Foto: iStock
Pored strateških i istorijskih, postoje i neki vrlo praktični problemi u odnosima dve zemlje o kojima obe strane mudro ćute ali sigurno dosta razmišljaju.
Kada je krajem prošle godine, u jeku američke izborne trke, ruski predsednik Vladimir Putin izjavio da vojni savez Rusije i Kine ne treba isključiti kao mogućnost, jeza je sigurno sišla niz kičmu zapadnih političara i stratega. Najednom se ukazala vizija zastrašujuće nove osovine koja bi težim učinila ionako komplikovane probleme sa kojima se suočava prenapregnuta alijansa rogova u vreći, kolokvijalno Zapad. Takav rusko – kineski blok, integrisan ekonomski, politički i vojno, predstavljao bi ravnopravnog takmaca SAD i njenim saveznicama. Spoj kineske civilne tehnologije, industrije i kapitala sa resursima nepregledne ruske teritorije i savremenim naoružanjem kojim raspolaže Kremlj, predstavljao bi opasnost za Zapad u mnogo čemu značajniji od nekadašnjeg Sovjetskog saveza.
Ako sadašnju krizu u odnosima Zapada sa Kinom i Rusijom mnogi iz predostrožnosti odbijaju da proglase novim hladnim ratom, u datoj hipotetičkoj situaciji i najveći skeptik bi ostao bez argumenata. Šta je to što je najveću i najmnogoljudniju zemlju sveta gurnulo u toliko čvrst zagrljaj uprkos istoriji sukoba i nepoverenja koje i danas postoji? Kakve su perspektive ovog odnosa i hoće li takav savez biti formiran? Iako se na ova pitanja u našoj javnosti, ali i privatnosti slavskih okupljanja i kafanskih divanskih sedeljki daju lakonski odgovori, usudiću se da budem opširniji, jer razumevanje stvari zahteva dubinu njihovog shvatanja.
Rusiju i Kinu ujedinjuje spoljnopolitičko viđenje da unipolarni svet u kome dominiraju SAD i liberalne međunarodne institucije stvorene posle Drugog svetskog rata, poput Međunarodnog monetarnog fonda (ozloglašenog jer daje pare na zajam, a ne džabe) nije vodio trijumfu liberalne demokratije i onom eufemističkom kraju istorije. Rukovodstva obe zemlje smatraju da se međunarodni liberalizam pokazao odveć zapadocentričnim i samo sredstvom za nametanje ideja demokratije, ljudskih prava i sloboda koje u takvom obliku nemaju utemeljanja u istorijskom i civilizacijskom iskustvu Rusa i Kineza. Stoga se insistiranje, posebno od strane SAD, na prihvatanju i širenju ovih vrednosti u svetu shvata kao pokušaj asimilacije ili vesternizacije i utapanja u nepoznate kulturne obrasce koji će dovesti do društvenih kriza i učiniti ne-zapadne zemlje nestabilnim i ranjivim. Čuveni ruski strateg Aleksadar Dugin, koga neki smatraju mozgom putinizma, ovde bi otišao i korak dalje i optužio sam Zapad da je izgubio svoju dušu prihvatanjem ideja prosvetiteljstva, liberalnog individualizma, sekularizma i vere u naučni metod i da takav proces pod hitno treba sprečiti u Rusiji kako i ona ne bi izgubila svoju dušu, pride onu slovensku i najširu, ali to je postmoderna jama u koju se ovom prilikom nećemo spuštati.
Tako stvari stoje u teoriji sukoba civilizacija koju su obe zemlje, Rusija doduše iskrenije nego pragmatična Kina koja vešto koristi one aspekte globalizacije koji joj odgovaraju, prigrlile kao svoju zvaničnu ideologiju. Naravno, mnogi će reći da je sve to samo koprena za održavanje represivnog sistema vlasti i privilegija ruske i kinekse poslovne i političke elite koje uprkos milozvučnim pozivima na zaštitu tradicije, nacionalnih osobenosti i popovanja, uživaju u svakom vidu zapadnjačkog luksuza i poroka, što je uostalom slučaj i sa našom elitom. Nema se tu šta prigovoriti, autokratija je neosvojivi bastion lažnog morala, međutim, ne treba živetu u mehuru pojedinačnih istina jer ovakav ideološki narativ itekako ima odjeka u javnosti obe zemlje. Istraživanje moskovskog Lavada centra iz marta ove godine pokazalo je da tri od četiri Rusa imaju pozitivno mišnjenje o Kini, što je ogroman porast u odnosu na period pre rata u Ukrajini kada su hladnoratovski animoziteti još uvek tinjali. Većina Rusa veruje da tesni odnosi sa Kinom idu u prilog Rusiji i da će u budućnosti oni biti još prisniji. Pošto Kineze za mišljenje ionako niko i ne pita, a Partija ponajmanje, nema razloga da se veruje da bi približavanje dve zemlje moglo izazvati otpore zbog krvi prolivene u prošlom veku tokom vruće – hladnog razlaza dva komunistička džina. Balkancima to posebno treba naglasiti. Rusi i Kinezi su, makar naizgled i u dovoljnoj meri, ostavili prošlost iza sebe, potvrđujući onaj politički aksiom koji kod nas živi u vidu dživdžanizma iz koga Srbi uporno odbijaju da izvuku pouku, da u politici nema mesta osećanjima, samo interesima.
Iako je trgovina između dve zemlje stagnirala tokom godine Kovida, dvojica vođa i po njihovim rečima najbližih prijatelja (drugova) Putin i Ši izrazili su spremnost da do 2024. godine udvostruče razmenu sa 100 na 200 milijardi dolara. Kina, čiju je žeđ za resursima nemoguće utoliti, našla je u Rusiji pouzdanog snabdevača, pre svega energenata i minerala. Pored toga, Kina je još uvek zavisna od ruske vojne tehnologije i gotovo 80% uvezenog oružja dolazi upravo iz Rusije. Mada u Komunističkoj partiji Kine postoji namera da se ovo zaostajanje smanji, Kina je i dalje jedan od najvećih kupaca ruskih Suhoja i nama omiljenog ali nikad fakturisanog protivvazdušnog sistema S-400. Sa druge strane, Rusija je u Kini našla alternativu Zapadu za nabavku savremenih civilnih tehnologija, posebno u oblasti telekomunikacija i veštačke inteligencije i pristup novim finansijskim tržištima koje je u Evropi i Americi izgubila usled sankcija. Paralelno sa ekonomskom, Rusija i Kina intenzivirale su i vojnu saradnju, održavajući zajedničke vojne vežbe i mornaričke manevre u Indijskom okeanu i Južnom kineskom moru u neposrednoj blizini kontrovernih veštačkih ostrva koja Peking nasipa ne obazirući se na žalbe svojih suseda, onako u pravom američkom, monroovskom maniru. Uostalom takvo ponašanje i jeste u opisu posla velikih sila, a Kina je na putu da to postane. Valja pomenuti i to da su Kina i Rusija uskladili svoje aktivnosti u međunarodnim organizacijama gde gotovo redovno glasaju na istoj liniji i praktično tvore jedinstven blok u Savetu bezbednosti UN-a.
Mogli bi zaključiti da je formalizacija odnosa dve države u vidu sporazuma o vojnom savezništvu i strateškom partnerstvu gotova stvar. Ipak, onda bi se priklonili konvencionalnoj mudrosti, a njen saldo tačnih ocena i predviđanja i nije naručito impresivan. Nasuprot liberalnom koji počiva na međunarodnim institucijama i zajedničkim vrednostima sadržanim u njihovim poveljama, novi poredak čijem stvaranju teže obe države teorijski je blizak realističkim tumačenjima međunarodnih odnosa koje svet gledaju kao arenu sukoba sebičnih interesa suprotstavljanih sila, doduše umiven pseudoprogresivnim idejama bratstva i prijateljstva različitih naroda i kultura koje bi živele u slozi i cveću livada ali avaj, to ne mogu zbog Zapada. Naivcima je to obrazloženje dovoljno, a mi idemo dalje. U takvom svetu, razlozi za postojanje rusko – kineskog saveza bi isčezli, jer bi snaga Zapada bila dovoljno ograničena, a asimetrija moći između dve države bila bi ogromna. Nije tajna da u Rusiji postoji bojazan od kineskog prodora ka retko naseljenom Dalekom istoku i da u samom Putinovom okruženju ima glasova koji zagovaraju izbalansiranu spoljnu politiku između Kine i Zapada, kako u doglednoj budućnosti Rusija ne bi dospela u neugodan položaj sukoba na dva fronta. Možda će takvo mišljenje nekome delovati paranoično ali strateško planiranje mora se baviti dugoročnim implikacijama naših postupaka.
Dok je okretanje ka Istoku za Rusiju istorijski uvek bila kompenzacija za loše odnose sa Zapadom, uključujući tu careve i Lenjina, te nasušna potreba da se nadoknade ekonomski gubici ili projektuje moć negde, kada se to već nije moglo u Poljskoj npr, za Kinu je saradnja sa Rusijom pragmatična i privremena. Kolonijalno parčanje Kine u 19. veku, u kome su pored neizostavnih Engleza i još nekih Evropljana učestvovali i Rusi, najveća je istorijska trauma Kineza koja, skladno sa teorijama o dekolonizaciji značajno utiče na savremena percepcije svetske politike. Kina se ne ustručava svakog oblika saradnje ako proceni da on doprinosi njenom vraćanju na poziciju koja joj po njenom shvatanju pripada u svetu, a koju su joj Evropljani oduzeli, svetske sila koja se pita i na koju niko ne može vršiti presudan pritisak. Otuda njoj saradnja sa Rusijom nije preko potrebna, iako je trenutno korisna, a teritorije koje su Rusiji ustupljene kao kolonije jedine su koje nisu vraćene originalnom vlasniku. Šta o tome misle Kinezi, sa dozvolom Partije naravno, pokazalo se kada je na društvenoj mreži Weibo prošle godine, objava ruske ambasade u Pekingu povodom 160 godišnjice osnivanja grada Vladivostoka dočekana na krv i nož od strane kineskih korisnika i nekih medija koji smatraju da je taj grad otet Kini.
Pored strateških i istorijskih, postoje i neki vrlo praktični problemi u odnosima dve zemlje o kojima obe strane mudro ćute ali sigurno dosta razmišljaju. Kineska inicijativa Pojas i put (Pojas svile) stavlja pod veliki ekonomski uticaj Kine zemlje Srednje Azije koju tradicionalna ruska strateška misao smatra svojom zonom uticaja (Baćuške inače obožavaju ovaj koncept), a zbog koje su Rusi igrali čuvenu „Veliku igru“ sa Britancima u 19. veku. Ovo preplitanje Pojasa svile i Evroazijske unije je potencijalni izvor sukoba jer znamo da ekonomski uticaj veoma brzo prerasta u nešto više, a kineske investicije i krediti imaju baš taj cilj, jer nema velike sile bez političkog uticaja. Iz perspektive Pekinga pak, ruska saradnja sa Indijom, njenim arhidušmaninom na lokalu i prodaja naoružanja Nju Delhiju, te srdačna ekonomska saradnja sa Vijetnamom i Japanom, ključnim šrafovima američke politike obuzdavanja Kine u Aziji je neugodna činjenica koja će kad tad morati biti spočitana Moskvi. Za kraj recimo i to da je za vojni savez potrebno troje. Da li će Rusija i Kina preći preko problema u uzajamnim odnosima i formirati vojni i politički blok zavisiće u mnogome i od američke politike, njenih podsticaja takvom ponašanju i sposobnosti da obe strane dovoljno uplaši naglašavanjem potencijalnih opasnosti i manjkavosti takve družine, što američke diplomate već i čine u kuloarima, na marginama međunarodnih skupova ali to je već zasebna tema.
Rusija i Kina nisu prirodne saveznice. Njihov sadašnji odnos je iznuđen i generisan strahom od unutrašnjih revolucija čiji su glavni ohrabrivači, po njihovom shvatanju, na Zapadu. Da bi se predupredili događaji poput onih u Ukrajini ili Hong Kongu, oni će svakako donekle približiti svoje stavove i uskladiti delovanje na međunarodnom i unutrašnjem planu. Vojni savez, međutim, mnogo je dublji oblik integracije koji otvara velike opasnosti, sa jedne strane za Rusiju, opterećenu verom u vlastiti značaj i istorijsku misiju rušenja liberalnog međunarodnog poretka, koja bi u takvoj alijansi bila mlađi partner u senci sve moćnije sile, sa druge strane za Kinu čiji pragmatizam ne bi mogao da toleriše obavezu vezivanja za nekoga čija će važnost vremenom opadati kako se kineska ekonomija bude diverzifikovala i osavremenjavala, a odnosi sa Zapadom popravljati. Zato je takav pakt malo verovatan. To je dvostrani odnos u kome bi neko morao da proguta ponos, a neko onog drugog.
*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.
Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.