Foto: iStock
Važno je napomenuti da iako u načelu u Srbiji važi veza između socijalnih doprinosa i državnih usluga, ova veza je oslabljena određenim državnim odlukama.
Postoje velike sličnosti, ali i određene razlike između poreza i socijalnih doprinosa. Čak i kod struke često vlada nerazumevanje toga kakav je odnos između njih. Jedan od skorijih primera bilo je prošlogodišnje takmičenje studenata ekonomije „Poreska debata – štap ili šargarepa“, na kome je jedan od sudija koji se bavi poreskim konsaltingom u svom obraćanju pričao o tome kako se u Srbiji naplati znatno manje poreza nego u evropskim zemljama. Prema ovakvom pogledu, Srbija je poreski raj u odnosu na Nemačku, ali je nivo javne potrošnje u Srbiji gotovo identičan onome u Nemačkoj. Odakle dolazi ova razlika? Upravo iz naplate socijalnih doprinosa.
Razlike između poreza i doprinosa
Osnovna teorijska razlika između poreza i socijalnih doprinosa jeste to što se za porez ne dobija neka određena protivusluga ili pravo. Ako platite porez na imovinu, dohodak, akcize ili PDV prilikom kupovine vi nećete automatski dobiti pravo na neke usluge državne administracije, kao što je policija ili sudstvo, asfalt na ulici ili nešto slično. Policija i sudije će raditi svoj posao i štititi vas od kriminala bez obzira na to da li ste i koliko poreza platili u prethodnoj ili ovoj godini, a bez ikakvih uslova možete se šetati trotoarom ili voziti ulicama.
Sa druge strane, postoji jasna veza između plaćanja socijalnih doprinosa i sa njima povezanih državnih usluga. U Srbiji se plaćanjem doprinosa dobija pravo na penzijsko-invalidsko osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i zdravstveno osiguranje. Drugim rečima, ako ne plaćate doprinose nećete dobiti penziju kada ostarite, a neće vas ni lečiti ako se razbolite. Osim toga, visina buduće penzije povezana je sa visinom uplaćenih doprinosa: što je više uplaćivano (što kroz dužinu radnog staža što kroz visinu plate) i očekivana penzija će biti viša.
Nije sve crno-belo
Ali razlika između poreza i doprinosa nije baš tako jasna kao što se čini na prvi pogled. Prvi razlog za to je postojanje različitih vrsta sistema socijalnih osiguranja: kontinentalni ili Bizmarkov bazira se na plaćanju visokih socijalnih doprinosa iz koga se finansiraju penzije i zdravstvena zaštita za osiguranike – to je sistem koji je malopre opisan i važi u većini evropskih zemalja; drugi sistem je anglosaksonski ili Beveridžov i bazira se na plaćanju poreza iz koga se finansira osnovno osiguranje. Kod kontinentalnog sistema viša plata znači i više doprinose, pa shodno tome i višu penziju posle radnog veka, a ona se smatra osnovnim prihodom u starosti, dok kod anglosaksonskog nema veze između plaćene sume poreza i visine penzije: svi dobijaju istu minimalnu starosnu penziju, koja penzionere drži iznad granice siromaštva, ali se podrazumeva da će većina ljudi sama štedeti za starost tokom radnog veka, pa je penzija nije jedini izvor prihoda.
Ovo je prvi razlog zašto socijalne doprinose i poreze na dohodak treba posmatrati zajedno, a ne odvojeno, inače ćemo napraviti veliku grešku kao i poreski konsultant sa početka priče. Kao primer možemo da navedemo Poljsku i Dansku, zemlje sa istovetnim opterećenjem zarada porezima i doprinosima, sa poreskim klinom koji iznosi oko 35% na prosečnu bruto platu. Ali u Danskoj je u pitanju samo porez na dohodak, a u Poljskoj porez čini tek 5,4% a ostatak su socijalni doprinosi. Da li je Danska poreski raj u odnosu na Poljsku, ako im je opterećenje zarade identično, samo zato što se nešto zove porez, a nešto socijalni doprinos? Nikako.
Drugi razlog za ovo su ekonomske posledice do kojih poreski klin dovodi: na odluku poslodavaca da li da zaposle dodatnog radnika uticaj ima informacija o tome koliko iznosi ukupna bruto zarada (isto kao što radnike prvenstveno interesuje visina neto zarade), a prilično im je svejedno koliki deo ide na poreze, a koliki na doprinose.
Slabljenje veze između doprinosa i državne usluge
Važno je napomenuti da iako u načelu u Srbiji važi veza između socijalnih doprinosa i državnih usluga, ova veza je oslabljena određenim državnim odlukama. U slučaju zdravstvenog osiguranja veza je prilično jasna – ako niste osigurani, lekar vas neće primiti u domu zdravlja, osim ako je u pitanju hitni slučaj ili će vam svoje usluge naplatiti prema važećem cenovniku. Ali ovakav sistem je prilično oslabljen time što se za veliki broj osiguranika osiguranje ne plaća putem zdravstvenih doprinosa – lečenje penzionera finansira PIO fond, nezaposlenima na birou budžet, dok se članovi uže porodice osiguranika isto smatraju već osiguranim preko njegovih doprinosa. Međutim, u određenom broju slučajeva državno osiguranje ne pokriva zdravstvenu zaštitu: postoji lista lekova koja se ne izdaje na recept, ali koji ispitanici mogu ili moraju sami da kupe (jer nema zamenskog leka koji ide na recept); lečenje određenih bolesti uopšte se ne leči na teret državnog osiguranja (ovde ne spadaju samo retke bolesti za koje su tretmani jako skupi, već i neke bolesti čija je pojava znatno češće od toga, kao što je multipla skleroza, gde samo mali deo pacijenata prima lekove o trošku osiguranja), pa vam ispada svejedno da li ste plaćali doprinose ili ne.
U slučaju penzionog osiguranja priča je slična. I dalje važi osnovna veza: više uplaćenih doprinosa, viša i penzija. Ali i ovde ima i određenog štelovanja tog sistema, jer se penzije posmatraju i kao instrument socijalne politike, a ne samo kao obavezna štednja za starost: žene dobijaju uvećanje staža po rođenom detetu (6 meseci za prvo, godinu dana za drugo i dve godine za treće dete), a svim ženama se i uvećava staž osiguranja za 6%. Postoji i minimalna penzija – njen iznos se isplaćuje onda kada je pravi iznos obračunate penzije ispod ovog zakonskog minimuma, što povećava iznos najnižih penzija koje su uglavnom posledica minimalnog broja godina staža. Posebno pitanje je šta se dešava u slučaju smrti osiguranika – da su u pitanju privatni štedni računi, preostala sredstva bi išla naslednicima, ali to ovde nije slučaj. Ovo pokušava da reši institut porodične penzije, ali ona se isplaćuje samo deci i to do 26. godine života i to samo dok su na školovanju i supružniku ako je nezaposlen (ili ako se odrekne sopstvene penzije) i to se još isplaćuje u umanjenom iznosu.
Mnogo važniji parametar koji ukazuje na sistemsko slabljenje veze između plaćenih doprinosa i sa njima povezanih usluga jeste struktura rashoda – sistem socijalnog osiguranja bi trebalo da počiva samo na plaćenim doprinosima, ali već duži niz godina oni nisu dovoljni za isplatu pripadajućih prava, pa se nedostajuća sredstva nadomešćuju direktno iz budžeta, od naplate poreza. Na primer, prethodne godine je naplaćeno doprinosa u iznosu od 12,3% BDP-a ili 676,7 milijardi dinara, ali je za finansiranje penzija i zdravstvenog sistema potrošeno znatno više, oko 866,8 milijardi dinara ili gotovo 15,8% BDP-a. Ovo u suštini znači da gotovo četvrtina troškova socijalnog osiguranja ne dolazi iz doprinosa već iz čistih poreza. Glavni razlozi za ovakvo stanje jesu niska stopa rađanja, visoka stopa emigracije iz zemlje i stopa nezaposlenosti ili neaktivnosti. Od ovih parametara tokom prethodne decenije poboljšalo se samo stanje u domenu nezaposlenosti, ali su indikatori vezani za priraštaj i emigraciju dodatno pogoršali. To znači da ovakav sistem ne samo da nije od juče, već je vidljiv od 1980-ih godina, već i da će se nastaviti daleko u budućnost, a najverovatnije da će se i pogoršati.
Takođe, u zamenu za plaćene doprinose ne dobija se penzija, već samo obećanje da će nekada u budućnosti država da isplaćuje neku penziju. A država nije neki omnipotentni, omniscijentni i benevolentni entitet: nju vode političari. Ako državna ekonomija ne bude dobro stajala, političari će nerado posegnuti za penzijama, jer su penzioneri brojni među glasačima, ali će ipak to uraditi kada se bude moralo – najskorašnjije smanjenje penzija iz 2014. godine nas na to upozorava, a naročito način na koji je to bilo urađeno – umesto da se penzije linearno smanje svima, one su najviše smanjene onima sa višim penzijama, dok penzije ispod proseka nisu dirane, što je opet smanjilo vezu između plaćenih doprinosa i visine penzije. Tu imamo i načine na koje je država isplaćivala razne bonuse penzionerima tokom nekoliko prethodnih godina – u osnovi to je opet značila isplata svima podjednako, što je opet smanjivalo ovu predviđenu vezu. Naravno, najlošije vreme za penzionere bilo je 1990-ih kada su penzije i dalje bile redovno isplaćivane, ali su zato toliko bile obezvređene inflacijom da se njih nije moglo kupiti puno više od par vekni hleba i paštete. Nakon bombrdovanja su penzije toliko kasnile, jer para nije bilo da su nakon Petog oktobra nove vlasti morala prvo da vraćaju penzije iz prethodne dve godine koliko su kasnila plaćanja, pa tek onda da razmišlja o isplati tekućih.
Zašto je ovo bitno?
Iako u teoriji postoji jasna razlika između socijalnih doprinosa i poreza, u praksi je stanje malo komplikovanije i socijalne doprinose je opravdano posmatrati kao deo opšteg sistema poreza. Granice između njih su zamrljane elementima socijalne politike, političkog populizma i demografske situacije. Zbog toga, kad pričamo o tome koliko plaćamo državne usluge i šta za njih dobijamo zauzvrat, nije dovoljno posmatrati samo poreze i sa njima povezane državne aktivnosti, već u ovu analizu moramo da uključimo i socijalne doprinose i sisteme državnog zdravstvenog i penzionog osiguranja.