Novinarka dnevnog lista "Danas"

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

Dok mogući referendum o Rio Tintu ostavlja u senci i onaj mnogo važniji – referendum o ustavnim promenama, ovakav vid glasanja preti da postane novi politički alat za zbunjivanje javnosti i ostvarivanje političkih ciljeva.

 

Referendum o Rio Tintu, referendum o ustavnim promenama u delu o pravosuđu, referendum o Kosovu, o lokalnim budžetima ili izbornom sistemu – gde se sve u srpskom političkom životu pominjao „referendum“ i zašto sada privlači toliko pažnje? 

Reč „referendum“ odjeknula je u srpskoj javnosti kada je došla od najmoćnijeg čoveka u zemlji, i to u vezi jednog od projekata koji trenutno okupira veliku pažnju građana, i tako zasenila neka od prethodnih pominjanja referenduma. 

Govoreći o projektu izgradnje rudnika za ekspolataciju rude jadarit u okolini Loznice, koju planira da pokrene kompanija Rio Tinto, a zbog upozorenja stručnjaka na moguće negativne posledice po ekosistem i negodovanja lokalnog stanovništva, predsednik Srbije Aleksandar Vučić predložio je kao rešenje – rapspisivanje referenduma. 

„Neću ništa da namećem, niti će bilo ko da nameće bilo šta. Spremni smo da u skladu sa zakonima sprovedemo lokalni referendum i čujemo šta građani žele, bilo u gradskim opštinama, ili na nivou okruga”, rekao je Vučić nedavno na konferenciji za novinare

Ovakva najava stiže u trenutku kada državne institucije uveliko rade na usvajanju izmena Ustava koje se tiču pravosuđa a koje bi, prema zakonu, morale da budu potvrđene na republičkom referendumu. On bi, prema dosadašnjim najavama, mogao da se održi već na jesen ove godine. 

Dok mogući referendum o Rio Tintu ostavlja u senci i onaj mnogo važniji, ali za građane (glasače) dosadniji – referendum o ustavnim promenama, što vlastima ide na ruku, ovakav vid glasanja preti da postane novi politički alat za zbunjivanje javnosti i ostvarivanje političkih ciljeva – kao što se u domaćem političkom diskurusu u poslednje vreme često koristio – poligraf.

I dok poligraf, koji je postao politički metod za dokazivanje nevinosti i ubeđivanje građana, nema nikakvu pravnu težinu, sprovođenje referenduma, ukoliko i kada do njega dođe, ipak ima mnogo šire i ozbiljnije pravne, političke pa i društvene posledice. 

Zato je važno da građani razumeju šta je uopšte referendum, kako da donesu odluku i izjasne se ovim putem i koliki su njegovi realni dometi. 

 

Šta je zapravo referendum i kako se sprovodi? 

Među referendumima o kojima se trenutno govori – za Rio Tinto i o ustavnim izmenama, važno je razlikovati da bi se prvi najverovatnije sprovodio kao lokalni, dok je drugi opšti, za celu Srbiju. 

Glasanje za ili protiv izgradnje projekta Jadar, koji planira kompanija Rio Tinto u dolini reke Jadar, porazumevalo bi izjašnjavanje građana koji su neposredno obuhvaćeni ovih projektom. Ipak, mogla su se čuti i mišljenja da je ovo projekat koji bi mogao ostaviti potencijalne ekološke posledice na celu Srbiju te bi zbog toga bilo dobro da svi stanovnici imaju priliku da se izjasne o njemu. 

Za potrebe ove analize, pretpostavićemo da se radi o lokalnom glasanju kako bismo uvideli koje su razlike između jednog i drugog. 

Pre raspisivanja bilo kakvog referenduma, i lokalnog i republičkog, trebalo bi doneti novi Zakon o referendumu, kako su ukazali pravnici, s ozbirom da postojeći zakon datira iz 1994. godine i nije usklađen sa Ustavom koji je usvojen 2006. godine. 

Lokalni referendum postoji kao zakonska mogućnost prema propisima kojima raspolažemo i odredbe za njegovo raspisivanje su slične kao i u slučaju glasanja na republičkom nivou. 

I za jedan i za drugi, potrebno je da referendumsko pitanje bude jasno i nedvosmisleno sročeno i da se na njega može odgovoriti sa „da“ ili „ne“ odnosno „za ili protiv“. Sastavljanje referendumskog pitanja posebno je važan deo jer se razlikama u formulaciji itekako može uticati na mišljenje birača. 

Još važnija obaveza, koja bi trebalo da prethodi i sastavljanju pitanja i samom glasanju, jeste objektivno i potpuno informisanje građana o svim aspektima odluke za koju trebaju da glasaju. 

To podrazumeva transparentno predočavanje svih dokumenata – recimo onih ugovora sa kompanijom Rio Tinto, analiza stručnjaka kao što su procene rizika po životnu sredinu, ili u slučaju izmena Ustava, transparentnost kompletne procedure donošenja novih zakonskih rešenja koja se tiču pravosuđa. 

Za usvajanje odluke za koju su se građani izjašnjavali neophodno je da je za to glasala većina od izašlih birača, a ne većina upisanih kao što je to negde slučaj. Odluka doneta na referendumu je obavezujuća. 

Referendume mogu da nadgledaju nezavisni posmatrači – kao što su CRTA, CeSiD, OEBS i drugi, uz ispunjavanje zakonskih procedura, kao što je to slučaj i kada nadgledaju održavanje izbora i prate izborni proces. CeSiD je 2006. godine nadgledao sprovođenje republičkog referenduma kada se donosio aktuelni Ustav Republike Srbije. Ovo je važan mehanizam za kontrolu, posebno u uslovima kakvi trenutno postoje u Srbiji i gde se čitav izborni proces dovodi u pitanje što stvara sumnju da bi se slični problemi mogli pojaviti i sa referendumom. 

 

Stari pojam u novoj funkciji političkog marketinga

Referendum kao procedura koju je neophodno sprovesti da bi se pristupilo izmenama Ustava, pominje se u srpskoj javnosti konstantno ali tiho i to u nekoliko najvažnijih tema – ustavne izmene o pravosuđu koje zahtevaju referendum, pitanje Kosova, ukoliko bi se menjala preambula Ustava, takođe bi zahtevalo referendum, a najnovija tema je lokalni referendum za projekat Jadar. 

Već nekoliko poslednjih godina, od kada postoji pritisak EU da se sprovedu izmene najvišeg pravnog akta u delu o pravosuđu, govori se i u referendumu koji bi posle toga morao da usledi. Ova tema ostaje politički „tiha“ iz više razloga: pitanje pravosudnog sistema i izmene koje treba doneti nisu nešto što razume najširi deo građana niti osećaju da ih pogađa te se od ovoga ne može praviti atraktivna politička kampanja. Sa druge strane, onaj deo stručne javnosti koji razume šta znači menjati ustrojstvo pravosudnog sistema na ovaj način, ima ozbiljne zamerke na predloženo rešenje izmena. Te zamerke se svode na jasnu poruku – izvršna vlast, na čelu sa Srpskom naprednom strankom, pokušava da oduzme nezavisnost sudskoj grani vlasti. 

Drugi, još tiši za javnost, eventualni referendum ticao bi se izmene preambule Ustava kojom se Kosovo i Metohija definiše kao pokrajina i sastavni deo Srbije. Ukoliko bi politički pregovori o Kosovu, dijalog Beograda i Prištine i intervencija stranih sila doveli do bilo kakvog rešenja koje bi išlo u pravcu nezavisnosti Kosova, jedan od pravnih koraka za implementaciju takvog dogovora podrazumevao bi i izmenu preambule Ustava o kojoj građani treba da se izjasne putem referenduma. S vremena na vreme čak se spekulisalo mogućnošću da prvo dođe do ovakvog izjašnjavanja građana o Kosovu – putem referenduma i uklanjanjem preambule, da bi se „opipao“ puls javnog mnjenja pa tek onda stvorila osnova za dalje političke dogovore. Neki čak i smatraju da bi ova tema mogla biti „proturena“ uz neke druge izmene Ustava, kao recimo one koje se tiču pravosuđa, kako bi se referendum održavao samo jednom, jer se radi o skupom procesu za koji je potrebna ozbiljna priprema. Iako za sada nema naznaka da bi se ovako nešto moglo zaista i desiti, upravo to dodatno govori u prilog tome da je referendum o ovoj važnoj temi skrajnut i u senci. 

Zato na svetlo dolazi referendum o Rio Tintu, kao pokazna vežba i do sada neiskorišćena snaga za mobilizaciju građana. Osim izlaska na izbore, zašto ne bismo „demonstrirali demokratiju“ i izlaskom na referendum – možda se zapitao neko iz vlasti. Neko ko je shvatio da je ekologija nova važna tema oko koje se okuplja sve veći broj građana, ali nedovoljno kanalisana. 

Oni se okupljaju oko različitih ekoloških pokreta, protesta, incijativa, ali ako bi im se dao institucionalni mehanizam da se izjasne o pitanjima zaštite životne sredine – a gde boljeg mehanizma od direktnog glasanja na referendumu, onda bi vlast preuzela vođstvo i usmeravanje volje građana oko ovog pitanja. 

 

Na sličan način je lokalne referendume u politici koristio Nebojša Zelenović kao gradonačelnik Šabca, kada je dao građanima da odlučuju za koje projekte će se koristiti deo budžetskih sredstava prikupljen od poreza na imovinu u njihovim mesnim zajednicama. Ova kampanja delovala je kao uspešna i za lokalno stanovništvo i šire – stekao se utisak da su građani dobili priliku da odlučuju neposredno o temama koje su važne za njih, po ugledu na demokratske procedure u Švajcarskoj.  

Još jedna od novih i zanimljivih upotreba referenduma u političkom smislu mogla bi biti ona kakvom je predlaže politikolog Mladen Mrdalj, u autorskom tekstu za Talas. Referendum o izbornom sistemu, po njegovoj oceni mogao bi da bude mehanizam za svrgavanje Vučića sa vlasti, ali kako on ne ide u prilog Vučiću, a ni opoziciji, što i sam autor primećuje, ostaje otvoreno pitanje ko bi mogao da ga pokrene. 

 

Samo uz budno oko javnosti 

Građani svakako treba da imaju više mogućnosti da odlučuju – kako o projektima koji utiču na njihovo neposredno okruženje i život, tako i o važnim demokratskim procedurama koje su sadržane u zakonima i Ustavu. Referendum i jeste jedan od alata za proveru i sprovođenje volje građana – najneposredniji način da građani učestvuju u demokratskim procedurama. Ali kada je većina demokratskih procedura u političkom životu jedne zemlje izvrgnuta ruglu, kada nema garancija za vladavinu prava i sprovođenje volje građana, kada je izborni proces, kao osnovni demokratski princip, obesmišljen, nepouzdan i zloupotrebljen, šta nam govori da možemo očekivati nešto drugo i od referenduma? 

U prilog referendumu ide to što on jeste najneposredniji način za izražavanje volje građana o nekoj konkretnoj temi, ali isključivo uz poštovanje demokratskih procedura, a u trenutnim uslovima u Srbiji to bi zahtevalo budno oko javnosti i nezavisnih posmatrača u svakom delu procesa sprovođenja ovakvog vida glasanja. To bi takođe zahtevalo dobro informisanje građana o svim aspektima onoga o čemu se odlučuje, i to tako da informacije ne dolaze samo od nadležnih državnih organa, već i da nezavisni stručnjaci i organizacije imaju dovoljno javnog prostora da edukuju građane o temama koje bi se mogle naći na referendumskom glasanju.