Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 6 minuta

Foto: iStock

Tekst je prvobitno objavljen u posebnoj sekciji Prijatelji Talasa.

Dok se koplja lome oko toga da li država da kupi udžbenike i za koga, kao i da li smeju inostrani izdavači da štampaju udžbenike, izbegava se osnovno pitanje: da li nam uopšte trebaju udžbenici?

 

Početkom svake školske godine povede se priča o školskim udžbenicima, prvenstveno o tome koliko su oni skupi jer ih moraju platiti sami roditelji. Udžbenici su za većinu roditelja preskupi jer treba kupiti ceo komplet koji najčešće košta preko 100 evra, što realno predstavlja priličan izdatak većini porodica, naročito onima koje imaju više dece školskog uzrasta i koja nemaju iznadprosečne prihode.

Jedan od načina optimizacije troškova jeste i kupovina polovnih udžbenika – zbog čega se već ustalila njihova prodaja u Kosovskoj ulici u Beogradu početkom svake školske godine. Ali ni to nije uvek moguće: udžbenici se i relativno često menjaju, kao da se zakoni fizike ili hemije menaju svake druge godine, te ako neko kupi polovni udžbenik ili ga nasledi od starijeg deteta u porodici to ne znači da će moći i da ga koristi u školi. Pored toga, ne postoji samo jedan udžbenik, nego njih ima mnogo, pošto uglavnom svaki izdavač ima svoj (a izdavača ima nekoliko) pa se može desiti da se umesto tog udžbenika sada koristi neki drugi.

U nekim drugim, razvijenijim zemljama, troškovi udžbenika su nešto što pokriva lokalna ili državna vlast koja i finansira škole, pa deca dobijaju komplet udžbenika besplatno svake godine, dok kod nas ovi troškovi i dalje prvenstveno padaju na teret roditelja. Ovi problemi su u javnosti doveli do nekoliko ponuđenih rešenja: od toga da država treba da kupuje komplete udžbenika svim đacima, ili barem onim iz siromašnijih porodica, a u neke od ovakvih programa su se bile uključile i pojedine lokalne samouprave (kao svojevremeno Grad Beograd). Neka druga ponuđena rešenja uključivala su i zabranu rada inostranim izdavačima (jer neće nas valjda stranci učiti i pisati nam udžbenike) i vraćanje na državni monopol preko javnog izdavača, Zavoda za izdavanje udžbenika.

Poduhvat Fondacije Aleksandar Kavčić, koja je na svom internet portalu počela da postavlja udžbenike u PDF formatu koji mogu da se besplatno skinu i potom čitaju na nekom od uređaja (kompjuter, tablet, mobilni telefon) ili da se ištampaju jeste među poslednjim rešenjima za ovaj problem i privukao je veliku pažnju javnosti. Najviše su se našle pogođenim – kao što sigurno možete da pretpostavite – izdavačke kuće koje izdaju udžbenike jer ovo preti da im uništi biznis model. Nedavno je Ministarstvo prosvete najavilo skoru izmenu Zakona o udžbenicima, što može biti upravo posledica lobiranja ovih kompanija sa željom da se ovakva praksa prekine. Ali niko nije postavio pitanja: da li nam uopšte trebaju udžbenici?

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Tržište udžbenika nije neuređeno

Tržište udžbenika nije neko divlje tržište – ono je visoko regulisano postojećim Zakonom o udžbenicima i deo ovih problema je direktna posledica takve regulacije. Ministarstvo prosvete, na osnovu predloga Zavoda za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja i mišljenja Nacionalnog prosvetnog saveta, propisuje standarde kvaliteta udžbenika. Drugim rečima, niko ne može da napiše udžbenik kakav želi, već mora da se pridržava ovih postavljenih standarda u pisanju – koja oblasti udžbenik pokriva, u kolikom obimu i tako dalje.

Konkurencija je najčešće dobra – konkurentski pritisak smanjuje cene, povećava kvalitet, diferencira proizvode, jer ako vi ne zadovoljite potrebe svojih mušterija, to će uraditi vaš konkurent i izbaciće vas iz posla. Zato su pekarski proizvodi u Srbiji kvalitetni i relativno jeftini: nikome ne možete prodati bajate kifle ili loš burek dva puta. Ali tržište udžbenika nije „normalno“ tržište: roditelji ne odlučuju sami koji udžbenik da kupe, već umesto njih to odlučuju nastavnici, pa jedna osoba odlučuje a druga snosi troškove te odluke, za razliku od kupovine doručka u pekari. To je dovoljno da izvrši distorziju i da se u praksi pojave mnogi problemi: od navoda da izdavačke kuće nude razne pogodnosti i poklone da navedu nastavnike da koriste njihove udžbenike do toga da cena ne bude važan faktor u određivanju koji udžbenik odabrati. Ovo se probalo rešiti time što je Zakon predvideo da se na nivou škole mora koristiti jedan udžbenik, koji bira nastavničko veće, i to tokom četiri školske godine.

Postoje prilični fiksni troškovi u proizvodnji udžbenika (autorski honorari autora i njihova autorska prava), dok su marginalni troškovi veoma niski (štampanje dodatnog primerka udžbenika). Ovo udžbenike delimično približava prirodnim monopolima, kao što su železnice ili vodovodi, gde konkurencija umesto da snižava, zapravo povećava troškove. Rešenje leži u regulaciji ovih poslova, da privatna ili državna kompanija koja ima ovakvu infrastrukturu mora da obzbedi pristup i njeno korišćenje svima zainteresovanima (naravno, uz plaćanje određene naknade). U Srbiji već imamo primere toga: na primer, javno preduzeće Infrastruktura železnice Srbije koja se bavi izgradnjom i održavanjem pruga omogućava privatnim železničkim kompanijama koje se bave kargo prevozom da koriste prugu uz plaćanje naknade i same prevoze robu. Postojanje više udžbenika povećava njihovu cenu, jer što je tiraž veći to će biti i niža konačna jedinična cena.

Ali ako nema konkurencije, kako će udžbenici biti dobri? Bez konkurentnog pritiska, udžbenici će biti staromodni, dosadni, i loši, a mogu i da u njima pišu neistine, naročito ako njihov sadržaj kontrolišu državni aparatčici. Podsetimo se samo pokušaja proterivanja Darvinove teorije evolucije za vreme ministarke prosvete Ljiljane Čolić. Ovaj argument je tačan, ali kao što smo već naveli, udžbenici nisu trenutno slobodni već je njihov sadržaj jako regulisan, pa praktično i nema velike razlike da li ih direktno piše Ministarstvo prosvete, ili neki privatni izdavač.

 

Da li nam uopšte trebaju ovakvi udžbenici?

Dok se koplja lome oko toga da li država da kupi udžbenike i za koga, kao i da li smeju inostrani izdavači da štampaju udžbenike, izbegava se osnovno pitanje: da li nam uopšte trebaju udžbenici? Jednostavno nije baš zgodno da obrazovanje XXI veka sprovodite tehničkim rešenjima iz polovine XV, štampanom knjigom. Umesto toga, najbolje je prekinuti sa štampanim udžbenicima i preći samo na elektronske udžbenike. Najbolje rešenje bilo bi da Ministarstvo prosvete finansira da se napravi nov portal za učenike i nastavnike, gde bi se umesto mrtvog PDF teksta našlo i mnogo drugog propratnog materijala, uključujući i snimljene lekcije, kao što je RTS puštao snimke predavanja tokom ove prilično nenormalne školske godine usled korone. Pored teksta, koji bi svakako trebalo da može da se ištampa ili sačuva, tu bi bilo i mnogo više prostora za slike, fotografije, snimke, sa linkovima ka drugim izvorima za zainteresovane đake. Ne može se o renesansi iz predmeta istorije ništa naučiti kroz pet fotografija niske rezolucije i malog formata u udžbeniku. Cilj je da ovaj materijal bude takav da zainteresuje đake da sami dalje istražuju i uče – ne samo čitajući, već slučajući i gledajući, ali da ih uputi na prave izvore, ne da upijaju znanje sa opskurnih portala i Youtube kanala. Pored snimaka predavanja svake lekcije, tu mogu da se nalaze fotografije, dokumentarni ili igrani filmovi, barem oni koji su u slobodnom domenu (a veliku količinu materijala može da besplatno obezbedi javni servis iz svog obrazovno-naučnog programa). Pored toga, ovo bi omogućilo da postoje primeri kontrolnih zadataka, testova i kvizova, gde bi učenici mogli da lako provere šta su naučili.

Ovo će pomoći i samim nastavnicima: đaci koji propuste usled bolesti neka predavanja, imali bi priliku da pogledaju postavljene snimke na ovom portalu, a oni koji nisu dobro pazili ili koji su auditivni tipovi, mogu da se podsete i tako bolje nauče. Nastavnici bi zato mogli deo časova da posvete i diskusiji sa đacima, umesto samog predavanja, jer đaci mogu da ga pogledaju unapred. Ovom portalu đaci bi mogli da pristupe sa svojih mobilnih telelfona, tableta ili računara: sam udžbenik više ne bi bio obavezan u fizičkoj verziji.

Ovo bi u praksi sve troškove udžbenika prebacilo na Ministarstvo prosvete, prvenstveno izrade portala, ali bi ukupni troškovi bili mnogo manji nego kupovina novih udžbenika svake školske godine. Što se tiče elektronskih uređaja za pristup materijalima, bilo bi razumljivo ako bi država (ili još bolje, lokalne samouprave) preuzela i kupovinu tableta za đake na sebe, koji bi učenici koristili prvenstveno dok su u školi na časovima. Pristojni tableti nisu puno skuplji od sadašnjeg kompleta udžbenika (plus bi se dobio veliki popust na količinu), a i ne moraju da se kupuju svake godine – uz garanciju i adekvatno postupanje, bilo bi najverovatnije dovoljno kupiti ih samo dva puta, na primer u I i V razredu, te bi čak i uz kupovinu tableta svima ukupni troškovi ovakvog pristupa bili značajno niži nego što je to sada slučaj sa kupovinom štampanih udžbenika.

Gubitnici ovakve politike bile bi svakako sve izdavačke kuće koje trenutno štampaju udžbenike, koje bi izgubile tržište na kome posluju i morale bi da se posvete drugim tržištima: udžbenicima za fakultete, učenje jezika van školskog sistema i slično. Verovatno bi se najveći broj njih i zatvorio ili značajno smanjio svoje poslovanje. Ali dobitnici ovakve politike bile bi roditelji (kroz prestanak kupovine skupih udžbenika), đaci (kroz bolji didaktički materijal) i nastavnici (kroz nove materijale koji će im olakšati rad).

Pročitajte i: 

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.