Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

 

Bezopasna tehnologija ne postoji, baš kao što ne postoji ni bezopasna priroda. Svaka tehnologija, uključujući one koje postoje hiljadama godina, poput vatre, točka i poljoprivrede, nosi sa sobom značajne rizike.

 

Odavno je poznato da su naši kognitivni procesi često pod uticajem različitih neobjektivnosti i pristrasnosti. Neke od njih (konfirmaciona pristrasnost, grupno mišljenje, kriptomnezija, i sl.) posledica su biološki evoluiranih struktura našeg uma i na njih se nailazi u svim kulturama i svim epohama. Druge su, međutim, posledica filozofskih i kulturnih predrasuda i posebnosti, te im je stoga lakše suprotstaviti se. Verovatno najčešći primer ove druge grupe neobjektivnosti, na koji se u srpskoj javnosti nailazi bukvalno svaki dan, jeste magijski način mišljenja: ideja da nazivanje stvari nekim posebnim imenom ili nametljivo korišćenje određenih ritualnih govornih formula (npr. „nepravedne i ničim izazvane sankcije“, „društveno odgovorna vlada“, „samoproglašena lažna država Kosovo“) ima uzročno-posledično dejstvo u stvarnom svetu. Realnost se, naravno, ne obazire na naše jezičke rituale i postmodernističke igrice; o realnosti se saznaje kroz naučni način mišljenja i čitav savremeni svet je nastao kroz humanističko i prosvetiteljsko potiskivanje magijskog načina mišljenja. Ipak, potonji se očigledno zadržao na mnogim mestima i lako ga je zloupotrebiti.

U istu, kulturno-specifičnu grupu pristrasnosti se svrstava i hronocentrizam. Hronocentrizam se može definisati, kao u značajnom radu Faulsa iz 1974. godine iz domena studija budućnosti, kao „verovanje da je naše sopstveno doba od naročitog značaja“. Ova pristrasnost je naročito pogubna za sagledavanje bilo koje pojave ili procesa koji ima istorijsku ili evolucionu komponentu. Pod uticajem hronocentričke pristrasnosti, ljudi često imaju neozbiljan i površan odnos prema prošlosti, koju zloupotrebljavaju da bi izvukli neke koristi u sadašnjisti, i neodgovoran odnos prema budućnosti i potomstvu (npr. kada se radi o dugoročnim ekološkim i klimatskim problemima). Hronocentrička pristrasnost se često implicitno brani pozivanjem na tvrdnju da se, eto, sadašnjošću najviše bavimo jer o njoj najviše znamo. I tu upravo dolazimo do dramatičnog protiv-primera kao što je katastrofa u Černobilju i do odlične knjige koja se nedavno pojavila u izdanju smederevskog Heliksa.

 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Talas.rs (@talasrs)

Knjiga britanskog novinara Adama Higinbotama, Ponoć u Černobilju, originalno je objavljena 2019. godine u izdanju Sajmona i Šustera, nakon autorovog skoro desetogodišnjeg istraživačkog rada. Pregledajući hiljade originalnih dokumenata, od kojih su mnogi po prvi put izvađeni iz doskora tajnih arhiva tri današnje post-totalitarne države (Rusije, Ukrajine i Belorusije), Higinbotam sklapa prvi kompletan prikaz jedne od najvećih industrijskih nesreća svih vremena. Ponoć u Černobilju je detaljna i živopisna freska događaja od kojeg je prošlo više od 35 godina, ali njegove nedovoljno shvaćene posledice su i dalje sa nama, počev od „repa raspodele“ oboljevanja i smrtnosti od malignih oboljenja, pa do iracionalne radiofobije i masovne histerije u pogledu mirnodopskog korišćenja nuklearne energije, što je izuzetno štetan, antiekološki i klimatski neodgovoran stav. Knjiga predstavlja masivni kompendijum informacija ne samo o onome što se desilo sa Reaktorom 4 nuklearne elektrane „Vladimir Iljič Lenjin“ u Černobilju 26. aprila 1986. u 01 sati, 23 minuta i 45 sekunde, već i o široj pozadini, njegovim uzrocima i posledicama; pred nama je do sada bez konkurencije najpotpuniji izvor za sve na ovu temu. Sa obimnim akademskim aparatom, više od stotinu strana fusnota, primarnih i sekundarnih bibliografskih jedinica, za očekivati je da će Ponoć u Černobilju biti standardna referenca za ovu i srodne teme tokom više narednih decenija. Bogato ilustrovana originalnim fotografijama, sa sjajnim mapama i rekonstrukcijama, pojava ovog Heliksovog izdanja u kvalitetnom prevodu Ane Ješić predstavlja bez dileme vrhunski izdavački događaj.

Odnosno predstavljala bi, kad bi u Srbiji postojali ozbiljni kriterijumi kvaliteta u izdavaštvu i istinska tržišna utakmica, a ne političko-policijsko-partijski uspostavljeni duopol.

Kakve veze černobiljska havarija ima sa hronocentrizmom sa kojim smo otpočeli? Višestruke, jer upravo Higinbotamova knjiga predstavlja jasnu i objektivnu studiju slučaja,  pravi dokaz da se o značajnim događajima ne može imati adekvatna i objektivna predstava u vreme kada su se odigrali (u „sadašnjosti“ posmatrača). Na doslovce svakoj strani knjige se možemo uveriti kako je teško utvrditi šta se zaista dogodilo i da za mnoge stvari ni 35 proteklih godina nije dovoljno da bismo imali zadovoljavajuću rekonstrukciju dešavanja. Pojedine činjenice, Higinbotam slobodno priznaje, nikada nećemo biti u stanju da sa izvesnošću utvrdimo. Na taj način, Ponoć u Černobilju predstavlja „jedan dugačak argument“ (da parafraziram Darvina o Postanku vrsta) protiv hronocentričke pristrasnosti i briljantan primer u kojoj meri je teško i kompleksno ozbiljno istorijsko istraživanje, čak i događaja koji nisu od nas udaljeni vekovima i milenijumima i o kojima postoje doslovce hiljade dokumenata svih vrsta.

 

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Ključni izazov je, naravno, tajnost i politička kontroverza koja je okruživala ovaj događaj od samog početka. Stariji čitaoci mogu se prisetiti stidljivih saopštenja objavljivanih od strane kontrolisanih državnih medija u tadašnjoj Jugoslaviji i uzdržavanja od zelene salate i jagoda tog davnog proleća. Komunistički totalitarni sistem u Sovjetskom Savezu je 1986. godine već bio u stanju raspadanja, mada se fasada održavala po svaku, pa i po cenu ljudskih života. Gorbačovljeva „perestrojka“ je samo ogolila ono o čemu se do tada nije moglo govoriti: ekstremnu bedu i veoma težak život, raspad privrede, ali i međuljudskih odnosa, van par urbanih centara koji su, u skladu sa ruskom tradicijom, služili kao „Potemkinova sela“; u ovom slučaju, to su bili „atomski gradići“ kao što je Pripjat.

Ekstremna ideološka paranoja vezana za razvoj nuklearne industrije (u tadašnjem totalitarnom okruženju miroljubive baš kao i vojne), kao i svemirske tehnologije, kojima se partijska oligarhija hvalisala u svojim medijima, nije mogla u potpunosti sakriti ove teške činjenice i tragičnu realnost. Sa druge strane, ta paranoja je usporila čitav posao na menadžmenu rizika i sanaciji posledica katastrofe; isto tako, čak i godinama, pa i decenijama kasnije, paranoidne reakcije otežavaju rad istoričara. Stoga je ogromna upornost i veština neophodna da bi se isfiltrirale hrpe činjenica i postigne sintetičko razumevanje istorijskog događaja. Srećom po čitaoca, Higinbotam je vešt dokumentarista, čija skoro kinematografska umešnost funkcioniše na više nivoa i iz poglavlja u poglavlje gradi detaljnu, plastičnu, živu sliku katastrofe. U knjizi nailazimo na mnoštvo egzaktnih tehničkih podataka i relevantnih uvida u samu prirodu nuklearne tehnologije, ali isto tako i mnoštvo ličnih drama i sudbina. Nije nimalo čudno da je HBO-ova višestruko nagrađivana miniserija „Černobilj“ najvećim delom bila zasnovana na Higinbotamovoj knjizi, uz dodatak svedočanstva koje je sakupila beloruska dobitnica Nobelove nagrade Svetlana Aleksijevič u svojoj, podjednako sjajnoj i dirljivoj, Černobiljskoj molitvi. Naravno, treba imati u vidu da su pesničke i dramske slobode u ovom žanru neminovne; od televizije ne treba očekivati bukvalnu istorijsku istinu, ali ohrabrujuće je u kojoj meri su se umetnički i istorijski projekti plodotvorno sjedinili u ovom slučaju.

Naravno, Ponoć u Černobilju je izuzetno dragoceno ostvarenje i sa stanovišta opšte analize i bioetike rizika. Kontrast između percepcije rizika u centrima moći i na samom najugroženijem terenu oko Černobilja je posebno dramatičan; Higinbotam opisuje brojne slučajeve u kojima su ključne informacije bile predmet „gluvih telefona“ i političkih manipulacija. Ljudi na licu mesta bili su, u zlokobno dvosmislenoj sintagmi, sa obe noge na zemlji – i mnoge je to skupo stajalo. Među hiljadama ljudi angažovanih na saniranju posledica eksplozije Reaktora 4, bilo je mnogo istinskih heroja. Većina njih nije za života – a značajan broj njih nije dugo poživeo iz očiglednih razloga – dobila ništa ni slično priznanju; samim ukazivanjem na njihove sudbine, Higinbotamova knjiga predstavlja i ogroman moralni iskorak u tom pravcu.

Ljudi na licu mesta bili su, u zlokobno dvosmislenoj sintagmi, sa obe noge na zemlji – i mnoge je to skupo stajalo. Među hiljadama ljudi angažovanih na saniranju posledica eksplozije Reaktora 4, bilo je mnogo istinskih heroja.

Svaka ozbiljna analiza rizika trudi se da prevaziđe hronocentrizam, ovaj put okrenut prema budućnosti. U našoj budućnosti su brojni globalni rizici; ukupnim „pejzažem rizika“ svakako  dominira onaj od antropogenog efekta staklene bašte i klimatskih promena koje nastaju kao posledica. Populistički pokreti antinuklearne histerije koji su najvećim delom okupirali legitimne ekološke politike u mnogim zemljama sveta opredeljuju se za demagogiju eko-hipsterskog Green New Deal-a i energetike sunca i vetra koja lepo zvuči na papiru i na političkim mitinzima, ali nema dodirnih tačaka sa realnošću. Istinsko potiskivanje fosilnih goriva, naročito prljavog i otrovnog uglja, nemoguće je bez ozbiljnog učešća nuklearne energije.

Higinbotam uopšte nije protivnik nuklearne energije, naprotiv. On ključni ekološki i klimatski smisao mirnodopskog korišćenja nuklearne energije prihvata na više mesta. Priča o Černobilju je priča o neophodnosti odgovornog odnosa prema tehnologiji i neophodnosti davanja primata naučnim i tehnološkim činjenicama u odnosu na političke parole i dogme. I ovaj zaključak se odnosi na sve vrste dogmi, bile one u službi komandne ekonomije ili eko-hipsteraja. Bezopasna tehnologija ne postoji, baš kao što ne postoji ni bezopasna priroda. Svaka tehnologija, uključujući one koje postoje hiljadama godina, poput vatre, točka i poljoprivrede, nosi sa sobom značajne rizike. Dileme koje se provlače u skorašnjim diskusijama na temu „hoćemo li rudnike ili poljoprivredu“ su posledica neznanja i naivnosti; ekološka destruktivnost poljoprivrede je ogromna, i takva je bila od doba neolita do danas. Potpuna bezbednost života je iluzija (naročito maligna kad se pomeša sa naivnim idealizmom „sklada sa prirodom“ a la Žan-Žak Ruso) – ono čemu moramo težiti jeste uspešan menadžment rizika. U razdoblju klimatskih promena, upravo je to ono što čini nuklearnu energiju naročito privlačnom, kada izvučemo neophodne pouke iz prošlosti, uključujući i pouke iz Černobilja. U našim krajevima, sa srpskim neodrživim, zdravstveno pogubnim i duboko antiekološkim energetskim miksom, sa dominacijom spaljivanja prljavog lignita i jalovine iz Kolubare (a sve zarad nacionalističke idolatrije navodne „energetske nezavisnosti“ i održavanja koruptivne državističke energetike), ove pouke su nasušno potrebne. Ponoć u Černobilju je odličan izbor za svakog inteligentnog čitaoca.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.