjem usred noći i suspenzijom pravne države. Kao i onda tako i danas, sistem toleriše „proleterijat“ da gradi svoje udžerice. Oni koji poštuju pravila, i koji su u manjini, plaćaju najveću cenu.

Iza svega ovoga ne stoji neoliberalna tranzicija po Vašingtonskom konsenzusu. Takve stvari se ne dešavaju u uspešnim tranzicionim zemljama, već u neuspešnim, poput naše. Iza svega stoji ideja pravljenja države „za nas“  i „za njih“ – lične države i odabranih usluga za odabrane, od vrtića, bolnica, prodavnica do naselja i vila. Pitanje divlje gradnje je tako samo jedno od mnogih koji oslikava okupaciju države od strane političke mafije.

Ipak, divlja gradnja nije problem već potencijalno rešenje mnogih problema. Ukoliko se zakonodavstvo prisapodobi navikama koje već postoje i omogući svima – a ne samo povlašćenima i bezobzirnima – da grade, nadograđuju ili kupuju, pod istim uslovima i sigurno, to je onda recept za istinski napredak. Samo tada mrtvi kapital postaje živ i vidljiv na širem tržištu.

Ovakva razmišljanja su potpuno strana onima po kojima bi legalizacija i liberalizacija gradnje predstavljali ne samo ogrešenje o postojeće propise, već udar na pravdu i osnove civilizovanog poretka. To bi, po njima, bio modernizacijski korak unazad, bežanje od struke, urbanizma, planiranja, svega onoga što jednu zemlju čini civilizovanom i uređenom. Ali takva razmišljanja su, nažalost, u raskoraku između mogućnosti i želja. Samo mali deo srpskog društva ima percepciju Švajcarca koji će podići papirić sa trotoara. Senzibilitet ovog tipa ne nastaje rođenjem, on se oblikuje, a kada su u pitanju narodi potrebno je više generacija da se izgradi. A da bi se izgradio, vlasnička prava moraju biti učvršćena i obezbeđena u funkcionalnoj vladavini prava.

Zato baš mi koji se užasavamo divlje gradnje, prodavnica iz kojih štrče limovi i reklame i generalno urbanističkog haosa moramo spustiti kriterijume, ali ih se ne odreći. Moramo postati svesni realnosti koju zakoni sami po sebi ne mogu da promene, a čije prihvatanje jedino može biti osnov za zakonodavstvo koje će od jedne mane napraviti prednost, a od totalnog neuspeha dugoročno uspeh. Za tako nešto nam je potrebno više mudrosti, ali i kvalitativnog, ne samo statističkog, istraživanja. Treba zaći u te divlje naseobine i videti zašto ljudi rade to što rade, pričati sa sugrađanima da bi se pronikla logika njihovog ponašanja koja se ne može svesti samo na bahatluk i kriminal. Treba proniknuti u logiku neformalnog sektora i na tim temeljima praviti zakone.

Na tom putu odbacivanje najviših, ali nedostižnih evropskih standarda, cena je koja se mora platiti. Naime, nedavno je jedan aktivista i sveži političar u naletu inspiracije izjavio da bi nova građevinska regulativa morala da podrazumeva visoke ekološke standarde koji bi propisivali da svaka zgrada ima solarne panele. Takav predlog je čist primer, u najboljem slučaju, neodgovornosti i neznanja, ali i iracionalnosti. Mnoge najrazvijenije zemlje nemaju takvu regulativu, što ne znači da se tražnja za pametnim i „ekološko odgovornim“ zgradama neće povećati, a privatna stanogradnja adekvatno odgovoriti tom izazovu. Ali predlagati jedan takav zakon siromašnoj zemlji u kojoj se i mnogo jednostavnija pravila ne poštuju samo bi dodatno osnažilo neformalna pravila, jer bi u još većoj meri učinili pogodbu između građana i države skupom i birokratski prekomplikovanom.

Ovakvi i slični predlozi ilustruju iracionalnost ljudi sa „dobrim“ namerama, ali i jakobinsku strast nametanja jednog shvatanja života čitavom društvu. Kvalitetno zakonodavstvo mora sadržati u sebi osnovu društvenog konsenzusa, što znači da ono u sebi mora da pomiri želje radikalno suprotstavljenih aktera, i onih jako zainteresovanih za standarde i ekologiju, ali i onih potpuno nezainteresovanih za obe stvari, dakle, i prosvećenog dela stanovništva, ali i tranzicionog lumpenproletarijata.

No, poslednje ostaje samo puka želja pisca ovih redova, jer je dijalog takve vrste moguć samo u slobodnom društvu što Srbija više nije. Zato se ovo pitanje kao i mnoga druga može rešavati samo u drugačijim uslovima, što znači da se prvo moraju rešiti neke političke stvari, pre svega svrgavanje nove klase i ukidanje podele na „državu za nas“ i „državu za njih“.

 

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.