Foto: iStock
Erdoganova vlast pitanje prava žena i njihovog sekularnog obrazovanja doživljava kao jednu od najvećih pretnji viziji religiozne, nove Turske kao naslednice Osmanskog carstva.
Predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan poslednjih godina svojom zapaljivom retorikom napada žene bez dece nazivajući ih nekompetentnim i manjkavim, brine za podmladak nacije pozivajući ih da imaju najmanje petoro dece ili da im je patriotska dužnost najmanje troje, na svadbi fudbalske zvezde Mesuta Ozila mladencima želi najmanje četvoro, kontracepciju i zapadno obrazovanje proglašava zaverom, sve više sužava reproduktivna prava žena uz povlačenje Turske iz Istanbulske konvencije uz izgovor da promoviše takozvane dekadentne vrednosti Zapada izazivajući masovne proteste i politički rascep i u sopstvenoj porodici. Istovremeno mladi Turci su nikada manje religiozni i više sekularni, manje stupaju u brak i više se razvode, a sve veći broj mladih parova se odlučuje na život bez dece (prema istraživanju iz 2019. više od trećine ispitanika uglavnom osoba u dvadesetim i tridesetim godinama života).
Erdoganova vlast pitanje prava žena i njihovog sekularnog obrazovanja doživljava kao jednu od najvećih pretnji viziji religiozne, nove Turske kao naslednice Osmanskog carstva. Retorika se naročito zaoštrila posle 2014. godine i povezana je sa velikim padom nataliteta u Turskoj koji se kao plima proširio čitavom zemljom zahvatajući kako Istanbul i Ankaru tako i vrlo religiozni i nerazvijeni Istok Anadolije. Prošle godine je po prvi put stopa fertiliteta, odnosno broj dece po ženi, u Turskoj pao ispod nivoa jedne članice Evropske unije, Francuske, u kojoj je 1,8 i iznosi 1,76 (za prosto obnavljanje stanovništva je neophodno 2,1). Broj novorođene dece se u periodu 2014 – 2020. smanjio za skoro jednu petinu. Pad je naročito velik u provincijama u kojima etnički Turci čine većinu stanovništva gde se broj dece po ženi kreće negde oko 1,5 ili malo više što je otprilike na nivou ili niže od Srbije i Nemačke. U pojedinim provincijama na zapadu zemlje ovaj broj se spustio do ekstremno niskog nivoa Italije, Španije i Grčke sa stopom fertiliteta od 1,3 ili niže (u Istanbulu u kome živi oko četvrtine stanovništva Turske fertilitet je sa 1,89 2014. godine pao na 1,47 2020. (za poređenje u Srbiji je 1,5).
Slika1. Prosečan broj dece po ženi u turskim provincijama 1980. Izvor: Zavod za statistitku Republike Turske
Slika 2. Prosečan broj dece po ženi u turskim provincijama 2014. Izvor: Zavod za statistiku Republike Turske
Slika 3. Prosečan broj dece po ženi u turskim provincijama 2020. Izvor: Zavod za statistiku Republike Turske
Boje provincija označavaju prosečan broj dece
Tursko društvo se uprkos velikim pritiscima vlasti poslednjih godina nalazi u fazi ubrzane i nagle modernizacije koja se za razliku od perioda pre dolaska Erdogana na vlast 2002. godine ne sprovodi sa vrha, odnosno od strane stare, sekularne elite već su njeni pokretači uglavnom urbane, kosmopolitske i obrazovane mlađe generacije, velikim delom poreklom iz religioznih slojeva društva koji su oslonac vladavine AKP stranke (revolucija ,,from the bottom to the top’’). Turski sociolozi ovaj fenomen najčešče objašnjavaju visokim stepenom urbanizacije, porastom potrošačkog društva i fakultetskog obrazovanja uz uticaj društvenih mreža. Polarizacija turskog društva na sekularni i religiozni deo uz poznate probleme u vezi sa statusom Kurda, vuče svoje korene iz osmanskog perioda i formiranja moderne Turske Republike.
,,Beli’’, ,,Crni’’ i ,,Sivi’’ Turci
Kada je Kemal Ataturk postavio temelje savremene Turske posle Prvog svetskog rata u organizaciji državne administracije se velikim delom oslonio na sistem osmanske vojne aristrokratije u kojoj su značajnu ulogu imali islamizovani balkanski narodi. Osmanska vojna aristokratija je najvećim delom bila regrutovana prvo kroz janičarski sistem, a zatim posle reformi Tanzimata sa prostora Balkana, odnosno Rumelije, kako se tada nazivao evropski deo Turske. Značaj balkanskog elementa u osmanskoj vojsci je bio toliko veliki da su od balkanskih vojnih zapovednika nastale egipatska i tunišanska kraljevska dinastija koje su albanskog, odnosno grčkog porekla. U XIX i početkom XX veka milioni balkanskih Muslimana su izbegli na teritoriju današnje Turske, a izbeglički talas je dostigao vhunac nakon okončanja tursko-grčkog rata 1923. kada je oko 500,000 grčkih Muslimana proterano u Tursku u „zamenu“ za oko 1,5 miliona anadolijskih Grka. Izbegli balkanski Muslimani uz staru balkansku vojnu aristokratiju, proterane krimske Tatare i Čerkeze postaju osnova nove kemalističke i sekularne Turske naseljavajući uglavnom velike gradove i priobalni pojas formirajući takozvanu evropeiziranu „belu Tursku“. Oni će, a kasnije i njihovi naslednici, do dolaska Erdogana na vlast 2002. činiti najveći deo više i srednje klase kontrolišući univerzitete, državnu administraciju, medije, ekonomsku i političku moć (na poslednjim turskim predsedničkim izborima 2018. od četiri kandidata, osim Erdogana i predstavnika Kurda, dvoje je imalo balkansko poreklo). Modernizacijska moć „bele Turske“ teško je prodirala u unutrašnjost zemlje bez dodira sa milionima pripadnika anadolijske ruralne sirotinje i sunitskih Kurda. Jedan od najvećih neuspeha je bio u oblasti obrazovanja ženskog stanovništva tako da je 1950. godine, skoro 30 godina po formiranju Turske Republike, procenat pismenih žena na zapadu zemlje bio 40-50%, dok je na istoku jedva dostizao 10%.
Međutim, evropeizirana Turska, srednje i više klase, rano usvaja moderan pristup kontroli rađanja tako da njihov udeo u ukupnoj populaciji zemlje postepeno počinje da pada dok istovremeno religiozna i anadolijska takozvana ,,crna Turska’’ koja do pedesetih godina XX veka nije masovno migrirala, niti imala izražene političke pokrete kroz industijalizaciju zemlje počinje da naseljava velike gradove formirajući ogromnu, mladu i religioznu masu urbane sirotinje. Stanovništvo Istanbula se usled doseljavanja uvećalo skoro 10 puta od Drugog svetskog rata do danas. Mada je usled urbanizacije i natalitet doseljenika počeo vremenom da pada, njihov broj je rastao daleko više u odnosu na sekularniji deo društva. Sličan fenomen se desio u Iranu i Egiptu 1960-ih i 1970-ih godina rezultirajući retradicionalizacijom društva. Novi urbani pokreti ,,crnih Turaka’’ poprimaju političke dimenzije zalažući se za povratak tradicionalnom u društvu često kao reakciju na ,,zapadnjački’’ život po njima arogantne, korumpirane i snobovske „bele Turske“. Strah, odnosno demografska anksioznost sekularista od političke moći brojnije i rastuće religiozne Turske od šezdesetih godina do 1997, reflektovan je kroz vojne udare, zabranu rada partija sa islamskom agendom, ograničavanje glasačkih prava i podizanjem cenzusa za ulazak u parlement na 10% kako bi se ograničila i politička moć Kurda. ,,Bela Turska’’ je uspela da u sebe i to često kroz represivne metode, delimično integriše šiitske Aleve i deo sekularnih Kurda. Alevi su inače najveća religijska manjina u Turskoj sa oko 14 miliona pripadnika, dok je njihova većinska provincija Tunčeli deo Turske sa najobrazovanijom populacijom poznat i kao „turska Švajcarska“.
„Bela Turska“ je 2002. godine „politički kapitulirala“ na parlamentarnim izborima na kojima Erdoganova stranka AKP osvaja apsolutnu većinu u parlementu usled mnogobrojnih korupcionaških skandala prethodne vlade, ekonomske krize i masovne podrške religioznog dela zemlja ili „crne Turske“ (uporediti sliku 4 sa prosečnim brojem dece na slikama 1, 2 i 3). U svojoj analizi biografije Erdogana turskog akademika Sonera Kaptagaja američki politikolog Skot Aleksander je možda na najbolji način opisao proces koji je Erdogana doveo na vlast i način njegove vladavine sa osvrtom na polarizaciju turskog društva: „Demokratija je čista igra brojeva, pa je elitama teško da je kontrolišu – stanovništvo može istinski da uzme uzde demokratije u svoje ruke ako to zaista želi protiv elite. …Ako se to dogodi, vlada će biti posvećena borbi protiv svake druge institucije u državi. …Ideja „desničarskog populizma“ mogla bi da se pozove na ovaj opšti koncept jer neko ko je pobedio na izborima i time učinio sebe prvakom naroda protiv elita, verovatno će na kraju time biti podstaknut da slomi sve organske procese civilnog društva, elitne kulture i akademskog kruga na osnovu volje vlade.“
Slika 4. Rezultati izbora 2002. godine po provincijama. Izvor: Wikipedia
I zaista na početku svoje vladavine Erdoganova vlada je sprovela veliki broj ekonomskih i društvenih reformi kojima je najviše profitirao religiozni i siromašniji deo zemlje. Ekspanzivan rast BDP-a, veliko ulaganje u infastrukturu, politika raznih sitnih socijalnih davanja i eksplozivan rast potrošačkih kredita usled velikih pozajmica na međunarodnom privatnom finansijskom tržištu doveo je ogromnog rasta srednje klase u Turskoj odnosno pretvaranja „crnih Turaka“ u „sive“, novu konzumerističku, mahom religioznu i urbanu klasu. Procenat srednje klase u ukupnom stanovništve se duplirao pa je sa 18% 1993. porastao na preko 40% 2012. slično Brazilu u istom periodu. Erdoganova vlada je uložila i ogromna sredstva u razvoj obrazovanja, naročito kroz opismenjavanje žena, otvaranje novih univerziteta i konačno omogućavanje ženama koje nose maramu da studiraju. Zabrana nošenja marama se smatrala jednom od najsvetijih tabua sekularne Turske. Udeo mladih od 25-34 godina koji su pohađali neki oblik univerzitetskog obrazovanja je skočio sa oko 15% 2008. na 33% 2019, a po prvi put u istoriji više žena je studiralo od muškaraca.
Međutim, ono na šta nova vladajuća klasa nije računala je da će nova „siva Turska“, a naročito njen mlađi deo u svom načinu života početi postepeno da kopira „belu Tursku“ kroz masovni konzumerizam, okretanje individualizmu i davanje prednosti karijeri i obrazovanju u odnosu na porodične obaveze, slično Iranu. Kroz sličan proces je prošla i srednja klasa sekularne Turske po formiranju republike kopirajući način života grčke i jermenske istanbulske preduzetničke klase. Dovoljno je pogledati jednu epizodu turskih telenovela pa shvatiti da je ideal višeg srednjeklasnog života bogata porodica bez dece ili sa jednim detetom koja živi na „evropski način“ u sekularnom Istanbulu. Turski akademik Volkan Ertit je za novu, nominalno religioznu generaciju u svojoj knjizi iz 2016. „Doba anksioznih konzervativaca: Turska koja napušta religiju“ (The Age of Anxious Conservatives: Turkey, That Moves Away From Religion) skovao naziv šik hidžabi (chic hijabis). To su po njemu mlađe žene iz religioznih porodica koje će maramu nositi više kao modni detalj, slično velikom krstu na lančiću u zapadnim zemljama ili Srbiji. One će istovremeno pohađati koncerte, odlaziti u kafiće, imati veze, koristiti aplikacije za upoznavanje, slobodno se razvoditi i odlučiti o broju dece koji će roditi. Ovakve tektonske promene su postepeno počele da ozbiljno zadaju glavobolju turskoj vlasti, naročito Erdoganovim nastojanjima da kreira novu religioznu generaciju mladih Turaka.
Dodatni udarac Erdoganovim nastojanjima zadala je ekonomska kriza 2018. godine kada je usled pucanja „kreditnog balona“ i pogoršanja odnosa sa SAD došlo do velikog pada turske ekonomije. Novonastala situacija je naročito pogodila „sivu Tursku„ i mlade usled pada zaposlenosti. Frustrirana korupcijom i raskalašnim životom religijske i političke elite koji su već bili viđeni u vreme vladavine sekularnih Turaka, mladi Turci su krenuli da se masovno okreću od religije. Na osnovu istraživanja iz 2018. broj mladih koje se izjašnjavaju kao pobožni je opao sa 55% 2008. na 51% 2018. Takođe duplirao se broj onih koji se izjašnjavaju kao agnostici i ateisti, opao je i broj mladih ljudi koji poste i koji sebe smatraju religijski konzervativnim. Ono što je izazvalo nevericu i veliki šok AKP zvaničnika, uključujući i Erdogana je „deizam afera“ iz 2018. kada je procureo izveštaj iz turskog Ministarstva obrazovanja o masovnom porastu deizma, odnosno verovanja u Boga kao vrhovno biće bez organizovane religije, u javnim verskim školama, naročito u gradu Konji koji se smatra najtvrđim uporištem religijskog konzervatizma.
Erdoganova demografska noćna mora
Poslednjih godina razlog frustracija turskih vlasti predstavlja i drastičan pad nataliteta u Turskoj naročito među etničkim Turcima. Natalitet u zemlji se postepeno smanjivao od 1960-ih usled masovne urbanizacije, ali ne u jednakoj meri među različitim grupama. Kod sekularnih Turaka dostigao je evropski nivo ranije u odnosu na religiozno stanovništvo, a naročito Kurde, ali je eksplozija masovne urbanizacije pre 30 godina sve promenila. U Turskoj danas u gradovima živi isti procenat ljudi kao i u Španiji. Iako je politika AKP podigla standard „crne Turske“ i delom dovelo do povećanja nataliteta tokom prvih godina vladavine taj trend prestaje 2014. U međuvremenu natalitet etničkih Turaka pada ispod broja 2,1 deteta po ženi koji je neophodan za prostu reprodukciju stanovništva početkom XXI veka dok je kod Kurda taj broj iznosio oko 4 . Uporediti slike 1,2,3 i sliku 5.
Slika 5. Etničke grupe u Turskoj. Izvor: Wikipedia
Visok prirodni prištaj Kurda je pre svega bio prouzrokovan visok stopom žena koje nisu obuhvaćene obrazovanjem, stopom nepismenosti i visokim stepenom ranih brakova. Oko 45% devojčica mlađih od 15 godina je bilo nepismeno u kurdskim provincijama po podacima iz 2014. Iako je usled porasta opismenjavanja i migracija Kurda ka velikim gradovima natalitet opao, politička snaga razjedinjenih kurdskih stranaka je porasla usled velikog porasta kurdskog stanovništva. Tako je 2015. kurdska HDP stranka uspela da po prvi put preskoči izborni cenzus od 10% i uđe u parlament Turske izazvavši frustraciju Erdogana, progon njenih čelnika i gotovo građanski rat na Jugoistoku Turske. U isto vreme Turska se suočila sa velikim brojem sirijskih izbeglica čiji je broj dostigao oko 4 miliona 2019.godine. U početku dočekani sa dobrodošlicom, Sirijci postaju predmet diskriminacije uz zahteve za njihovim povratkom nazad u čemu se inače prilično polarizovana turska javnost ujedinila. Sirijci su mlađi od Turaka, imaju više dece što je uz kurdsko pitanje dodatno podiglo nivo turske demografske anksioznosti. U međuvremenu, populacija Turske rapidno stari iako je daleko mlađa od proseka Evrope. Broj starijih od 65 godina je od 2015 porastao za oko 23% dostižući blizu 10% ukupne populacije dok je stanovništvo zemlje poraslo za oko 5%, a udeo mladih se smanjio.
Potencijalne posledice pada nataliteta i modernizacije
Strmoglavi pad nataliteta u Turskoj će se na osnovu poređenja sa drugim državama koje su prošle kroz „modernizacijski šok“ kao što su Španija, Iran i Južna Koreja izvesno nastaviti i moguće je da će Turska za nekoliko godina dostići nivo niskog prirodnog priraštaja Juga i Balkana. Tome ide u prilog i da politika davanja novčanih bonusa roditeljima sa decom od 2014. radi povećanja nataliteta nije dala nikakve rezultate. Napadi i dalja ograničenja prava žena na abortus, razvod i kontracepciju će se sigurno nastaviti uzimajući u obzir situaciju koja se već dešava u Centralnoj i Istočnoj Evropi i Iranu kako natalitet nastavi dalje da pada. To bi moglo da izazove masovnu frustraciju mlađeg dela stanovništva u zemlji u kojoj je i dalje skoro 50% ljudi mlađe od 30 godina stvarajući dodatnu polarizaciju i potencijal za mnogo radikalnije društvene konflikte praćenu visokom nezaposlenošću mladih ljudi i nedostatkom kvalitetnih poslova.
Takođe, ogromno iskušenje pred turskom ekonomijom biće i napuštanje dosadašnjeg modela razvoja koji se zasnivao na kontinuiranom rastu radne snage koji nije pratio rast produktivnosti. Da bi se takav model zadržao država bi se mogla okrenuti uvozu radne snage što bi moglo da bude praćeno rastom nacionalizma i pokušajem okretanja Turske samoj sebi uz manje učešće na međunarodnom planu. U suprotnom bi moglo doći do dalje eskalacije agresivnijeg pristupa Turske problemima u regiji, naročito Siriji i Iraku. Verovatniji je scenario koji je Gunnar Heinson u knjizi „Sinovi i globalna moć“ izneo da će usled dominacije jednog muškog deteta u porodici i nespremnosti na žrtvovanje praćenog smanjenjem mlade populacije doći do sve manje zainteresovanosti društva da vodi konflikte što se pokazalo na primeru smirivanja konflikta na Balkanu i Irana koji u Siriji svoje jedinice popunjava migrantima iz Avganistana. Međutim, godine tranzicije, visok nivo korupcije i nepotizma uz ekonomsku krizu i ogromnu masu isfrustriranog mladog sveta mogli bi pred turskom vladom ne samo da stvore nove, već i da prodube stare, nerešene probleme koji bi uz pokušaj vlasti da ograniči i potpuno obustavi nezaustavljivi talasom modernizacije doveli do scenarija koje smo u našem regionu već videli. U drugom slučaju možda će se usled nativističkih tendencija smanjiti polarizacija i otvori prostor ka većem društvenom dijalogu. U svakom slučaju pred nama su „vruće“ turske političke godine.
*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.