Istoričar

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: Wikipedia

Iako ideološki neodređeni, ustavobranitelji su u svoje vreme delovali kao avangardna pojava koja je najavila razvoj političkih ideja u srpskom društvu.

 

Zaokruživanje autonomije Kneževine Srbije u okviru Osmanskog carstva tridesetih godina 19. veka omogućilo je da se ubrza razvoj političkog života. Tako su se formirali prvi jasno opredeljeni politički tabori, od kojih je najupečatljiviji bio tzv. ustavobraniteljski. Oni su delovali u vreme kada još uvek nije bilo politika sa konstantnim ciljevima. Ideje su još uvek bile određivane aktuelnim okolnostima i događajima. Međutim, iako ideološki neodređeni, ustavobranitelji su u svoje vreme delovali kao avangardna pojava koja je najavila razvoj političkih ideja u srpskom društvu.

 

Doba Obrenovića

Na samom početku svog delovanja, ustavobranitelji nisu imali toliko veze sa „odbranom“ ustava, koliko sa ciljem stvaranja istog. Naime, u situaciji nakon ukidanja Sretenjskog ustava 1835. godine, među značajnim političkim ličnostima su se izdvojile one koje su zahtevale obnovu i primenu ustavnog poretka, kao i doslednu poresku politiku. Kako pokret nije imao izražene socijalne ciljeve, teško je mogao da nađe bazu u samom narodu, te je pokušao da podršku naspram kneza Miloša dobije u inostranstvu. Ovakva taktika je imala šanse za uspeh, s obzirom na to da se završila faza Miloševe vladavine u kojoj je on uspevao da dobije povlastice za sebe i Srbiju zbog dobrog držanja u međunarodnim krizama. Sam knez je u ovoj situaciji odigrao prilično nespretno, izgubivši podršku Rusije, nespreman da se odrekne potpune vlasti. Knezu Milošu nisu bili naročito naklonjeni ni Turci, koji su u ustavobraniteljima videli mogućnost da povrate svoj uticaj u Srbiji, a ni Austrijanci, kojima nisu odgovarale administrativne stege na trgovini u Srbiji.

Usled međunarodnog pritiska, Miloš je pristao da Porta, uz saglasnost i jedne i druge strane u Srbiji, donese Kneževini novi ustav. Takozvani Turski ustav iz 1838. godine i ukaz o Narodnoj skupštini iz naredne godine, bili su velika pobeda ustavobranitelja, koji su činili veći deo Saveta koji je knez morao da izabere. Sam Miloš se nije mirio sa ovakvim razvojem događaja, te je proleća 1839. godine abdicirao.

Kako je Milošev najstariji sin Milan, zbog bolesti koja mu je na kraju i odnela život, vladao svega oko tri nedelje. titulu kneza nasledio je maloletni Mihailo. U njegovo ime upravljalo je namesništvo koje su činili njegov stric Jevrem Obrenović i dva najistaknutija ustavobranitelja, Toma Vučić Perišić i Avram Petronijević.

Prva vladavina kneza Mihaila prošla je u sukobima do kojih je dolazilo kada bi Savet, u kom su ustavobranitelji imali većinu, donosio odluke uz podršku Porte, knez ih prihvatao, a obrenovićevci, sa uporištem u narodu, se bunili. U takvim okolnostima, Vučić i Petronijević su 1840. podneli ostavke u Savetu i privremeno napustili zemlju.

Međutim, knez Mihailo je naredne godine izgubio poverenje Porte svojom podrškom Niškoj buni. U takvim okolnostima, knez je pod pritiskom morao da dozvoli ustavobraniteljskim vođama da se vrate u zemlju, ali je odbio da im vrati funkcije koje su držali pre napuštanja Srbije. Uz podršku Carigrada, ustavobranitelji su proleća 1842. godine pokrenuli tzv. Vučićevu bunu koja je rezultirala odlaskom kneza Mihaila u Austriju i zasedanjem Narodne skupštine na Vračaru, gde je, pod Vučićevim vođstvom, za novog kneza izabran Karađorđev sin Aleksandar.

 

Ustavobraniteljski režim

Ustavobraniteljski režim 1842-1858. posebna je pojava u istoriji Kneževine Srbije po tome što je tokom njegovog trajanja knez umnogome bio ličnost drugog reda. Ustavobraniteljske vođe, Toma Vučić Perišić, Avram Petronijević, Milutin i Ilija Garašanin i Stojan i Aleksa Simić, predstavljali su kao svoje ciljeve uspostavljanje jakog i nezavisnog sudskog i administrativnog sistema.

Oni su u početku uživali punu podršku Porte i Austrije, ali ne i Rusije, koja nije dala saglasnost za smenu kneza Mihaila. Pod ruskim pritiskom i uz pristanak iz Carigrada, knez Aleksandar je podneo ostavku 1843. godine, da bi ga Skupština ubrzo ponovo izabrala, ali uz uslov da Vučić i Petronijević ponovo napuste zemlju.

Obojica su se vratili u zemlju već naredne godine, ali tu su ih sačekali problemi sa kojima se njihov režim nosio tokom celog svog trajanja. Ciljevi ustavobranitelja nisu imali mnogo veze sa onim što je tražio najveći deo naroda. Tako se otvorio prostor za jačanje uticaja obrenovićevaca koji su već imali dobru bazu među nižim slojevima stanovništva. Veliki problem predstavljale su i podele među samim ustavobraniteljima. Naime, knez Aleksandar nije bio zadovoljan ulogom koju je imao u novom režimu, te je pokušao da u Austriji nađe podršku za jačanje svog uticaja naspram „tvrdokornih“ ustavobranitelja, koji su i sami bili podeljeni – Vučić je kao svog spoljnopolitičkog partnera video Rusiju, a Petronijević Tursku.

 

Tekovine vlasti ustavobranitelja

Sukob između kneza i ustavobranitelja odražavao se i u institucijama države. Tako je knez imao podršku u vojsci, koju je neretko popunjavao članovima činovničkog aparata kojima je davao vojne činove, dok je Savet bio glavno uporište samih ustavobranitelja. U takvoj situaciji, javila se potreba za novim ustavom, koji bi sprečio sudaranje nadležnosti i jednu vrstu blokade u kojoj se država našla. Uprkos tome, što su 1846. godine svoje napredne predloge ustava predstavili istaknuti pravnici Jovan Hadžić i Franjo Zah, ustavobraniteljski režim nije uspeo da iznedri novi ustav. Ono što jeste uspeo bilo je donošenje Građanskog zakonika. Naime, srpskom seljaštvu je najpotrebnije bilo rešavanje svojinskih pitanja, te je 1844. iz pera Jovana Hadžića donet Građanski zakonik, praktično prepisan iz austrijske prakse, koji je, između ostalog, potvrdio načelo nepovredivosti privatne svojine. Zakonikom je takođe potvrđen sudski sistem uveden tokom prve vlade ustavobranitelja, a 1846. u njega je uključen i kasacioni sud, čija su ovlašćenja potvrđena 1856. i 1858. godine. Policijskim zakonom iz 1850. godine zaokruženo je formiranje birokratskog sistema koji će, uz određene izmene, ostati na snazi narednih stotinak godina, sve do uvođenja socijalizma.

U vreme ustavobranitelja nastavio se i razvoj institucija srpskog društva. Tako se 1841. godine osnivaju Školski fond, gimnazija i Društvo srpske slovesnosti. Trgovačka škola osniva se 1846. godine, vojna akademija 1850, a poljoprivredna škola 1853. Licej, osnovan 1838. godine, podeljen je 1844, na pravno i filozofsko odeljenje (danas dva najstarija fakulteta u Srbiji).

Jedan od najvažnijih zahteva ustavobranitelja pre dolaska na vlast bilo je smanjenje poreza. Novi režim jeste ispunio to obećanje smanjenjem glavnice sa šest na pet talira, ali taj postupak ga je doveo u konstantnu finansijsku krizu. U Srbiji se razvija sistem pošte i telegrafa, kao i slobodna trgovina. Ekonomska politika je uglavnom bila disfunkcionalna, ali dovoljna da se privreda kako-tako razvija.

Dalji razvoj ustavobraniteljskog režima, a posebno njegov konačni pad 1858. godine otvaraju mnoga nova pitanja, najpre ona vezana za razvoj političkih ideja. Njima bi trebalo posvetiti poseban prostor, sa fokusom na Svetoandrejsku skupštinu u Beogradu 1858. godine, na kojoj je režim zvanično ukinut povratkom Obrenovića, kao čvorno mesto razvoja političkog života i ideologija među Srbima u 19. veku.

Ustavobranitelji su bili prvi srpski politički pokret sa unutrašnjim usmerenjem. Njihovi ciljevi još uvek nisu bili ideološki, nego su bili određeni prilikama u kojima se tada nalazila Kneževina Srbija. Dok su Obrenovići bili na vlasti, oni su delovali kao neka vrsta intelektualne i političke elite koja se zalagala za poštovanje ustava i zakona i građanske slobode. Međutim, dolaskom na vlast nisu iskoristili priliku da realizuju ono što su navodili kao svoje ciljeve. U tome ih je sprečila nepouzdana ekonomska politika, kao i brojne podele unutar samog režima i spoljnopolitička nestabilnost. Ipak, ustavobranitelji ostaju jedan od zametaka razvoja političkih ideja među Srbima i kao takvi ne mogu biti tema preko koje se olako prelazi u srpskoj istoriji.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.