Foto: iStock
Prikaz knjige Alena Sokala i Žana Brikmona Intelektualni šarlatani (prev. S. Damnjanović; Dereta, Beograd, 2018)
Postmoderni šarlatani kojima se knjiga bavi su i dalje potpuno dominantni u mnogim oblastima, uključujući umetničku kritiku, ali i politiku, novinarstvo i marketing.
Sa dobrih 20 godina zakašnjenja, u srpskom prevodu se 2018. pojavila jedna od najvažnijih knjiga sa kraja prošlog veka i milenijuma: Intelektualni šarlatani, američkog matematičara Alena Sokala i belgijskog fizičara i filozofa Žana Brikmona (originalno objavljena 1997). U skladu sa načelom da je „bolje ikad no nikad“, ovaj izdavački poduhvat beogradske Derete zaslužuje svako poštovanje i podršku. Posebno zato što bi se objavljivanju ove knjige u sredini u kojoj su brojni sledbenici i adepti autora i ideologija koje se u knjizi opravdano kritikuju, pa i ismevaju, moglo uzeti i kao hrabar čin. Nažalost, ustajalu baru koja predstavlja kulturnu javnost savremene Srbije ništa ne može uzburkati, pa tako ni pojava ovog epohalnog izdanja nije naišla na adekvatne reakcije. Pošto potreba za debatom po ovom pitanju nastavlja da raste – naročito sa aktuelnošću npr. antivakserske i antifarmaceutske histerije – zaključio sam da knjigu, iako je na srpskom objavljena pre 3 godine, ipak treba makar i sa zakašnjenjem bliže predstaviti javnosti. A ko se već sa njom susreo, dobro bi učinio da je ponovo uzme u ruke, jer ne samo da je bolje dvaput pročitati istu dobru knjigu nego pročitati 20 loših, već je i tematika nažalost ponovo postala aktuelna.
Ključni razlog zbog kojeg je ponovo aktuelna jeste što originalno nije bila dovoljno ozbiljno shvaćena. Postmoderni šarlatani kojima se knjiga bavi su i dalje potpuno dominantni u mnogim oblastima, uključujući umetničku kritiku, ali i politiku, novinarstvo i marketing. Neki od antiheroja knjige jesu fizički otišli sa scene, ali to je od relativno skromnog značaja; ono što je daleko značajnije jeste da njihove ideje ne samo da nisu nestale, već su upravo tokom poslednjih nekoliko godina neočekivano dobile na snazi i aktuelnosti. I to se često odnosi upravo na najtoksičnije i najbesmislenije ideje, u poređenju sa kojima je većina primera (ne svi, doduše!) koje Sokal i Brikmon navode u ovoj knjizi relativno bezazleni odraz neznanja, lošeg stila i nedostatka smisla za humor.
Intelektualni šarlatani proizašli su iz čuvene „Sokalove podvale“. Ovaj slučaj, od kojeg nas deli tačno četvrt veka, izuzetno je živopisan i poučan; mada zaslužuje najmanje zaseban tekst, ovde ću dati samo par kratkih napomena. Knjiga Pola Grosa i Normana Levita Visoko sujeverje, izašla 1994. godine u toj meri je zapanjila Alena Sokala, po sopstvenom priznanju iskrenog i angažovanog levičara, da je ne samo uzeo da čita primarnu literaturu iz mračnih podruma postmodernističke „filozofske“ i „teoretičarske“ misli, već je i rešio da eksperimentom testira da li je ta dominantna kultura u mnogim humanističkim disciplinama odista intelektualno bankrotirala. Stoga je poslao istaknutom postmodernističkom časopisu Social Text rukopis pod neverovatnim naslovom „Prestupanje granica: ka transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije“. Bukvalno svaka rečenica ovog urnebesnog teksta je sočna besmislica, ali sjajna parodija uobičajenog nerazumljivog stila postmodernih opskuranata. Korišćenje uobičajenog žargona „hermeneutika“, „privilegovani pojedinci“, „hegemonija“, „odnosi moći“, itd. je u tim krugovima obavezno, mada je veza sintakse i semantike postala najblaže rečeno labava. Jedna stvar je, međutim, autentična: reference i citati „velikana“ postmodernističkog rata protiv racionalnosti, Prosvetiteljstva i nauke.
Sokalov članak mora da je urednicima delovao kao „dar sa neba“, zato što je poticao od pravog naučnika i papagajski ponavljao sve „progresivne“ stvari koje su oni želeli da čuju. Naravno, nisu uočili neviđene gluposti kojima je Sokal začinio tekst i koje bi uočio i brucoš na bilo kom fakultetu na kojem se proučava ozbiljna nauka. Tipični primeri su tvrdnje da je modus ponens (aristotelovski silogizam [(P Þ Q) & P] Þ Q) osporen feminističkom kritikom, da će teorija katastrofa biti uskoro pretočena u progresivnu političku praksu, da je aksiom izbora u teoriji skupova potvrda prava na abortus, da diferencijalna topologija dobro opisuje mentalne bolesti, itd. isl.
Uglavnom, Social Text se tom prilikom masivno obrukao. Urednici, krem američke postmodernističke sekte na čelu sa Endru Rosom, Stenlijem Fišom, Brusom Robinsom i ostalim nažalost poznatim imenima, bili su presrećni što neko aplaudira njihovoj ideologiji i obilno citira njihove sopstvene neartikulisane tekstove. Sokalov tekst su objavili – a sopstvenu budalastost dokazali time što su Sokala, kada je on priznao da se šalio i objavio detaljno objašnjenje razloga za podvalu, optužili da se predomislio. Ovo im je, sasvim zasluženo, donelo satiričnu Ig Nobelovu nagradu za 1996. godinu.
U tekstu kojim je podvalu priznao, Sokal je naglašavao kako je – naravno – nemoguće u formatu članka razraditi u kojoj meri su raširene postmodernističke besmislice koje zloupotrebljavaju nauku. Otuda, godinu dana kasnije, knjiga Sokala i Brikmona, koja kao appendix sadrži Sokalov članak iz Social Text-a sa detaljnim komentarima. Sokal i Brikmon u opširnom formatu koji im omogućuje knjiga odgovaraju na brojne primedbe i kritike koje su se čule nakon same podvale. Oni vrlo detaljno obrazlažu zašto je neprihvatljivo korišćenje naučnih termina kao što su „teorija haosa“, „relativnost“, „kompleksnost“, „fraktal“ i slično u društvenim ili političkim kontekstima koji sa njihovim značenjem nemaju nikakve veze. Glavnina knjige nalazi se u poglavljima koja razmatraju zloupotrebe nauke u delima pojedinih autora: Lakana, Kristeve, Irigare, Latura, Bodrijara, Deleza i Gatarija, te Virilija. Ovaj niz poglavlja isprekidan je sa par „intermeco“ poglavlja koja se bave naprednijim temama kao što su epistemički relativizam, teorija haosa ili Gedelove teoreme o nekompletnosti. Može se diskutovati o opravdanosti posvećivanja čitavog poglavlja pojedinim autorima; naročito je u tom pogledu sporno poglavlje o Bodrijaru, autoru koji ni sam ne pretenduje na preveliku ozbiljnost. Takođe se može osporiti odluka autora da ne posvete čitavo poglavlje pravom učitelju većine navedenih, Mišelu Fukou, koji se itekako bavio zloupotrebom nauke i tehničkih termina. Moguće je spekulisati da su autori postupili pragmatično, obzirom na ugled koji Fuko (uglavnom nezasluženo) uživa i van striktno postmodernističkih krugova.
Jedno poglavlje je, međutim, apsolutno najznačajnije i u retrospektivi najvrednije – ono posvećeno Brunu Laturu. Da bismo to razumeli, valja da se podsetimo da je dugi niz godina Latur važio za poglavara i neprikosnoveni autoritet u krugovima socijalno-konstruktivističke sekte. Čovek koji je “raskrinkao” naučne laboratorije kao središta društvenih spletki i „igara moći”, političke „hegemonije”, rasizma, seksizma i „neokolonijalizma”, koji se hvali svojom “moralnom borbom protiv pretenzija nauke na autoritet”, čovek koji je u knjizi iz 1988. godine, posvećenoj dobu Luja Pastera, utvrdio da je čak i antraks (crni prišt, bedrenica, smrtonosna bolest ljudi i stoke koju izaziva Bacillus anthracis) društvena konstrukcija (!) – dakle čovek koji je sve to i još mnogo više uspostavio kao dogmu ne može biti tek običan društveno-politički radnik i skromni intelektualac. Ne, on je u skladu sa neomarksističkom dogmom, autentična avangarda pokreta čiji su tipičan robni znak Deridine reči o nesrećnom Malarmeu (koji za ovo nije nimalo odgovoran): „Stoga nije neistinito tvrditi da je Malarme bio platonista ili hegelijanac. Ali iznad svega to nije istinito. I obratno.“ Ko i dalje gaji neke dileme u pogledu saznajne (bez)vrednosti postmodernizma, nek ovo ponovo pročita. I još koji put.
Papa Bruno je, dakle, sa punim pravom dobio poglavlje u Intelektualnim šarlatanima. Poput drugih, i ono je prepuno bizarnih, montipajtonovskih primera iz šarenog sveta soc-konstruktivizma. Tako, recimo, Latur postavlja sebi kao zadatak „društvenu analizu teorije relativnosti“, tokom koje brka položaj tela i referentni sistem vezan za to telo. Ovo je prilično budalasta greška, obzirom da se referentni sistem vezan za telo (npr. „referentni sistem Zemlje“) obično bira tako da je to telo u koordinatnom početku. Čak i da izaberemo neki drugi položaj, u tom referentnom sistemu položaj se ne menja po definiciji. Pošto Latur želi da se bavi teorijom relativnosti, koja je pre svega teorija o kretanju tela, ova vrsta konfuzije je u startu pogubna po njegov projekat. Sa druge strane, on pravi čitavu halabuku oko toga da su „posmatrači“ o kojima govori Ajnštajn – ljudski posmatrači. Ne, profesore Bruno, potpuno je nevažno da li su posmatrači ljudi, Marsovci, delfini, šimpanze, inteligentne veštačke inteligencije ili mitološka bića poput anđela i demona. Upravo je ta vrsta apstrakcije ono što je temelj ozbiljne nauke. Učitavanje nekog dubokog značenja prirodi posmatrača je potpuno suprotno od onoga što teorija relativnosti želi da kaže.
Ono što je zanimljivo jeste da Latur nije bio u stanju da sportski otrpi kritiku, pa se javio sa dramatičnim tekstom u Le Mond-u i pre nego što je knjiga izašla iz štampe (drag mi je postmodernizam, ali su veze sa izdavačima draže!) u kojem je Sokala i Brikmona optužio za frankofobiju (!), intelektualni protekcionizam, kao i žal za hladnoratovskim vremenima. Ovde valja ponoviti da je Sokal ne samo samoproklamovani levičar, već i čovek koji je u dotično hladnoratovsko doba išao da pro bono drži predavanja iz matematičke fizike u sandinističkoj Nikaragvi. Štogod bilo ko o tom činu mislio, jasno je da su Laturove optužbe – opet pre objavljivanja rukopisa za koji je u najmanju ruku upitno da li ga je uopšte pročitao – najblaže rečeno plod iracionalnih predrasuda i nacionalističke fantazmagorije.
Međutim, još zanimljivije jeste ono što se sa Laturom desilo par godina nakon objavljivanja Sokalove i Brikmonove knjige. Naime, on je jedan od retkih intelektualaca koji se za gluposti između ostalih kritikovane u Intelektualnim šarlatanima bar delimično i potpuno neočekivano – pokajao! Kod njega se taj preokret desio 2004. godine, u tekstu pod naslovom “Zašto je kritika ostala bez daha?” objavljenom u zimskom broju (bar u izvesnim krugovima) uglednog časopisa Critical Inquiry, koji izdaje Univerzitet u Čikagu. Naime, čitajući Njujork Tajms – izanđali kliše nad klišeima – profesor Bruno je ustanovio, na svoj veliki užas, da se ovih dana na „socijalno konstruisanu prirodu naučnog znanja“ pozivaju… poricatelji klimatskih promena! O užasa! Ko bi ikada mogao pomisliti da bi se tako nešto moglo desiti? Ko bi ikada i za sekund mogao pomisliti da će višedecenijska ostrašćena borba protiv racionalnosti i objektivnosti nauke biti tako (zlo)upotrebljena? Ko bi ikada očekivao da Sunce sija, vatra peče, da je točak okrugao, voda vlažna, da nakon zime dolazi proleće, a nakon leta – jesen? Ovome bih dodao i retoričko pitanje: ko bi očekivao da će neko ko se decenijama bavio lažima izreći i neku – makar trivijalno očiglednu – istinu?
Ali to je tek sam početak i vrh ledenog brega. Ne samo negatori globalnog zagrevanja, već i neonacisti koji poriču Holokaust se, takođe, pozivaju na društveno uslovljenu prirodu naučne istine. Homeopatski „iscelitelji“ koji negiraju Avogadrov broj i elementarnu hemiju se, takođe, pozivaju na društveno uslovljenu prirodu naučne istine. Antivakseri koji negiraju srž naučne medicine od Pastera (onog istog koji je, po Laturu, doprineo društvenoj konstrukciji antraksa!) naovamo i koji su već postigli da se vrate epidemije malih boginja i drugih prevaziđenih boleština se, takođe, pozivaju na društveno uslovljenu prirodu naučne istine. Histerični bukači koji se bune protiv nuklearnih elektrana ili genetski modifikovanih organizama (da ne pominjemo tek bauk kloniranja) se, takođe, pozivaju na društveno uslovljenu prirodu naučne istine. Verovatno najveći klovnovi od svih, ravnozemljaši koji veruju da na Antarktiku postoji zid sa kojeg se može pasti u bezdan sa ivice Zemljine ploče se – pogodili ste! – takođe pozivaju na društveno uslovljenu prirodu naučne istine.
I ovo je tek početak spiska. Doba interneta je učinilo vidljivim najbizarnija, najiracionalnija i najidiotskija „verovanja“ polupismenih, četvrtpismenih i nepismenih. I gle čuda, sva, bez izuzetka se pozivaju (ponekad implicitno zato što njihovi vlasnici nisu dovoljno artikulisani) na društveno uslovljenu prirodu naučne istine. Dakle, svi oni, bez izuzetka su saveznici Bruna Latura, barem iz njegove pre-2004. socijalno-konstruktivističke faze. Sada drug Bruno to iznenada uočava, što ga uznemirava, čak i šokira, i navodi na „pokajanje“. Leta Gospodnjeg 2004. on naglašava da „to nije bila njihova ideja“ i da su „naoružali varvare“. (Inače, Latur u ovome uostalom nije usamljen, na istu pojavu ukazuje – i na sličan način se, poput onih iznuđenih i licemernih pokajanja i „revizija“ po Golim otocima i gulazima posipa pepelom – lažni kritičar i profesionalni demagog Teri Iglton u svojoj masivnoj žvrljotini pod rečitim naslovom „Posle teorije“.)
Kavafijevsko-kucijevska metafora o dolazećim varvarima je posebno dirljiva u svetlu poglavlja posvećenog Laturu u Intelektualnim šarlatanima. Dodatno je aktuelizovana tvrdnjama – izašlim ispod istog šinjela – da aktuelna pandemija Covid-19 ne postoji (ili postoji samo na fejsbuku). Na kraju krajeva, ako je bacil antraksa mogao da bude društveni konstrukt, što to ne bi bio slučaj i sa kineskim koronavirusom? No, mnogo pre aktuelnih zbivanja papa Bruno je, gle čuda, pomalo nevoljno priznao kako je “javno neodgovorna” i “hegemonistička” nauka otkrila realnost ljudskog uticaja na klimu, a da tobožnju neodgovornost nauke sada potežu, koristeći se najbizarnijim argumentima socijalnog konstruktivizma, upravo najnazadniji i najkonzervativniji branioci status quo-a. Isto kao što se ispostavlja da tobože “javno neodgovorna” nauka otkriva užasne istine o holokaustu, dok se argumentima postmodernizma koriste najmračniji neonacistički poricatelji ovog jezivog genocida. Mora da su žrtve Aušvica odista išle na kupanje sa onim peškirima – pošto nam suprotno kažu privilegovani, hegemonistički naučnici (najčešće čak i belci, često i cis-muškarci, o užasa). Kakvo iznenađenje, kakav dramatičan preokret!
Na primeru poglavlja o Laturu se jasno vidi vrednost knjige Sokala i Brikmona. Oni staloženim tonom pokazuju da je socijal-konstruktivistički car go. Latur je to svojim docnijim pokajanjem samo potvrdio. Ako je takav slučaj sa Laturom koji, na sramotu, i ima neko naučno obrazovanje, šta očekivati od ljudi koji su od nauke bežali maltene od obdaništa, da bi akademsku karijeru napravili na raznim „rasističkim studijama“, pardon, „studijama rase“, „postkolonijalnim studijama“, „studijama debljine“ i slično?
Sve rečeno ne znači da su Intelektualni šarlatani savršena knjiga. Autori imaju povremeno problema sa kompozicijom poglavlja, a još više sa prevelikim pojednostavljenjima koje se mestimično pojavljuju u knjizi, naročito u pasažima koji se bave intelektualnom istorijom pojedinih ideja. Njihov realizam, iako dobronameran i na ispravnom tragu, često zvuči naivno i preoptimistično. Stavljati na to preveliki naglasak bilo bi slično „kritici“ Zločina i kazne na osnovu toga što omaškom autora – u romanu originalno objavljenom u nastavcima – sunce tokom jednog dana izlazi dva puta. Umesto toga, bilo bi dobro fokusirati se na društvenu i civilizacijsku korist koju svako društvo koje pretenduje da bude racionalno utemeljeno ima od raskrinkavanja intelektualnih nepodopština različitih postmodernističkih grupacija i sekti. Ispod svih ideoloških naslaga leži, a to Sokal i Brikmon maestralno prikazuju, intelektualna lenjost sa jedne, i nepoštenje sa druge strane.
Svojevrsni nastavak Intelektualnih šarlatana, sa naglaskom na period od početka 21. veka i promene u strategiji postmodernih soc-konstruktivista i „kritičkih teoretičara“, predstavlja takođe sjajno delo Helen Plakrouz i Džejmsa Lindzija Cinične teorije, objavljeno 2020. godine, kojim ću se pozabaviti u jednom od narednih tekstova. Bitka se nastavlja, a da bismo u njoj imali ikakve šanse neophodno je dobro naoružati se, pre svega čitanjem.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.