Naučni savetnik Astronomske opservatorije u Beogradu

Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

Četvrti i finalni deo naučnopopularnog eseja “Smrt na Maunt Erebusu i put u ropstvo” autora Milana Ćirkovića, treći deo možete pročitati ovde.

 

Sudija Maon je prerano preminuo od kardiomiopatije 1986. godine i tek više od 20 godina kasnije počelo je bivati jasnije koliko je bio u pravu i koliko je njegova borba protiv državne samovolje bila opravdana. Njegov sin i brojni saradnici, poput Džona Barna, advokata iz Krajstčerča, do danas su uvereni da mu je besomučna medijska hajka značajno skratila životni vek. Sve do kraja prošlog veka, njegovi nalazi su totalno ignorisani i shodno tome porodicama žrtava je bilo uskraćeno i materijalno, a mnogo više moralno zadovoljenje. Povremeno bi – za godišnjicu nesreće – neka televizija napravila prilog ili čak snimila ceo dokumentarac na tu temu (pojedini su navedeni u bibliografiji). Drveni krst na mestu nesreće, očigledno fizički nedostupan porodicama žrtava, i dalje je bio jedini spomenik i jedino obeležje tragedije.

Naravno, ovo ne znači da se na polju bezbednosti avijacije ništa nije radilo. Naprotiv, nesrećom leta 901 bio je dobrim delom inspirisan dramatični razvoj koji su tokom 1980-tih i 90-tih zabeležili sistemi raspoznavanja terena i upozoravanja, poznati kao TAWS (od engl. Terrain Awareness and Warning Systems). Dok se prva generacija ovih sistema nalazila i na avionima DC-10 – i mi čujemo, na rekonstruisanom snimku razgovora iz kokpita zabeleženog u jednoj od dve „crne kutije“ leta 901 kako se oglašava, prilično jezivo sa našim naknadnim znanjem – ona je vrlo rudimentarna u poređenju sa onime što je u ovom segmentu avionike docnije razvijeno. Tu su naročito značajne globalne baze podataka sa opisima svih terena na planeti, kao i dodatne kategorije rizika na koje se upozorava, u zavisnosti od specifičnih osobina terena, kao i poboljšanog merenja visine (altimetrije) koja kombinuje radarske, satelitske (GPS) i barometarske podatke da bi se dobila najtačnija informacija o visini letelice. Do prvih godina 21. veka gotovo svi putnički avioni na planeti opremljeni su ovim sistemima. Iako to nije garancija da se nesreće ove vrste više nikada ne mogu desiti – drastičan primer je sudar ruskog putničkog aviona tipa Suhoj Superdžet-100 sa planinom Mount Salak u Indoneziji maja 2012. godine – ipak su one daleko ređe nego što je to bio slučaj pre 1980-tih. Pilot Suhoja je manuelno isključio TAWS par minuta pre nesreće. Savremeni sistemi, u sadejstvu sa poboljšanim treninzima posade i eksplicitnim upozorenjem na optičke efekte poput sektorskog bleštavila, čine izuzetno malo verovatnim da se tragična situacija u kakvoj se našao kapetan Kolins ikada više ponovi.

 

Postani Prijatelj Talasa

Na dvadesetu godišnjicu tragedije, 1999. godine, konačno se desilo nešto što je pokrenulo stvar sa mrtve tačke. Izveštaj sudije Maona – krećući se brzinom na kojoj bi mu pozavideo svaki puž – napokon je prešao tih par stotina metara velingtonskih ulica i iz arhiva Vrhovnog suda stigao je u novozelandski parlament. Moris Vilijemson, sada poslanik, osećao je po sopstvenoj izjavi ogroman moralni pritisak još od svojih mladih dana u Air New Zealand­-u, i stavio je izveštaj o letu 901 na dnevni red Parlamenta koji ga je primio k znanju, ali bez daljih konkretnih posledica, posebno što je u tom trenutku kompanija bila u privatnom vlasništvu.

U 21. veku, stvari lagano – ali veoma lagano, jer kafkijanski državni aparat ne može drugačije, to je kao onaj francuski TGV voz kome treba oko 40 kilometara da zakoči i isto toliko da ubrza u suprotnom smeru – počinju da se menjaju i na planu ispravljanja nepravde prema žrtvama i istini. Bilo je potrebno da glavni protagonisti prikrivanja i borbe za istinu i fizički odu sa scene i da se pojavi nova, mlađa generacija da bi istina mogla da ispliva na površinu. Sudijin sin, Sem Maon, likovni umetnik i konzervacionista i veoma prisutna ličnost na javnoj sceni Novog Zelanda, objavio je 2008. godine poetičnu biografiju svog oca, koja je značajno obnovila interesovanje za čitav slučaj. Ron Čipindejl, čijim je izveštajem otpočela kampanja prikrivanja poginuo je u saobraćajnoj nesreći u februaru 2008. Gordonu Vetiju, najzaslužnijem za razumevanje sektorskog bleštavila i opasnosti koja preti od njega, kraljica Elizabeta II je 2007. godine dodelila Orden zasluga za Novi Zeland. Veti je preminuo u bolnici u Oklendu, 2015. godine. Njegov sin Mark Veti, po zanimanju psiholog, već je decenijama zajedno sa svojim ocem učestvovao u borbi za istinu o letu 901.

Bilo je potrebno da glavni protagonisti prikrivanja i borbe za istinu i fizički odu sa scene i da se pojavi nova, mlađa generacija da bi istina mogla da ispliva na površinu.

Konačno, kraj neslavne priče je nastupio u novembru 2019. godine, kada je – na 40-godišnjicu tragedije – premijerka Jasinda Ardern konačno smogla snage da uputi zvanično izvinjenje u ime države i državne aviokompanije i to ne samo porodicama nastradalih, već i svim građanima. U emotivnom obraćanju, u prisustvu članova porodica žrtava (tj. onih koji su preživeli, pošto su decenije ipak učinile svoje) i sadašnje predsednice Air New Zealand-a, premijerka je izjavila kako su država i aviokompanija 40 godina ranije izdale poverenje svojih građana i mušterija. „Danas sam ovde da potvrdim: piloti nisu bili krivi za ovu tragediju.“ Što je još važnije, ona je eksplicitno naglasila da je nesreća „neosporno pogoršana onime što je usledilo kasnije.“ Na taj način, vrlo jasno je stavljeno do znanja da su novozelandske vlasti grešile u docnijem zataškavanju i osporavanju zaključaka Kraljevske komisije i blaćenju sudije Pitera Maona.

Time su se konačno stekli uslovi da se žrtvama nesreće podigne nacionalni spomenik, što do sada, za razliku od drugih uporedivo velikih vazduhoplovnih tragedija nije učinjeno – još jedan duboko nemoralan, ali i simboličan, aspekt državnog projekta prikrivanja. Elementima oštećeni improvizovani krst na obroncima Erebusa i skromni spomenik samo za 44 neidentifikovane žrtve na Vaikumete groblju u Oklendu više neće biti jedino podsećanje na živote izgubljene zbog birokratskih grešaka.

Predviđeno ime spomenika na jeziku Maora glasi Te Paerangi Ataata – “Nebeska pesma”.

 

Koda: društveno-politički eksperiment sa poraznim rezultatima

Novi Zeland nije zemlja poznata po gulazima, gasnim komorama, političkim zatvorenicima, ideološkim čistkama, nerasvetljenim likvidacijama ili intruzivnom nasilju nad privatnošću građana. Naprotiv, u pitanju je jedna od najprosvećenijih država planete, sa dugom i snažnom tradicijom vladavine zakona, sa izuzetno visokim stepenom zaštite ljudskih i građanskih prava. Po zaštiti imovinskih prava Novi Zeland je u 2020. godini na 4. mestu na svetu, bio je u vrlo skorašnjoj prošlosti i na 1. mestu. Na listi libertarijanskog Cato instituta nalazi se na 1. mestu po indeksu ljudskih sloboda. Po indeksu ekonomskih sloboda koji formiraju Heritage fondacija i Wall Street Journal nalazi se na 3. mestu, koje je de facto 2. mesto, pošto se ispred njega nalazi Hong Kong, čija je autonomija brutalno ugušena upravo tokom prošle godine. U pogledu slobode medija, Novi Zeland se na listi Reportera bez granica nalazi na 9. mestu od 180 rangiranih zemalja, od Norveške do Severne Koreje. Konačno, po verovatno najobuhvatnijoj metrici kvaliteta života, Indeksu ljudskog razvoja UN, Novi Zeland je, prema podacima iz 2019. godine koji su najnoviji dostupni, na 14. mestu na svetu sa HDI vrednošću od 0.931. Poređenja radi, Srbija je na 64. mestu sa HDI vrednošću od 0.806. I to se, naravno, ne svodi samo na apstraktne brojeve – Novi Zeland je već stotinak godina ozbiljna naučna, kulturna, sportska sila, od Ketrin Mensfild, Ernesta Raderforda, Edmunda Hilarija, i drugih, sve do Pitera Džeksona, Rasela Kroua i Džejmsa Flina, što je posebno impresivno za malu naciju čija je zvanična populacija još uvek ispod 5 miliona.

Novi Zeland nije zemlja poznata po gulazima, gasnim komorama, političkim zatvorenicima, ideološkim čistkama, nerasvetljenim likvidacijama ili intruzivnom nasilju nad privatnošću građana. Naprotiv.

Dakle, po svakom parametru, Novi Zeland je megaparsecima udaljen od bilo koje slike totalitarne despotije ili diktature bilo koje vrste. Već samim tim, „orkestrirana litanija laži“ i sve ostalo što je vezano za 4-decenijski sramotni odnos novozelandske države najpre prema istini o letu 901, a zatim i prema žrtvama, njihovim porodicama, pilotima poput Vetija koji su se usudili da dignu glas i sudiji Maonu, treba da se posmatra u sasvim drugačijem svetlu. Lako bi bilo pripisati takvo ponašanje državnim organima u totalitarnim ili autoritarnim režimima, to je nešto što bismo očekivali u slučajevima npr. savremene kineske, turske, ili saudijske države, te na drugim mestima gde postoji tradicija idolopoklonstva prema državi i pritisak da ona deluje moćno i nepogrešivo. Lako je to očekivati od feudalne Saudijske Arabije gde istraživački novinar uđe u konzulat i nikada ne izađe. Lako je to očekivati i od osione srpske države, koja se iz godine u godinu pokazuje nevoljnom da reši državno-prikrivane zločine poput ubistava Dade Vujasinović 8. 4. 1994. ili dvojice gardista u kasarni u Topčideru 5. 10. 2004. Ali od novozelandske države?

Ispostavlja se da ponašanje države zapravo i ne zavisi toliko od prirode režima koliko se ljudima obično čini (i kako sami državni organi, neposredno ili posredno, pokušavaju da predstave). Tragičan sticaj okolnosti koji je doveo do sudara aviona sa obronkom najjužnijeg vulkana na planeti tako nam je ponudio svojevrstan istorijski i društveno-politički eksperiment koji se veoma, veoma retko može izvesti: kako će izrazito liberalna država reagovati na snažan poremećaj, stres koji pogađa veliki segment čitavog društva? (Da ponovimo, gubitak leta 901 je jedini akcident novozelandskog vazduhoplovstva sa više od 2 smrtna slučaja ikada.) Da li će, poput SSSR-a u slučaju katastrofe u Černobilju ili maoističke Kine u slučaju pucanja Bankiao brane u vreme „kulturne revolucije“, sve učiniti da sakrije nesreću, prebaci odgovornost na mrtva usta koja ne govore i nastavi sa „uobičajenim poslom“? Da li će one koji istrajavaju u potrazi za istinom smatrati nepoželjnima, izdajnicima i remetilačkim faktorima? Ili će pokazati da je drugačiji pristup moguć, da državni akteri i njihove kafkijanske birokrate ne moraju i neće biti posebno zaštićeni, te pravno i moralno „nedodirljivi“, čak i ako njihovo delanje dokazivo dovodi do gubitka ljudskih života i drugih patnji?

Ispostavlja se da novozelandska država taj test nije prošla. Naprotiv, ona se pokazala spremnom da, zarad „viših ciljeva“ upotrebi praktično sve prljave trikove na raspolaganju: krađa i uništavanje materijalnih dokaza, zastrašivanje svedoka i rodbine žrtava, falsifikovanje i uklanjanje podataka, podmićivanje, organizovanje tabloidne kampanje laži, insinuacija i kleveta, kršenje osnovnih ljudskih prava, poput prava na privatnost, kao i prava na sudski proces u razumnom roku, opstrukcija zakonskih procedura, narušavanje nezavisnosti sudske grane vlasti – i još mnogo toga i pravno i moralno neprihvatljivog je korišćeno da bi se izbeglo priznanje odgovornosti državne aviokompanije za nesreću. Po svakom razumnom kriterijumu, ovi prljavi trikovi moraju biti podjednako za osudu kada ih sprovode državni organi kao i kada ih sprovode mafija ili narkokarteli. I najbolja država, a novozelandska to objektivno jeste ili je veoma blizu vrhu istorijski najboljih, nije dovoljno dobra, ispostavlja se, da budemo sigurni da neće pribeći takvim nezakonitim i nemoralnim postupcima.

Po svakom razumnom kriterijumu, ovi prljavi trikovi moraju biti podjednako za osudu kada ih sprovode državni organi kao i kada ih sprovode mafija ili narkokarteli.

Ako novozelandska država test nije prošla, koja bi to država učinila?

Ako je tokom decenija takve stvari radila jedna od najliberalnijih vlada na planeti ikada, šta onda građani mogu očekivati od vlada drugih država, daleko manje posvećenih poštovanju ljudskih prava i sloboda? Ako znamo da su se tokom tih 40 godina na vlasti u Velingtonu smenile brojne stranke i koalicije, zar to jasno ne pokazuje da je u pitanju problem strukturne prirode, nezavisan od ideološke i stranačke pripadnosti, problem sa vlašću kao takvom? Ako je ceo slučaj trajao toliko dugo, šta to govori o „teoriji“ po kojoj su demokratske institucije na srednji i duži rok delotvoran korektiv za osionost vlasti? Ako je u jednom tako otvorenom i bogatom društvu kakvo je novozelandsko moguće da vlasti toliko dugo i toliko neumereno lažu zarad mizerne fiskalne uštede i ideologizovanog „ugleda“ svojih institucija, šta građani politički zatvorenijih i siromašnijih sredina mogu očekivati i čemu se mogu nadati? Konačno, ako je ovakav stepen zataškavanja, opstrukcije i laži primenjen za – u malo širem kontekstu – ipak lokalnu i ograničenu nesreću, šta možemo očekivati od državnih aparata bilo gde u svetu kada se suočimo sa doista velikim problemima čovečanstva, kao što su klimatske promene, bioterorizam ili zloupotreba veštačke inteligencije?

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u kolumnama predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Talas se u svom radu oslanja i na vašu direktnu podršku. Podržite nas za više ekonomskih, političkih i društvenih analiza.