Slobodna trgovina može da obuzda nekontrolisanu vlast

Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Da bi ovaj program zaista imao neki jači efekat po privredu, spisak reformi trebalo bi da bude mnogo duži i značajniji.

 

Srbija je nedavno poslala pismo o namerama Međunarodnom monetarnom fodnu, sa željom da nakon uspešnog isteka aranžmana u januaru ove godine ponovo sklopi aranžman iz predostrožnosti sa ovom međunarodnom finansijskom institucijom. Kao i ranije, Srbija ne namerava da povlači novac od MMF-a, tj. da se kod njega zadužuje, već da ovo bude signal investitorima da je ekonomska, a naročito fiskalna politika, na dobrom putu što bi trebalo da poveća interesovanje za držane obveznice i pomogne da se zadrži niska kamatna stopa na javni dug. Aranžman sa MMF-om daje kredibilnost u ovom smeru, jer ga prati niz reformskih poteza sa vremenskim rasporedom, koji je unapred dogovoren – drugim rečima, ovim aranžmanom se Vlada javno obavezuje da će učiniti neke korake koji bi trebalo da utiču pozitivno na fiskalno stanje i ekonomsku situaciju u zemlji. Pošto ovakvi aranžmani prolaze kroz povremenu reviziju gde se upoređuje šta je bilo obećano, a šta je zapravo i urađeno, i da MMF može da raskine aranžman ako se druga strana ne pridržava svojih obaveza, ovakva reputaciona blamaža je snažan podstrek da se obećanja na kraju i ispune.

 

Javne finansije i državna preduzeća

Srbija se obavezala da će tokom programa koji će trajati 30 meseci preduzeti 9 reformskih koraka. Oni su podeljeni u dve oblasti – javne finansije (4 cilja) i upravljanje javnim preduzećima (5 ciljeva).

  1. Objavljivati mesečne fiskalne izveštaje po GFSM 2014 metodologiji.
  2. Objaviti listu šema držane pomoći, uključujući i iznos sredstava i usvajanje novih podzakonskih akata koji bi trebalo da Zakon o kontroli državne pomoći usklade sa pravilima EU.
  3. Usvojiti metodologiju za monitoring fiskalnih rizika, uključujući one koji potiču od državnih preduzeća, lokalne vlasti, sudskih procesa i prirodnih katastrofa.
  4. Usvajanje novih fiskalnih pravila o visini deficita koji se baziraju na nivou javnog duga.

Od ovih reformskih koraka, samo je usvajanje novih fiskalih pravila nešto što bi u praksi bila velika stvar. Trenutna fiskalna pravila su uvedena 2011. u Zakon u budžetskom sistemu, ali u praksi nisu bila poštovana nijednom kada je to trebalo da ograniči odlučivanje države o visini deficita 2011-2015. godine, dok pravilo o visini javnog duga (maksimalno 45% bez troškova restitucije) isto nije bilo poštovano ni jedne jedine godine do sada. Postavlja se pitanje toga ne samo kako novo fiskalno pravilo treba da bude, a iz predloga se može naslutiti samo to da će dozvoljena visina deficita biti vezana za visinu javnog duga, po principu niži dug, moguć je veći deficiti, već i da li će ono ostati samo kao deo zakona (koji se, videli smo, lako krši bez posledica) ili će postati deo Ustava, što bi trebalo da olakša njihovo sprovođenje, kao što je već u brojnim evropskim zemljama, za primer uzmimo Bugarsku i Nemačku.

U teoriji bi i promene u oblasti kontrole državne pomoći bila jako velika i dobrodošla stvar, jer bi to kreiralo sistemsku kontrolu nad time kome i koliko državne pomoći (subvencija) se isplaćuje. Subvencije su jedna od velikih problema javnih finansija u Srbiji, pošto su oko 3 puta više nego što je to slučaj u zemljama u tranziciji koje su postale članice EU. Ali imajući u vidu dosadašnje stanje u ovoj oblasti, kao i to da je to veliko političko pitanje, ostaje velika sumnja da li će se ovakva pravila zaista i primenjivati u praksi, jer bi to prilično ograničilo izvršnu vlast da deli državni novac šakom i kapom onakko kako to sama odluči kao što je to do sada u praksi bio slučaj. Stoga neumereni optimizam ovde nikako nije na mestu.

Preostale dve reforme predstvaljaju tehničke detalje koji pojedinačno jesu važnu za transparentnost javnih finansija, i za kvalitet makeroekonomskih projekcija i dokumenata na srednji rok (kao što je fiskalna strategija, ali od toga će više koristi imati međunarodne finansijske institucije ili državna administracija nego što će to imati ikakav uticaj na privredu).

Što se tiče druge oblasti, upravljanja državnim preduzećima, ni ovde stanje nije nešto posebno bolje.

  1. Usvojiti novu strategiju za razvoj berze.
  2. Usvojiti Akcioni plan za primenu Strategije za upravljanje državnim preduzećima.
  3. Razviti bazu podataka sa registrima svih preduzeća u državnom vlasništvu i njihovom imovinom, i razviti mehanizam za odobravanje ključnih odluka preduzeća od strane Ministarstva za privredu.
  4. Usvojiti novi Zakon o upravljanju državnim preduzećima.
  5. Promeniti status Elektroprivrede Srbije (EPS) iz javnog preduzeća u akcionarsko društvo.

U ovom odeljku ambicije isto delujue prilično slabo: iako su ovi koraci dobrodošli, to je sve kap u moru stvari koje treba uraditi. Dosadašnji rezultati Vlade (ali i većine prethodnih) u ovoj oblasti su prilično loši, pošto se javnim i državnim preduzećima gazduje nedomaćinski, već ona služe za koaliciono potkusurivanje i izvlačenje para kroz koruptivne javne nabavke i zapošljavanje stranačkih aktivista. Ali je stvarno skandal što još uvek ne postoji popis potpune imovine ovih preduzeća, da se zna šta je sve njihovo i državno vlasništvo, jer je i spisak preduzeća u kojima je država vlasnik barem 10% akcija tek nedavno završen. Novi Zakon o upravljanju javnim preduzećima bi mogao da bude dobar korak, ali je mnogo veći problem u nepoštovanju trenutnih propisa, nego u njihovom kvalitetu. Problem prvenstveno leži u podsticajima i političkoj volji, a to neće da promeni nijedan spisak reformskih namera iz aranžmana sa MMF-om.

 

Obećanja i uveravanja

Pored ovih čvrstih obećanja koje prati i tačan vremenski rok za njihovo ispunjenje, postoji i ceo niz „mekših“ obećanja, koja nisu vremenski utemeljena ili za koje su iskorišćene manje jasne formulacije, tipa: „staraćemo se“, „potrudićemo se“ i slično. Samim tim, ovo više spada u spisak lepih želja i lakše se može prekršiti, naročito u slučaju nekih spoljašnjih pritisaka (kao što je nova ekonomska kriza) mada je pre verovatno da bi glavni krivac bila unutrašnja politička kretanja (imajući u vidu da je naredna godina izborna).

Najvažnije ovakve formulacije tiču se fiskalne politike, prvenstveno javne potrošnje. Srbija se obavezala da će nastaviti da koristi zakonsku formulu za indeksaciju penzija, ali da će se penzije prestati da se povećavaju onog trenutka kada ukupni troškovi za penzije budu dostigli 11% BDP-a (trenutno se na nivou od 10,2% BDP-a). Navodi se da će republički budžet od naredne godine beležiti niske deficite i da će se sačuvati visoka kapitalna potrošnja (investicije u infrastrukturu) dok će se smanjiti tekuća; kao i da će se „proučiti opcije“ za smanjenje poreskog opterećenja prihoda od rada i progresivnost oporezivanja zarada. Tu su i standardne formulacije iz svakog dosadašnjeg pisma o namerama da će se unaprediti domaće poslovne okruženje, osnažiti vladavina prava i voditi borba protiv korupcije, što su više floskule nego stvarne težnje imajući u vidu dosadašnje rezultate po ovim pitanjima od 2012. godine. Slično tome, obećava se i unapređenje upravljanja preduzećima u državnom vlasništvu i da će se „učiniti napori“ da se reši preveliko oslanjanje na v.d. direktore umesto pravih direktora. Drugim rečima, država se obavezuje prema MMF-u da će da poštuje sopstvene zakone, a to je da direktor državnog preduzeća ne može biti u v.d. mandatu duže od 6 meseci, iako je to opšteraširena pojava.

 

Da li će i kako ono što je obećano biti ispunjeno?

Kada se zagrebe ispod krutog birokratskog jezika, nema nikakvih epohalnih najava niti obećanja. Program je relativno pristojan, jer predviđene mere jesu potrebne, ali su i ukupne reformske obaveze i namere Vlade tokom ovog perioda prilično mlake i beskrvne. Da bi ovaj program zaista imao neki jači efekat po privredu, spisak reformi trebalo bi da bude mnogo duži i značajniji. Poseban problem predstavlja to što je veliki broj ovih obećanja nejasan i previše neodređen, pa konačno rešenje iako ispunjava predloženu formu može da postane veći problem nego što je bi onaj koji je to rešenje trebalo da ispravi. Dve ključne oblasti za bolje poslovanje privrede, a to su podizanje nivoa vladavine prava i unapređenje poslovnog okruženja, ostaju i dalje samo na spisku lepih želja, bez ikakve operacionalizacije u konkretnim ciljevima. Drugim rečima, ove teme će i dalje ostati u zapećku političkih prioriteta jer bi mogle da zasmetaju uvreženim političko-poslovnim interesima.

Pročitajte i: