Foto: iStock
Dejvid Roberts analizirao je sa saradnicima dinamiku prvih slučajeva bolesti i zaključio da je zvanični kineski stav da su se prvi slučajevi pojavili tek krajem decembra 2019. izuzetno malo verovatan.
U prvom delu ovog teksta bilo je reči o epidemiološkim modelima i problemima skopčanim sa modeliranjem tako kompleksne pojave kakva je pandemija u savremenim okolnostima. U svetlu mera i reakcija na iste, kao i na pojavu novih sojeva virusa, pa i ekonomskih i političkih aspekata pandemije, pitanje porekla samog virusa jedno vreme bilo je u drugom planu. Međutim, skorašnja obnovljena rasprava o poreklu SARS-CoV-2 virusa, odnosno definitivna legitimizacija hipoteze o bekstvu virusa iz laboratorije kao legitimne naučne hipoteze koja je, u nedostatku bolje empirijske evidencije iz Vuhana, „u igri“ podjednako kao i hipoteza o zoonotičkom transferu patogena (sa životinja na ljude), dovodi do novih i veoma značajnih momenata o kojima valja ovde reći par reči. Ovo ima posledice koje su daleko šire i od univerzalnijeg značaja od same pandemije SARS-CoV-2.
Najpre, i ono što je nesporno deluje dosta uznemirujuće, kada se posmatra objektivnim očima (primicanje kraja pandemije, kako stvari stoje, dosta doprinosi objektivnosti analitičara). U skorašnjoj analizi u uglednom PLOS Pathogens, Dejvid Roberts sa saradnicima je analizirao dinamiku prvih slučajeva bolesti i zaključio da je zvanični kineski stav da su se prvi slučajevi pojavili tek krajem decembra 2019. izuzetno malo verovatan. U ovoj studiji se ne govori ništa o poreklu samog patogena, implicitno se prihvata hipoteza o zoonotičkom poreklu, mada od toga ništa u samim rezultatima ne zavisi. A rezultati sa pouzdanošću od preko 95% sugerišu da su se prvi slučajevi bolesti u Kini morali desiti u prvoj polovini oktobra 2019, što je nespojivo sa zvaničnim narativom i – očekivano – od strane zvaničnika u Pekingu već označeno kao „antikineski“, itd. stav. Što je identična retorika korišćena u slučajevima medijskih navoda o tretmanu Ujgura, gušenju autonomije Hong Konga, cenzuri interneta, isl.
Međutim, to je tek početak pitanja. Vuhanski Institut za virologiju jedna je od svega 4 laboratorije na svetu koja se dokazivo bavila koronavirusima, a posebno naročito osetljivom vrstom eksperimenata koji uključuju mutacije sa uvećanjem funkcije (engl. gain-of-function). Ne ulazeći u tehničke detalje, ova vrsta eksperimenta smatra se rizičnom u toj meri da je administracija bivšeg američkog predsednika Baraka Obame stavila moratorijum na korišćenje svih federalnih sredstava za ovu vrstu istraživanja. Nažalost, kako to često biva, njegov naslednik Donald Tramp je ovu zabranu ukinuo.
Profesorka Zejnep Tufekdži sa Univerziteta Severne Karoline, jedna od najvećih svetskih stručnjakinja za društvene aspekte i posledice biotehnologije, u veoma detaljnom autorskom tekstu u Njujork Tajmsu od 25. juna 2021. godina, sumirala je ono što znamo i postavila neka od pravih pitanja. Pećine u provinciji Junan u kojima žive slepi miševi kao originalni domaćini virusa u hipotezi zoonotičke transmisije udaljene su stotinama kilometara od Vuhana i već čuvene mesne pijace. Koja se, sa svoje strane, nalazi par blokova daleko od virološkog instituta. Sa druge strane, dotični institut je bio poprište čitavog niza bezbednosnih propusta, počev od neadekvatne zaštite radnika sa živim slepim miševima (pojedinci su na društvenim mrežama živopisno opisivali ujed slepog miša) do spuštanja nivoa biohazardne zaštite čak na BSL-2 (najviši nivo i onaj nominalno propisani u vuhanskom institutu je BSL-4). Baza podataka sa rezultatima sekvenciranja genoma koja se održava na institutu i tradicionalno predstavlja ponos svake takve istraživačke institucije, prestala je da bude dostupna još u novembru 2019. Sve ovo – i još mnogo toga – je postepeno isplivalo na površinu tokom prošle godine, navodeći mnoge naučnike da se predomisle. Ovo uključuje i neke od potpisnika čuvenog pisma Lancet-u od proleća 2020. koje je organizovao kineski lobista Piter Dazak u kojem su se zastupnici hipoteze o laboratorijskom poreklu virusa ismevali kao teoretičari zavere; ovo pismo poslužilo je, sa svoje strane, politički korektnim i postmodernistički indoktriniranim šefovima Gugla, Fejsbuka i Twitter-a kao „naučno“ opravdanje za cenzuru. Sada, kada su se neki od potpisnika predomislili, a neki od medija glavnog toka sakupili hrabrost da progovore stidljivo o drugim mogućnostima, cenzura je iznenada ukinuta. I mnoga ozbiljna glasila poput Biltena atomskih naučnika (obično pomirljivo, pa i pro-kineski, nastrojenog) su počela da se ovom temom intenzivno bave.
Jedan deo medijskog preokreta u odnosu na laboratorijsku hipotezu se, bez ikakve sumnje, može pripisati odlasku bivšeg predsednika Trampa. I on lično, i njegovi sledbenici, ali bogami isto tako, ako ne i više njegovi protivnici, su direktno odgovorni zašto je hipoteza o curenju SARS-CoV-2 iz laboratorije gurnuta na marginu, ismevana i proglašena teorijom zavere. Naravno, ne treba zanemariti ni direktno angažovanje kineske komunističke partije, na čelu sa autokratskim vođom Sijem, kroz najrazličitije kanale – koji uključuju sponzorske ugovore sa vodećim Zapadnim i svetskim izdavačima, kao i angažovanje lobista poput Dazaka – na suzbijanju i same ideje da bi se o pandemiji moglo govoriti kao o posledici laboratorijskog akcidenta.
U vezi sa tim – opklada! Na inače sjajnom sajtu https://longbets.org moguće je kladiti se u razne velike događaje. Tipični primeri su opklada da će svemir prestati da se širi i početi da se sažima (ishod ćemo morati da sačekamo), da će mašine proći Tjuringov test do 2029. godine (još 8 godina neizvesnosti!), i sl. Pojedinac se može kladiti sam, tj. „protiv kuće“ na odgovarajući ishod, ili protiv nekog „izazivača“. Iznosi svih opklada odlaze, odmah da se naglasi zarad dušebrižnika i „moralnih preduzetnika“, u dobrotvorne svrhe (činjenica da su iznosi ionako pretežno simbolični, posmatra se u drugom svetlu, zar ne?). Obrazloženja pojedinih opklada su često pravi mali dragulji esejistike i popularne nauke, a među kladioničarima mogu se naći i neke od najumnijih ličnosti današnjice.
Upravo takva jedna opklada izaziva poslednjih godinu i po dana veliku pažnju, ona između ser Martina Riza i Stivena Pinkera. Riz ju je originalno postavio još 2002. godine, sa podizanjem samoj sajta, a ažurirana je sa Pinkerom kao „izazivačem“ 2017, opklada predviđa da će unutar 6-mesečnog perioda koji počne ne kasnije od 31. decembra 2020. godine biotehnološki akcident ili bioteroristički napad izazvati smrt najmanje milion ljudi. Zapazite da je ovaj datum prošao, a upravo ovih dana prolazi i 6 meseci od njega. Međutim, opklada je i dalje otvorena – i kako stoje stvari, ostaće otvorena još izvesno vreme; kao što vam je već jasno, ishod zavisi od toga da li je SARS-CoV-2 prirodan fenomen ili bekstvo iz laboratorije, odnosno biotehnološki akcident.
Postavljač opklade, ser Martin Riz, jedan je od najznačajnijih naučnika današnjice. Njegov rad na poljima astrofizike, kosmologije, primenjene matematike, analize rizika, obrazovanja i popularizacije nauke teško je adekvatno oceniti i vrednovati. Rođen 1942. u drevnom engleskom gradu Jorku u učiteljskoj porodici, Riz se veoma rano opredelio za nauku i imao je sreću da na Kembridžu bude student verovatno najznačajnijeg pedagoga savremene fizike, Denisa Šame, među čijim briljantnim studentima su bili i Stiven Hoking i ovogodišnji Nobelovac Rodžer Penrouz. Rizov samostalni rad – takođe najvećim delom vezan za Kembridž – odnosi se najviše na kosmologiju, nastanak galaksija i evoluciju zvezdanih populacija u galaksijama. Njegova teorija o funkcionisanju centralnih supermasivnih crnih rupa prva je uspešno razjasnija najenergičnije pojave u univerzumu kao što su kvazari, blazari i radio-galaksije. Njegovi uvidi bili su ključni za razjašnjavanje anizotropija u kosmičkoj mikrotalasnoj pozadini, prirode barionske tamne materije, istorije formiranja zvezda, itd.
Veoma je teško ukratko preneti detalje njegovog izuzetno kompleksnog teorijskog rada u ovom formatu. Samo spisak njegovih nagrada i priznanja koja je za svoj rad dobio bio bi duži od celog ovog članka ukoliko bi pretendovao da bude potpun. Tu su Dirakova medalja (koja se u krugovima teorijske fizike često smatra prestižnijom od Nobelove nagrade) i Njutnova medalja, Krafurdova nagrada (koju je švedski industrijalac Holger Krafurd osmislio upravo da pokriva oblasti za koje se ne dodeljuje Nobel, a koju takođe uručuje švedski kralj!), zlatna medalja Kraljevskog društva, Templtonova nagrada, isl. (Jedan je od retkih dobitnika Templtonove nagrade, koja se obično tumači kao nagrada za povezivanje nauke i religije, koji je otvoreni ateista.) Autor je desetak knjiga iz popularne nauke od kojih je za ovu temu najznačajnija Naše poslednje stoleće iz 2003. godine, koja prva detaljno razmatra temu globalnih katastrofičkih rizika. Još jedna zanimljivost vezana za njega jeste da je pre desetak godina jedno istraživanje koje je analiziralo ogroman broj scientometrijskih podataka o istraživačkim publikacijama iz svih oblasti nauke koristeći metode analize masivnih baza podataka (“Big Data”) zaključilo da je Riz najpovezaniji naučnik današnjice u smislu da ima radove sa najviše različitih ljudi sa najviše različitih institucija širom planete. Kao član Doma lordova (gornjeg doma britanskog Parlamenta), Riz vrlo često istupa u javnosti u vezi sa globalnim rizicima. Jedan je od pionira sintetičkog istraživanja ovih rizika, a njegova opklada na https://longbets.org je upravo i postavljena u cilju skretanja pažnje na opasnosti koje nam prete na celoj planeti od naglog razvitka biotehnologije i sintetičke biologije.
Naravno, kanadskog psihologa Stivena Pinkera, profesora psiholingvistike na Harvardu, nije neophodno posebno predstavljati. Njegovi radovi u oblasti vizuelne percepcije, sticanja jezika, računarske teorije uma i evolucione psihologije su od epohalnog značaja, mada su donekle pali u zasenak njegovih izuzetno uspešnih popularnih knjiga, poput Jezičkog instinkta (1994), zaključno sa briljantnim Prosvećenim svetom (2018; srpsko izdanje Laguna 2019). U ovim knjigama, demonstrirao je kako se ozbiljni statistički podaci koriste u društvenim naukama da bi se izvukli adekvatni zaključci koji često protivureče našim intuicijama, a posebno nepouzdanom i često podmuklom „življenom iskustvu“. Delimično zbog uspeha poslednje knjige, on je danas najprepoznatljiviji kao snažni branilac humanizma, racionalnosti i Prosvetiteljstva – i stoga vrlo istaknuta meta neprijatelja svih ovih stvari. U poslednjih nekoliko godina bili smo svedoci više pokušaja „otkazivanja“ njegovih nastupa, članstava u profesionalnim organizacijama i njegovih knjiga; do sada srećom neuspešnih. Zanimljivo je da su – uprkos činjenici da je Pinker bio ogorčeni protivnik Donalda Trampa i video klip u kome pleše na vest o rezultatu predsedničkih izbora 2020. viralno se širio internetom – svi pokušaji otkazivanja dolazili od strane ostrašćene postmodernističke levice i njihovih (bes)korisnih idiota u akademiji i arhaičnim medijima glavnog toka.
Opklada Riza i Pinkera je zanimljiva iz nekoliko razloga. Prvo, nasuprot idiotskim tumačenjima, niko nije nužno srećan ako opkladu dobije – kao što smo već rekli, ceo uostalom skroman, iznos opklade (400 USD) ide u humanitarne svrhe. Međutim, u smislu intelektualnog kapitala, stvar je daleko značajnija i globalno relevantna – i opklada je odličan način da se podigne vidljivost ovih . U svojim obrazloženjima, obojica koriste neka od mesta karakterističnih za savremeni prilično konfuzni diskurs na temu velikih rizika; tako je, na primer, Pinker potegao bizaran argument da je bajesovska apriorna verovatnoća takvog bioakcidenta suviše mala. To je moguće za zadati vremenski rok (do kraja juna 2021.), ali u načelu je ekvivalentno tvrdnji koju bi neko uputio stanovnicima Pompeja u, recimo, 70. godini n. e., da su bezbedni ukoliko Vezuv ne eksplodira do 31. decembra 75. godine, jer apriorna verovatnoća iz prethodnog iskustva ne sadrži malo erupcija. Veliki rizici ne konsultuju kalendar. Prebaciti rizik dalje u budućnost ili ga simbolički ostaviti u nasleđe deci i unucima, kao što se često radi sa klimatskim promenama, je moralno veoma sumnjiva procedura.
Nasuprot tome, analiza rizika sugeriše veoma drugačije zaključke u zavisnosti od toga koja se hipoteza pokaže osnovanom. Ukoliko se ispostavi da je Riz bio u pravu, opasnosti od biotehnologije i sintetičke biologije će se naći u fokusu diskusije. I to je jako dobro, jer su te opasnosti realne i naredna pandemija može biti posledica bioterorističkog napada sa stopom smrtnosti daleko većom od Covida. Takođe, to bi po mnogim procenama olakšalo iskorenjivanje samog patogena, što je daleko bolja opcija od njegovog „mešanja“ sa sezonskim gripom i neprekidnim pojavljivanjem novih sojeva.
Opklada na čijim su suprotnim stranama veličine kao što su Riz i Pinker ne može a da ne izazove asocijacije na sukob, ili bar tenziju, između prirodnih i društvenih nauka, čiji su oni među najistaknutijim predstavnicima. Međutim, upravo slučaj pandemije kao što je SARS-CoV-2 ukazuje u kojoj meri je za uspešan menadžment rizika neophodna iskrena i posvećena multidisciplinarnost rada. Bez nje, teško da ćemo uspeti da saznamo pravu istinu o poreklu ovog patogena koji je do sada odneo oko 4 miliona žrtava (mada je, zbog indirektnih razloga, smrtnost gotovo izvesno veća na svim nivoima, od planete do opština u Srbiji, možda i nekoliko puta). Bez obzira što bismo iz sentimentalnih ili drugih iracionalnih razloga mogli priželjkivati da se ispostavi da je Pinker u pravu – postoje jake indicije, najblaže govoreći, da je lord Riz po ovom pitanju bliže istini.