Glavni urednik Talasa

Vreme čitanja: 4 minuta

Foto: iStock

 

Često se smatra da na svom kontinentu EU nemoćno prati širenje kineskog uticaja pre svega kroz razvoj infrastrukture odnosno ruskog uticaja na polju energetike. Iako retke, neke od evropskih inicijativa ipak upućuju na to da uz dalje povezivanje i jačanje unije postoji svest o neophodnosti obuzdavanja spoljnih uticaja pomenutih velikih sila. Jedna od takvih inicijativa jeste i Inicijativa Tri mora (Three Seas Initiative, skraćeno 3SI).

Ovaj program saradnje između država Centralne i Istočne Evrope pokrenut je 2015, na inicijativu Andžeja Dude, predsednika Poljske i Kolinde Grabar Kitarović, predsednice Hrvatske. U ovoj inicijativi učestvuju sve zemlje iz ovog regiona koje su postale članice EU tokom i nakon 2004, plus Austrija. Prema tome, inicijativa ukupno broji 12 članica: Austriju, Češku, Slovačku, Mađarsku, Poljsku, Sloveniju, Hrvatsku, Rumuniju, Bugarsku, Estoniju, Letoniju i Litvaniju.

Imajući u vidu da se najveći deo povezivanja između evropskih zemalja već decenijama odvija na relaciji Istok – Zapad, od novih zemalja članica EU na Istoku ka starim zemljama članicama na Zapadu, cilj ove inicijative jeste da se izgrade infrastrukturne veze koje bi ovaj region povezale na relaciji Sever – Jug. Drugim rečima, od severnih zemalja na Baltiku, preko Centralne Evrope ka jugu – kako i ime organizacije kaže, od Baltičkog ka Jadranskom i Crnom moru.

Budući da se Srbija nalazi u preseku interesnih sfera velikih sila, a da svoju spoljnu politiku i dalje pokušava balansirano da vodi na sve četiri strane sveta, otvara se pitanje kako će ova inicijativa da utiče na našu poziciju u budućnosti.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Stvaranje konkurencije i očekivanje pritisaka?

Ova ambiciozna inicijativa dakle nije politički neutralna – ona je ustanovljena 2015. i jedan od njenih jasnih namera jeste sprečavanje rasta uticaja drugih ne-zapadnih aktera u regionu, prvenstveno Rusije i Kine. To se vidi iz nekoliko činjenica: prva jeste da se njeno polje rada prilično poklapa sa kineskim Putem svile (izgradnja infrastrukture u istom regionu i istom pravcu) i da je značajan deo aktivnosti posvećen energetici, tačnije kapacitetima koji bi smanjili zavisnost od ruskog gasa svih zemalja u regionu. Ovde se prvenstveno misli na izgradnju lučkih terminala za tečni naftni gas (TNG) koji bi onda mogao da u regionu postane konkurent gasu iz ruskih gasovoda.

Prvo što upada u oči jeste da ova inicijativa „preskače“ Zapadni Balkan (ali i Grčku), jer se fokusira isključivo na članice EU. To znači da bar za sada za Srbiju i njene infrastrukturne projekte u ovoj inicijativi nema mesta. Sa druge strane, ova inicijativa može da pokrene finansiranje i izgradnju pojedinih infrastrukturnih projekata koji bi mogli da budu direktni konkurenti onim projektima koji se grade u Srbiji – to bi mogli biti autoputevi ili železnice koje bi zaobilazili Srbiju i koji bi išli od Bugarske preko Rumunije ka Centralnoj Evropi – iako duži, ovi putevi bi mogli da budu interesantni, jer bi se njihovim korišćenjem izbegla carinska kontrola i čekanje na granicama (jer je cela EU u carinskoj uniji, a zemlje izvan nje to nisu).

Drugi indirektan uticaj može biti jačanje interesa zapadnih zemalja za ovaj region, da bi zaštitile svoje interese u odnosu na druge regionalne igrače, prvenstveno već pomenutu Rusiju i Kinu. To može da znači i pritiske, bilo stvarne, bilo one u rukavicama, da se Srbija više okrene saradnji sa tim zemljama, a da se saradnja sa Kinom i Rusijom smanji. Dok su sve ostale zemlje regiona (osim Bosne i Hercegovine) članice NATO-a, Srbija to nije, a još ima i bliže odnose sa ove dve zemlje od ostalih balkanskih zemalja, što jasno govori da bi ovakvi pritisci uglavnom bili usmereni na Srbiju. Čak i da njih ne bude, može nam naškoditi i samo izostavljanje iz ovakvog kluba.

 

Spora realizacija i nestabilno finansiranje

Inicijativa Tri mora je napravila spisak prioritetnih projekata, koji su podeljeni u 3 stuba: transport, digitalizaciju i energetiku. Na godišnjim samitima je ovaj broj projekata povećavan, da bi ove godine lista imala rekordnih 78 projekata. To ne znači da se i svi projekti realizuju, samo da će se naći u budućem planu rada.

Trenutno su samo 3 projekta i završena – proširenje lučkih kapaciteta luke Rijeka, kompresorska stanica na gasovodu Omišalj – Zlobin, železnički koridor između luke Koper u Sloveniji i mađarskih i slovačkih luka na Dunavu. Pored toga, još 9 projekata se vodi kao oni gde je učinjen veliki napredak i 19 onih gde se vrše radovi, što znači da preko polovine projekata (47) nije ni započeto.

Jedan od razloga za slabiji napredak jeste i finansiranje ovih projekata, od kojih su pojedini veoma skupi, kao što je projekat izgradnje autoputa i železničke mreže između baltičkih država i Centralne Evrope. Zemlje osnivači ove inicijative – prvenstveno Poljska, Mađarska i Rumunija su preko svojih razvojnih banaka odvojile sredstva za osnivanje posebnog investicionog fonda koji treba da finansira u ove projekte. Za sada je javno saopšteno da se planira da za ove namene bude izdvojeno 2,5 milijarde evra, ali sa ciljem da ovaj fond privuče i privatni kapital, do ukupne cifre od čak 100 milijardi evra, što svakako deluje previše optimistično.

Kako ova sredstva ni izdaleka nisu dovoljna za predviđene investicije, a ni zemlje u vidu i pored velikih uspeha tokom prethodnih 30 godina nisu još uvek finansijski sposobne da ovako veliki plan same i finansiraju do kraja, očekuje se i dodatni priliv sredstva EU i SAD. Bivši predsednik SAD je učestvovao na samitu 3SI u Varšavi i tada je obećao učešće Amerike u finansiranju ovakvih projekata, ali to tek treba da se materijalizuje. Učešće EU je za sada sigurnije, imajući u vidu i dosadašnje planove Junkerove Evropske Komisije o ulaganju u infrastrukturu, ali i novi paket vezan za pomoć zemljama članicama EU usled krize vezane za pandemiju virusa korona.

Pročitajte i:

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.