Foto: iStock
Država ne može da pobedi divlju gradnju, divlja gradnja je jača i snažnija, jer ona nije puki izraz korupcije i izbegavanja pravila, već odraz loših pravila u jednom društvu, pravila koja ne odgovaraju ljudskim stremljenjima i napretku generalno.
Razmišljajući o problemu divlje gradnje u Srbiji setio sam se sada već zaboravljene, ali značajne knjige Hernanda De Sota Misterija kapitala: zašto kapitalizam trijumfuje na Zapadu, a ne uspeva nigde drugde, kao inspiracije za razmišljanje o ovom problemu. Knjiga je objavljena 2000 godine, dakle, u prevratnom trenutku srpskog društva, godini optimizma i buđenja reformskog entuzijazma.
Misterija kapitala je vrelo dubokih uvida, ali i praktičnih preporuka za zemlje u razvoju i one koje su izašle iz komunizma. Ipak, ono je ostalo nevidljivo za one koji su se bavili reformama, kako onda tako i sada. „Reformatori“ su se po pravilu opredeljivali za drugačije misaone avenije, za liniju manjeg otpora i mehaničkog usvajanja saveta koji dolaze od spolja.
De Sotova osnovna teza je šokantna. Divlja gradnja je ključ uspeha kapitalizma na Zapadu. Ono što se na Zapadu dešavalo tokom 18. i 19. veka – nekontrolisani populacioni bum, masovni prelazak stanovništva u gradove, cvetanje divljih naselja i nelegalne gradnje, bukvalno novih gradova – dešava se danas u zemljama u razvoju. Zapadne države rešavale su ovaj problem isto onako kao što ga danas rešavaju zemlje u razvoju – ambicioznim „papir rešenjima“ (zakonima), ucenama (uz obavezni rent-seeking), oštrim sankcijama i glasnim najavama rušenja. Iskustvo američkog Divljeg zapada ilustruje snažan otpor ovakvim nastojanjima. Prisvajanje zemlje (homesteading) na osnovu „pravila tomahavka“, „prava kolibe“ i „prava useva“, ali i krađe indijanske, bilo je nezaustavljivo. Ta neformalna praksa čeličila je karakter doseljenika (skvotera – squatters) koji je, kako to opisuje jedan savremenik, plamteo „divljom i neumoljivom mržnjom prema zakonu“ (str. 122) – mržnjom koja je mnoge šerife koštala života i to bez posledica po počinioce tih zlodela.
Pokušaji država da oštrim merama poprave stvari, onda kao i sada, udarali su u (nelegalni) zid. Zapad trijumfuje, kaže De Soto, kada se čitav neformalni sektor i pravila koja funkcionišu u njemu počnu ozbiljno da shvataju, kada se u njemu ne vidi samo problem, već realnost, ali i šansa za društveni napredak.
Dve stvari ovde su važne. Prvo, to šta je kapital i drugo to šta su zakoni.
Kapital, kako to jasno pokazuje De Soto, nadovezujući se na Smitove, ali i Marksove uvide, nije neki čisto materijalni predmet ili fizički resurs – poput komada zemlje, rude ili novca – već pre potencijalna vrednost nečega ili njegova, kako on slikovito kaže, „uspavana vrednost“. Poput atomske energije koja se oslobađa u procesu u kome od nečega malog i nevidljivog nastaje nešto veliko i moćno, tako se puna tržišna vrednost neke stvari oslobađa samo u specifičnom procesu kada resurs koji je u sebi „uspavano“ drži, postane pravno predstavljen, što je jedino moguće opštim okvirom privatno vlasničkih prava. De Soto kaže da „mrtvi kapital postoji zato što smo zaboravili (ili nikada zapravo nismo znali) da pretvaranje fizičkog resursa da bi se stvorio kapital – tako što koristiš sopstvenu kuću da bi pozajmio novac za finansiranje firme – zahteva veoma složen proces“ (str. 37). Sistem u kome su vlasnička prava jasno prepoznata oslobađa, poput atomske energije, ukupni potencijal nekog resursa, koji inače ostaje samo „mrtvi kapital“ sa lokalnom i ograničenom mogućnošću eksploatacije.
Drugo, zakone ne donose države, zakone donosi narod. Teza da zakone donosi država je proizvod pravnog pozitivizma i konstruktivističke tradicije socijalne filozofije koja na društveni život gleda kao na glinu koju socijalni inženjeri oblikuju po svom ćefu. Ne, poručuje De Soto, Zapad je uspeo tek onda kada se tokom 18. i 19. veka dozvao pameti i počeo da legalizuje i pravno uniformiše neformalnu sferu života, koja se sastojala od raznih običaja, pravila, nepisanih zakona i svega onoga što je omogućavalo predvidljivost i sigurnost. Dakle, Zapad je počeo da trijumfuje onda kada je priznao važnost neformalnih zakona, kada ih je otkrio, a ne izmislio, i kada ih je inkorporisao u opšti pravni sistem.
Divlja gradnja je uspavani kapital i De Soto pokazuje na mnoštvu primera koliko stvarno, ali skriveno i praktično neupotrebljivo bogatstvo slum naselja u Brazilu, Peruu, Kairu, Haitiju nadmašuje kako državne budžete tako i priliv stranih investicija ovih zemalja. Ta „atomska bomba“ može da se aktivira samo onda kada se prihvati da atomska energija uopšte postoji i funkcioniše.
Sve dok se to ne uradi, postojaće dva paralelna pravna sistema, ili pravna anarhija – jedan u kome važe oficijelni zakoni i drugi u kome važe nezvanična ali funkcionalna pravila, pravila života. Država ne može da pobedi divlju gradnju, divlja gradnja je jača i snažnija, jer ona nije puki izraz korupcije i izbegavanja pravila, već odraz loših pravila u jednom društvu, pravila koja ne odgovaraju ljudskim stremljenjima i napretku generalno. Ljudi ne grade na divlje zato što jednostavno žele da izbegavaju plaćanje poreza, već zato što je cena poštovanja postojećih pravila toliko visoka i birokratski zakomplikovana (De Soto daje ekstenzivnu listu godina i decenija potrebnih za pribavljanje građevinskih dozvola) da obesmišljava bilo kakvo nastojanje pravljenja krova nad glavom. Ideja razvoja u sebi podrazumeva ovaj mučni proces, mučni za nas sada, jer ko se u Velikoj Britaniji ili u Sjedinjenim državama još seća kako je izgledala njihova divlja gradnja?
Ljudi ne grade na divlje zato što jednostavno žele da izbegavaju plaćanje poreza, već zato što je cena poštovanja postojećih pravila toliko visoka i birokratski zakomplikovana da obesmišljava bilo kakvo nastojanje pravljenja krova nad glavom.
Prihvatiti ovakvu perspektivu je gorko ali lekovito saznanje za sve one koji sa gađenjem gledaju na ekstravagantne i bezukusne građevine, ali i udžerice koje se šire kao plamen u zemljama u razvoju. Taj plamen je odraz nesposobnosti i okamenjenosti pravnog sistema, ali i shvatanja razvoja koja se rukovodi knjiškim pravilima i nedostižnim standardima razvijenih zemalja.
Pravno prepoznavanje vlasništva, registracija, uknjižba, tapija itd. je inicijacija „lančane reakcije“ koja omogućava „eksploziju“. Ukratko, lak i brz pristup resursima vodi napretku, jer samo na taj način puna vrednost nečega, njegova nevidljiva vrednost postaje vidljiva (kapital). Tako ono što je bilo samo vredno u lokalnom smislu i za neke ljude, postaje vredno i dostupno u široj podeli rada i za mnogo ljudi.
Po računici koju iznosi De Soto, ukupna vrednost (nelegalnih) nekretnina siromašnog stanovništva Trećeg sveta i bivših komunističkih zemalja iznosi 9.3 triliona dolara što je: „skoro duplo od ukupne cirkulacije novčane ponude SAD-a. To je skoro isto koliko i ukupna vrednost svih kompanija na listama glavnim berzi dvadeset svetski najrazvijenijih zemalja… To je više nego dvadeset puta od ukupnih direktnih stranih investicija u ceo Treći svet i bivše komunističke zemlje za deset godina posle 1989, četrdeset i šest puta više od svih zajmova Svetske banke u protekle tri dekade i devedeset tri puta više od cele pomoći za razvoj od strane svih razvijenih zemalja Trećem svetu u tom istom periodu“ (33-34). Atomska bomba, baš.
To prepoznavanje De Soto naziva konverzijom pomoću koje je Zapad postao tako uspešan. Zahvaljujući njoj ekonomski potencijal resursa se učvršćuje i postaje u potpunosti dostupan, disperzovane informacije bivaju uključene u jedan sistem, ljudi postaju odgovorniji za svoja vlasništva jer sada u potpunosti mogu da raspolažu njima, sama vlasništva na tržištu postaju zamenljiva i pokretljivija, stvara se veće „umrežavanje“ na tržištu nekretnina i, što je veoma važno, gradi se veća sigurnost transakcija i vlasništva generalno. Ovih šest učinaka omogućeno je opštim formalnim okvirom vlasničkih prava na Zapadu, i upravo taj okvir fali tamo gde se na nelegalnu gradnju gleda kao na bezobrazluk, primitivizam i eksces, a ne kao na simptom dubljeg društvenog problema, ili kao na realnost koju država ne želi da prihvati.
Umesto ovakve logike, koja ima svoje istorijsko i faktično utemeljenje, naši političari su se, poput drugih neuspešnih i korupciji sklonih političkih elita Trećeg sveta, opredelili za borbu protiv vetrenjača. Do sada je doneto 7 zakona, a u pripremi je i najnoviji, osmi koji treba da reši skoro 2 miliona nelegalnih objekata. Svi ti zakoni, sa izuzetkom jeftine legalizacije koju je ponudio Velimir Ilić i koja nikada nije zaživela u punom obimu (država se uplašila da će ostati uskraćena za velika sredstva, a onda je ostala praktično bez ničega uz cvetanje korupcije), pokušavali su nemoguće, tj. pokušavali su da idealnu sliku sređenog Zapada nakaleme na hektičnu stvarnost balkanskog urbanističkog haosa i hajdučije.
Logično, svaka primena zakona udarala je u zid i vraćala na početak, uz neverovatan procvat ne samo divlje gradnje, već i korupcije. Tokom dugog perioda skeniranje cele zemlje i pravljenje satelitskih mapa objekata predstavljalo je „dokaz“ da se odvijaju „ozbiljne“ reforme, dok se u stvarnosti znalo da to nije dovoljno. Uostalom, upravo tu praksu De Soto pominje kao jedan od omiljenih koraka vlada koje problem rešavaju obrnutim redom. Mapiranje samo po sebi ne rešava ništa, već samo onda kada se faktično stanje prizna, tj. kada se pravila „ulice“ i vlasništva „hajduka“ priznaju i ozvaniče. Samo tada mape i satelitski snimci postaju efikasno sredstvo u nekoj budućoj efikasnoj ekonomskoj kalkulaciji.
Ali šta je to što toj neformalnoj sferi odnosa i pravila daje snagu i važnost? To je, kako to ispravno opaža De Soto, spontano nastali društveni ugovor. Za razliku od ovog ugovora miliona „hajduka“, iza državnih predloga ne stoji nikakav širi konsenzus, niti oni počivaju na uvažavanju barem segmenta realnosti. Ta rešenja proizvod su dogovaranja političara i stručnjaka koji nemaju sluha za ideju da zakone treba prilagoditi životu a ne obratno – život zakonima.
Iako to na prvi pogled ne izgleda tako, De Sotova poenta je šira od pitanja divlje gradnje. Ona otvara prostor za razmišljanja o suštini reformi, napretka ali i odnosa država prema društvu, prema onom tihom i ćutljivom ali moćnom elementu koji uvek jasno šalje signale šta hoće i šta neće od države. Velika je greška ne prihvatati ideju da društvo samo od sebe može da rešava probleme i da ono to po pravilu čini onda kada država ne uvažava realnost. Laissez faire, laissez passer. Uloga države, pa i zakonodavne grane vlasti treba da bude samo u tome da prizna tu činjenicu i da na njoj dalje gradi. Politika, naročito ona reformska, mora da ima neki cilj ispred sebe, nekakve ideale, stremljenja, pa čak i model društva ka kome teži. Razlika je samo u tome što su uspešni u traganju za modelom razvoja znali da društvu pruže ruku, dok su neuspešni pokušavali da društvo prave po nekom svom kalupu.
Na kraju, možda sve i nije tako jednostavno kao što De Soto kaže. Ubrzo nakon izlaska Misterije kapitala iz štampe, jedan naš uvaženi ekonomista primećuje da u njoj ima desničarenja, ali i zapostavljanja mnogih složenih činioca koji su Zapad učinili uspešnim. Verovatno u tom prigovoru ima istine, ali suština argumenta koju De Soto iznosi ostaje netaknuta a vreme samo potvrđuje njenu snagu: bez jasnog znanja o tome šta je čije pun potencijal resursa (materijalnog i nematerijalnog) jednog društva nije moguće produktivno iskoristi niti društvo uključiti u širu podelu rada. Ali to jasno znanje, i to je crux argumenta, počiva na konverziji neformalne realnosti i njenih pravila u formalnu, kao i odbacivanje veštačkih „reformskih“ kalupa. Da li ćemo do tog znanja ikada doći zavisi od toga koliko ćemo brzo biti spremni da prihvatimo drugačije shvatanje reformi od onog na koje smo navikli. Misterija kapitala se u jednom trenutku mora naći na premijerskom stolu u kabinetu Nemanjine 11.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.