Programski direktor Novog trećeg puta

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Danas desnica dominira Zapadom kroz tvrdo protiviljenje levim snagama i aktuelnoj progresivnoj kulturi, dok je levica ili preradikalna ili previše sterilna.

 

Pre nešto više od 20 godina, leve snage bile su u punoj snazi i na pozicijama moći širom država Zapada. Predsednik Amerike bio je demokrata, laburisti su imali čvrstu vlast u Ujedinjenom Kraljevstvu, a socijaldemokrate su bili centralna snaga od Nemačke, preko Holandije i Austrije, do Švedske i Italije. Delovalo je da je levica konačno pronašla način kako da pobedi konzervativne snage, koje su u deceniji pre bile dominatna snaga.

Malo više od dve decenije nakon ovog srećnog perioda, situacija na levom delu političkog spektra nije toliko optimistična. Iako demokrate u Americi imaju vlast, to nije slučaj na evropskom kontinentu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, laburisti su opozicija već 11 godina i izgubili su čak četiri izborna ciklusa. U Francuskoj, Holandiji i Austriji su opozicija, a u Italiji i Nemačkoj tek junior partner vlasti sa slabim rejtingom. Uz ovo trenutno stanje manjka formalne političke moći, problem predstavlja pesimizam da se to može uskoro izmeniti.

Razlozi ovakvog stanja levih snaga su brojni, ali jedan veliki leži u biračkoj bazi. U poslednjih nekoliko decenija desilo se više promena koje su promenile tržište, odnos prema tehnologiji i status zaposlenih u novoj privredi. Kako trenutno stvari stoje, levica nije uspela da pronađe odgovor na njih i konstatno se nalazi na liniji balansiranja između dva velika dela njene tradicionalne baze, koje se sve manje slažu.

 

Velika ekonomska transformacija

Kada je laburista Toni Bler 1997. ušao u Dauning strit 10, jedan od glavnih fokusa njegovog delovanja bilo je obrazovanje. U jednom od najčuvenijih obraćanja kao tri prioriteta njegove vlade naveo je „obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje“. Postavljeni cilj njegovog kabineta bio je da Ujedinjeno Kraljevstvo dostigne 50% mladih koji imaju visoko obrazovanje, sa ciljem da se poveća socijalna mobilnost u novoj ekonomiji.

Kalkulacija toga vremena bila je da će već razvijene ekonomije nastaviti da se deindustrijalizuju u korist ekonomija u razvoju, a da će se same transformisati u ekonomije bazirane na uslugama i znanju. Za takvu novu ekonomiju, mahom koncentrisanu u velikim gradovima, bili bi potrebni ogromni brojevi visokobrazovane radne snage. Slične politike sledile su i druge socijaldemokratske vlade tog vremena, ne bi li se na vreme pripremile za nove ekonomske trendove.

Skoro četvrt veka nakon ulaska Blera u svoj premijerski kabinet, cilj je postignut i preko 50% mladih Britanaca danas pohađa fakultete (čak 57% žena). Oko 4/5 britanskih radnika je zaposleno u sektoru usluga, dok broj zaposlenih u industriji konstatno opada. Sličan trend desio se i u drugim ekonomijama Zapada, gde je najveću industrijsku bazu zadržala Nemačka, a da je u njoj zaposleno tek oko 20% radne snage.

Vreme je pokazalo da su socijaldemokratski lideri tog vremena dobro videli budućnost i u kom smeru će se kretati ekonomski tokovi. Međutim, navedene reforme, danas takmičarski teren čine mnogo težim upravo za njih. Ova velika ekonomska transformacija učinila je bazu socijaldemokrata podeljenom i po afinitetima različitom, a i samim tim ove partije je učinilo ranjivim.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Leve snage i podeljena baza

Stranke levog centra mahom su imale dva velika dela svoje biračke baze. Prvi je bila stara radnička klasa iz neke od proizvodnih grana privrede, organizovana u sindikate, iz koje su najčešće leve snage i nastale. Drugi deo baze bila je progresivna i obrazovana srednja klasa iz velikih gradova. Dok su i jedni i drugi delili ekonomsku viziju budućnosti, njihove društvene vrednosti su bile drugačije.

Radnički deo baze mahom je konzervativniji i parohijalniji, dok je urbani deo baze mahom progresivan i kosmopolitski. Protiv klasičnih konzervativnih i protržišnih protivnika sa desnice, ovakve leve snage su samouvereno pobeđivale 1990-ih i početkom 2000-ih. Međutim, procesi koji se tiču ova dva dela leve baze birača postajali su sve divergentiniji, te su se razlike u njihovim vizijama budućnosti sve više razlikovali. Svetska ekonomska kriza i migrantska kriza su ova pitanja samo ubrazala.

Sa jedne strane, bivši industrijski centri su počeli da „rđaju u takmičenju“ sa jeftinjom konkurencijom iz drugih delova sveta. Tehnološki napredak i automatizacija takođe su smanjili potrebu za dotadašnjim brojem radnih mesta u proizvodnji. Uz migraciju obrazovanijih i mlađih iz industrijskih krajeva ka metropolama koje su nudile više prilika, brojne radničke levičarske tvrđave doživele su stagnaciju ili opadanje. To su postali siromašni krajevi, sa etnički homogenim stanovništvom, koje postepeno stari, vrlo je konzervativno i ne vidi prilike za sebe u budućnosti. Od sigurnih radničkih tvrđava postali su zone protesnih glasova.

Na drugoj strani, nastala je nova radna snaga u velikim gradovima. Ambiciozni i obrazovani mladi radnici usmerili su se na karijere u rastućem uslužnom sektoru. Ova radna snaga je etnički heterogena, dosta obrazovanija, a tokom obrazovanja i uz uticaj popularne kulture, razvila je vrlo progresivne društvene stavove. Ipak, ni ovaj deo radne snage nije zadovoljan svojim trenutnim statusom na tržištu rada. Poslovi koji se nude nisu više toliko stabilni, cene nekretnina su u poređenju sa zaradama drastično skočile, a u pojedinim državama Zapada izlazak iz sistema visokog obrazovanja nosi sa sobom i veliki studentski dug.

Leve snage trenutno više ne uspevaju da nađu adekvatan balans između ove dve uticajne biračke baze koje imaju svoje različite brige.

Stara radnička klasa želi opstanak stare industrije, koja je najčešće prljava, dok novi urbani radnici žele što bržu ekološku transformaciju, plašeći se za stanje klime kada ostare. Urbana baza je vrlo progresivna i tvrdi je zastupnik „woke“ kulture, dok je stara radnička klasa konzervativna i gnuša se kulturološki leve politike koju smatraju „elitizmom“. Radnici su protivnici brze tehnološke transformacije, urbana biračka baza je odrasla sa modernom tehnologijom. Mladi žele oprost studentskih dugova, dok niskokvalifikovani radnici ne vide razlog da svojim porezom to plaćaju. Stara radnička klasa ima jaka patriotska i komunitarna osećanja, dok su mladi dosta kritičniji prema svojoj kulturi i istoriji. Urbana baza nema problem sa imigracijom, dok je se stara radnička baza plaši i smatra da menja zemlju na gore.

„Stara radnička klasa“ je senator Džo Menčin iz rudarske Zapadne Virdžinije, a „nova radnička klasa“ je kongresmenka Aleksandrija Okasio Kortez iz progresivne metropole Njujorka. Njihovo međusobno neslaganje unutar Demokratske stranke, personifikacija je neslaganja različitih delova leve biračke baze.

 

Zamka za levicu

Leve snage, sa izuzetkom SAD-a, ne uspevaju da pronađu prostor za sebe dovoljan da dođu do vlasti. Različite forme desnice uspevaju da uspešno nameću kulturološka pitanja kao glavna politička pitanja, jer na ovom terenu uvek pobeđuju. Koliko god da su zapadna društva napravila velike progresivne kulturološke iskorake, u odnosu na brojna pitanja su i dan danas konzervativna. Imigracija, trans prava, bezbednost ili odnos prema svojoj naciji, pitanja su gde i umereno levi birači umeju da povuku crvenu liniju u toleranciji.

Desničarske snage su to uspešno koristile za svoje pobede na biračkim mestima širom Zapada. Svetska ekonomska kriza je pojačala ekonomsku nesigurnost glasača, a migrantska kriza onu koja se tiče identiteta i kulture. Napadi desnice na ove nesigurnosti glasača uspešno su pobeđivale nesnađenost levih partija, tako što su od njih odvlačile pesimistične stare radničke birače. U tome su im često asistirali radikalno levi delovi socijaldemorkatskih stranaka sa svojim predlozima, koji su bili idealni za diskreditaciju među konzervativnijim slojevima. Primeri su „defund the police“ ili „otvorene granice za imigraciju“.

Zbog ovih razloga, aktuelna levica nalazi se u svojevrsnoj izbornoj zamci. Tokom 1990-ih i početkom 2000-ih leve snage su nudile umerenu, racionalnu i optimističnu viziju budućnosti, dok su njihovi desni protivnici delovali kao reganovski dinosaursi. Danas desnica dominira Zapadom kroz tvrdo protiviljenje levim snagama i aktuelnoj progresivnoj kulturi, dok je levica ili preradikalna ili previše sterilna. Onog momenta kada levi lideri budu bili u stanju da formulišu optimističnu i nepolarizujuću viziju budućnosti za oba dela svoje baze, tada će ostvariti trijumf.

U ovom momentu to nije slučaj, jer levica ne daje adekvatne odgovore na strahove birača u odnosu na globalnu ekonomiju, tehnološku revoluciju i kulturološko-identitetske dileme društva. Da li će doći do promene, trebalo bi pratiti tendencije unutar ovih partija, ali  ne deluje da se jasna vizija formuliše.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.