Master politikolog

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Primer kako sklonost i ljubav ka nekoj stranoj kulturi ne mora značiti odnos koji graniči sa podaništvom, a koji je tako svojstven srpskim rusofilima, zapadnjacima i od skora ljubiteljima čeličnog brata Šija Vini Pua.

 

Sklonost je našeg naroda da gaji snažna osećanja prema velikim silama i u njima nalazi svoje branioce ili dušmane. Ove privrženosti u Srba su nestalne i česte promene mogu se objasniti nezrelim tumačenjem politike i međunarodnih odnosa. U prethodnih dve stotine i kusur godina, gotovo svaka sila velikog formata, sa mogućim izuzetkom Meiđi Japana, bila je na ovaj ili onaj način protežirana i žigosana u srpskoj javnosti. Ovaj odnos nije zasnovan na nekom posebnom poznavanju objekta obožavanja ili mržnje, štaviše sve srpske filije i fobije gotovo da su animistički zanos zasnovan na pukoj (i pučkoj) metafizici. Što se manje zna, to je vera veća, a sledstveno i razočaranje kada stvarnost ošamari spoljnim dlanom. Međutim, pogrešno bi bilo lične sklonosti ka stranim zemljama i kulturama tumačiti kao nešto loše po sebi. Pojedinci koji su ih iskreno gajili na podlozi znanja i iskustva u našoj su istoriji odigrali značajnu ulogu. Tako dolazimo do junaka naše današnje kolumne čija je anglofilija poslužila domovini baš tamo gde je, sa razlogom ili bez njega, razumevanja za srpsku nacionalnu stvar često nedostajalo.

Čedomilj Mijatović rođen je u Beogradu 1842. godine kao sin prečanskog učitelja u prestoničkoj Gimnaziji i majke španskog porekla, što donekle objašnjava njegovu erudiciju, kosmopolitski duh i visoke domete u potonjoj diplomatskoj i ministarskoj karijeri. Početkom 1860-ih godina školuje se na više nemačkih univerziteta, a u Lajpcigu upoznaje i svoju buduću suprugu, sedamnaest godina stariju Engleskinju Elodiju Loton.  Moglo bi se reći da je ovo poznantsvo i neobičan brak ključni događaj u istoriji srpsko – britanskih odnosa. Čedomir i Elodija Mijatović svojim su autorskim i prevodilačkim radom približili Srbe i Srbiju javnosti Velike Britanije koja je u to vreme, zahvaljujući pre svega Bajronu, znala tek ponešto o Grčkoj, a čija je vlada vodila pro – tursku politiku usred suprotstavljanja širenju uticaja drugih sila, pre svega Rusije u Istočnom Mediteranu. Knjiga Elodije Mijatović – Loton „Istorija Savremene Srbije“ (The History of Modern Serbia) prvo je delo nekog britanskog autora o Srbiji, a drugo na engleskom jeziku posle prevoda mnogo poznatije studije Leopolda fon Rankea. Pored toga, Elodija je objavila zbirku srpskih narodnih priča, kao i prevode epskih pesama kosovskog ciklusa, a na srpski je prevodila Dikensa i Florens Najtingejl paralelno sa muževljevom političkom karijerom.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

U međuvremenu, Čedomilj Mijatović stiče zvanje profesora političke ekonomije na Velikoj školi u Beogradu, a kao prvo diplomatsko iskustvo poslužiće mu, doduše nezvanično, učešće na Crnomorskoj konferenciji u Londonu 1871. godine kada su, na zadovoljstvo srpske delegacije, odbačeni austrijski predlozi o uspostavljanju policijske kontrole na Dunavu. U dva navrata, sredinom 1870-ih Mijatović će kratkotrajno obavljati funkciju ministra finansija i tokom njegovog mandata Srbija prihvata standarde Latinske monetarne unije (na neki način preteča evrozone) i imenuje svoju nacionalnu valutu po uzoru na srednjevekovni dinar.

Međutim, njegova ministarska karijera vrhunac doživljava tokom naprednjačkih vlada 1880-ih godina.  Mijatović tada obavlja paralelne funkcije ministra finansija i spoljnih poslova. Na mirovnim pregovorima sa Bugarskom u Bukureštu, uspeva da ispregovara za Srbiju povoljan mir, često nasuprot volji ratobornog Kralja Milana. Po njegovom nacrtu formira se Privilegovana narodna banka Kraljevine Srbije 1883. godine i zaključuju se brojni komercijalni ugovori na spoljnopolitičkom planu. Mijatović je bio gledstonovski klasični liberal, smatrajući da uloga države mora biti nešto veća dok je Srbija u stanju nerazvijenosti, ali da nikakvim idealima ne treba žrtvovati temeljne liberalne principe. Kao zastupnik ideje slobodne trgovine u svom delu „O uslovima uspeha“, Mijatović piše „istorija svih naroda daje dokaze, da je trgovina uvek bila pionir obrazovanosti, pionir materijalnog i moralnog napretka, pionir misli o solidarnosti i bratstvu među narodima”. U skladu sa tim rečima. Mijatović će autoritativno voditi svoja ministarstva, ali ne bez teškoća.

Tokom 1880-ih, Mijatović potpisuje dva dokumenta koji će izazvati brojna negodovanja u ono vreme, a kavga do danas nije utihnula, o čemu će biti reči. Potpisavši Tajnu konvenciju sa Austrougarskom 1881, Srbija je praktično ograničila svoju spoljnopolitičku nezavisnost na vođenje austrofilske politike. Međutim, još je veću ljagu na naprednjačku vladu bacila tkz. Bontuova afera. Nakon bankrotstva francuske Generalne unije kod koje je dogovoren zajam za izgradnju železnice i dokaza da su neki članovi vlade i Skupštine prihvatili mito od strane njenog direktora Ežena Bantua, Mijatović je relativno brzo, uz pomoć Beča i bez velikih gubitaka po Srbiju, uspeo da pronađe novog kreditora. Međutim, uprkos ovom diplomatskom uspehu, šteta je bila načinjena, a Mijatović se pridružio klubu „nesumnjivo poštenih srpskih političara čija je jedina krivica izbor pogrešnih saradnika“.

Kao veliki prijatelj Kralja Milana i zakleti Obrenovićevac, Čedomilj Mijatović napušta Srbiju neposredno po formiranju prve radikalske vlade 1889. godine i revanšističkog terora koji je te godine zahvatio Srbiju, a u kojem su glave (i druge delove tela) izgubili mnogi naprednjaci i liberali. Sledeću deceniju provešće na relaciji London – Beograd, obavljajući funkciju ambasadora pri Dvoru Svetog Džejmsa tokom poslednjih godina vladavine Kraljice Viktorije. Početkom 20. veka trajno se nastanjuje u Engleskoj. Tamo počinje drugi deo nacionalnog rada Čedomilja Mijatovića. Majski prevrat i kraljeubistvo konzervativni Britanci doživeli su kao čin varvarstva, dodaću sa punim pravom. Cilj koji je Mijatović sebi postavio bio je popravljanje sumornog ugleda Srbije u ostrvskoj zemlji i ponovno uspostavljanje prekinutih diplomatskih odnosa.  Tokom Velikog rata, napisaće niz članaka i pisama, objašnjavajući javnosti savezničkih zemalja položaj Srbije. U društvu britanske sufražetkinje Emelin Pankherst tokom 1916. godine obilazi SAD i Kanadu gde učestvuje u nizu humanitarnih događaja u velikim gradovima i univerzitetima Istočne obale, posvećenih okupiranim saveznicama Srbiji i Belgiji. Posle rata živeo je povučeno u Londonu gde umire u bedi i potpuno slep, 1932. godine.

Zasluge Čedomilja Mijatovića nemoguće je pobrojati u jednoj kolumni. Nismo ni dotakli teme njegovog spiritualizma pa i sujeverja i zanimanja za paranormalno, duboke religioznosti i sinteze protestantizma i pravoslavlja zbog čega mu je Kralj Aleksandar i nudio položaj Skopskog arhiepiskopa u dubokoj starosti, čemu se crkva očekivano protivila (Vučić nije jedini koji se petljao u crkvene rabote). Njegov duhovni život zaslužuje zasebnu temu ali ovde bi valjalo reći još nešto. Neki u našoj javnosti, a posebno oni skloni olakom davanju ocena i tumačenju istorije u ključu našeg vremena ili puke političke potrebe, zameraju Čedomilju Mijatoviću potpisivanje Tajne konvencije kao čin nacionalne izdaje i povlače paralelu između nekdašnjih i sadašnjih naprednjaka. Ovakve ocene treba odbaciti kao besmislene šarlatanske tričarije. Tajna konvencija potpisana je u okolnostima postojanja Trojecarskog saveza Nemačke, Austrougarske i Rusije, kojim su interesne sfere na Balkanu bile podeljene, a Srbija dodeljena Habsburzima na starateljstvo. Konvencija nije bila prijatna, niti se od Švabe mogla očekivati blagost prema Srbiji  ali je rečima samog Mijatovića, bila neophodna i zbog nje se ne kaje. Ona je na žalost ograničila srpski suverenitet ali je u datom trenutku bila jedina garancija kakve takve bezbednosti srpske države koja se više nije mogla oslanjati na Ruskog cara posvećenog jačanju i teritorijalnom širenju Bugarske. O poređenjima naprednjaka nekada i sada tek ne treba trošiti puno reči, jedno je bila nepopularna stranka obrazovane elite koja je težila prosvećenju narodnih masa, drugo je populistički bućkuriš koji teži isključivo vlasti i ličnom bogaćenju. Što davno reče jedan domaći političar, Bog i šeširdžija.

Čedomilj Mijatovi služi nam kao primer iskrenog patriote, odgovornog političara, veštog diplomate i nepotkupljivog karaktera. One elite koja u svojoj materijalnoj i intelektualnoj nadmoći nad siromašnom svetinom nije uživala i nije podilazila njenim najnižim strastima kako bi održala i unapredila vlastiti privilegovani položaj. Elite koja je poželjna i bez koje narod predvođen prorocima i lažnim mesijama koji obećavaju brza i laka rešenja zamršenih problema, ne može stvoriti okruženje podesno za dostojanstven život čoveka. Primer kako sklonost i ljubav ka nekoj stranoj kulturi ne mora značiti odnos koji graniči sa podaništvom, a koji je tako svojstven srpskim rusofilima, zapadnjacima i od skora ljubiteljima čeličnog brata Šija Vini Pua. Čedomilj je bio čovek znanja, mere i odgovornosti, koji je mnogo dao Srbiji, a iz politike nije izašao bogatiji nego što je bio. Malo li je na ovu konkurenciju?

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.