Vreme čitanja: 7 minuta

Foto: iStock

Paradoksalno je to da što smo kao narod politički iskusniji to manje znamo šta radimo i kuda idemo.

 

Naši preci nisu gajili iluzije o brzoj i lakoj izgradnji moderne demokratske države. Isuviše dobro su znali da poredak koji postoji negde drugde, u razvijenom svetu, ne može tek tako, kao neka lepa, ali krhka biljka, da se presadi u Srbiju. Znali su da postoje problemi koje puko institucionalno redizajniranje ne može da reši.

Ovde pre svega mislim na naprednjačku, konzervativnu struju devetnaestovekovne Srbije koja nema ama baš ništa zajedničkog – osim imena – sa današnjom vlašću i ljude poput Milana Piroćanca, Milutina Garašanina, Dragiše Mijuškovića i drugih. Jedna od glavnih debata onog doba vodila se između zastupnika „srpskog jakobinizma“ tj. demokratskog radikalizma koji je volji suverena želeo da suprotstavi vox populi i zastupnika ideje o posredničkom telu, Savetu, ili gornjem domu skupštine, koji je i vladaru i skupštini želeo da postavlja granice. Još tada su mudri naprednjaci, za razliku od entuzijastičnih liberala i populizmu sklonih radikala, shvatali da se društveni razvoj mora sameriti sa postojećim navikama i shvatanjima samog društva. U slučaju Srbije koja je preko noći iz tamnog turskog vilajeta kročila u zajednicu modernih evropskih država uvođenje parlamentarizma i opšteg prava glasa nije značilo put u slobodu. Ono je neizostavno vodilo u jako vođstvo i diktaturu.

U slučaju Srbije koja je preko noći iz tamnog turskog vilajeta kročila u zajednicu modernih evropskih država uvođenje parlamentarizma i opšteg prava glasa nije značilo put u slobodu.

Reči Milutina Garašanina lepo oslikavaju raskorak između demokratskog ideala i stvarnosti: „Izbor [glasanje, prim. A. N.] je uvek rezultat okolnosti vrlo trenutnih, često strasnih, vrlo retko zrelo i hladno promišljenih. Slučajna ili zaslužena glasovitost nečija; neobični besednički dar; pa onda razdraženost, usplahirenost ili ravnodušnost glasača, a da ne govorimo o hiljadu drugih sredstava, koje partijska agitacija izmišlja i u igru stavlja, sve to čini da se izbor retko kad može smatrati, kao merilo pravilne procene interesa zemaljskih, bilo to političkih, bilo društvenih“ (Jedna ili dva doma, 1889) .

Aludirajući na francusko iskustvo on ukazuje da je dovoljno da se pojavi neki iole privlačni lider ili general pa da poništi sve ono „što je republika kroz osamnajset godina svoga stvaranja podigla“ pitajući se, retorički, šta bi tek na izborima mogla da uradi neka ličnost ovenčana slavom jednog Bonaparte (1888). Srbija, naravno, nije dobila Bonapartu, ali je posle demokrate, kralja Pere, dobila „viteškog kralja“ i socijalni eksperiment velikog opsega, stvaranje SHS-a i diktaturu, da bi vrlo brzo, za samo dvadesetak godina usledilo nešto mnogo gore – potpuno izvitoperenje (ili dovršenje) demokratskog ideala – diktatura proleterijata i stvaranje Druge Jugoslavije.

Demokratija nije igračka naročito tamo gde ne postoje, kako kaže Jovan B. Jovanović, „istinski moral i političko vaspitanje“ (Stranke i parlamentarizam u Srbiji, 1908) . Jer, slušanje „šta narod kaže“ i povlađivanje masama nije ništa drugo nego posao političara u demokratiji. Nikada ne treba da zaboravimo da reč demagog izvorno znači politički vođa u demokratiji. Svaki lider u ovakvom političkom sistemu je po definiciji demagog i zato je važno da postoje kočnice koje ograničavaju demokratiju, tj. vladavinu demagoga. U političkoj teoriji to se zove ustavna vladavina, vladavina ustava i zakona.

Pogrešno je uverenje da je sa komunizmom u potpunosti prekinuta svaka veza sa predratnim političkim razvojem. „Demokratsko“ u prvom nazivu avnojevske Jugoslavije nije slučajnost niti samo Brozov marketinški trik. Ono oslikava isti onaj duh radikalskog kolektivizma koji svoje simboličko ovaploćenje zadobija kroz metaforu  “kozaračkog kola”. Daleko od bilo kakve emancipacije – kako pogrešno žele da tvrde njeni intelektualni epigoni, druga Jugoslavija je samo razobličila probleme uvođenja demokratije u politički zaostaloj zajednici, i podstakla najgore mane „našeg čoveka“. Sa njom je legitimizovana ideja o benevolentnom diktatoru, koji poput modernog Prometeja donosi progres zatucanoj sredini (Koča Popović), „jedinstvu vlasti“ (umesto podele vlasti), zakonima kao mrtvom slovu na papiru (Josip Broz), birokratskoj formi važnijoj od suštine (npr. pravo glasa ženama iako izbori ne postoje), politici koja pothranjuje mentalitet stada (nasuprot samostalnom individualnom mišljenju i delovanju), mafijaškoj državi u kojoj se ceni lojalnost donu i koja po svom ćefu može da radi šta hoće, vodi preduzeća kojima upravlja preko tajnih službi (notorni slučaj spoljnotrgovinskog preduzeća „Geneks“), pleni privatnu imovinu, pljačka, vlada uredbama, progoni pripadnike stare klase, jednostavno rečeno radi šta god joj padne na pamet.

Daleko od bilo kakve emancipacije – kako pogrešno žele da tvrde njeni intelektualni epigoni, druga Jugoslavija je samo razobličila probleme uvođenja demokratije u politički zaostaloj zajednici, i podstakla najgore mane „našeg čoveka“.

Kao naličje kozaračkog mentaliteta ustalilo se ne manje pogubni individualizam koji pod parolom „samo ja da završim posao“ postaje test socijalne razboritosti i preživljavanja, ali i simptom definitivnog rastakanja društvenog tkiva. Oni koji poštuju pravila nisu razboriti, oni su glupi. Preskakanje reda, traženje veza od „đačkoga doba, pa do groba“, bahato parkiranje, prostakluk i nekultura u običnoj komunikaciji itd, sve su to njegova obličja. Možda najružniju formu ovaj destruktivni individualizam zadobija u fenomenu „divlje gradnje“, tog besprizornog uništavanja vazduha, vode i tla na kome sam obitava.

Konzervativci su rano uvideli kuda vodi sveukupna politizacija društvenog života. Ako svako treba da postane građanin koji odlučuje o svemu, onda se i sfera individualne slobode sužava, jer i ona postaje predmet mogućeg političkog plena. Istorija eksponencijalnog rasta demokratske superdržave u XX veku jasna je potvrda ove opservacije.

Nasuprot prevlasti politike u životu pojedinaca i ideji države Levijatana stoji svetli libertarijanski ideal o kome govori Dragiša Mijušković: „…država nije ta koja ima neposredno da pruža ona dobra, koja traži svaka unutrašnja politika. Dovoljno je kada država osigura ličnost i imanje i ostale uslove za život i razvijanje, a stvaranje samih dobara, mora biti bez države, samoupravnim slobodnim radom, i tek ono što se takvim radom ne može postići valja država da podmiri, a na način koji je označen slobodnim sporazumom sviju državljana, bez obzira na polazne interese ove ili one partije“ (Politika u Srbiji, 1894)

„Dovoljno je kada država osigura ličnost i imanje i ostale uslove za život i razvijanje, a stvaranje samih dobara, mora biti bez države, samoupravnim slobodnim radom, i tek ono što se takvim radom ne može postići valja država da podmiri, a na način koji je označen slobodnim sporazumom sviju državljana, bez obzira na polazne interese ove ili one partije”

Konzervativci su imali punu svest kuda sve može da odvede nestrpljenje i novotarstvo. Znali su oni dobro za sve opasnosti demokratskog ideala o kojima su govorili još Aristotel i naročito Platon. Imali su iskustvo Francuske revolucije, a i čitali su obilato Berka i „Tokvilja“ (Demokratija u Americi izašla još 1872). Već tada se jasno uviđa da sloboda i demokratija ne moraju da idu ruku pod ruku, naročito onda kada ne postoje nikakve prirodne brane vladavini većine. Liberali, kao i radikali, uporno su zapostavljali ne samo teorijske doprinose najvećih mislilaca već i istorijsko iskustvo. Pobeda radikalne ideje u Srbiji i dominacija čoveka iza „senke“, prvog demokratskog poluboga Nikole Pašića, svedočanstvo je žalosnog izvitoperenja demokratskog ideala koji umesto obećane „pravde i jednakosti“ stvara male cezare.

Na pozadini nezrelog shvatanje demokratije koje je stare naprednjake bacalo u očaj, odvijao se i naš najnoviji politički razvoj.

Poslepetooktobarski entuzijazam i verovanje da je demokratija zauvek obezbeđena prostim padom jednog režima, a ne stupanje u kolektivni proces njene višedecenijske izgradnje, tipično je za svest koja je toliko tavorila u neslobodi da je izgubila svaki smisao šta taj pojam zaista znači. Život po diktatu i bespogovorno klimanje glavom šefu – partije, komiteta, države, ostavili su duboke posledice po naše shvatanje politike, institucija, ekonomije i života generalno. Naprasno stupanje u svet slobode ne ukida po navici stare navike i obrasce ponašanja. Oni se sporo, dugo i mukotrpno menjaju.

Ako je sloboda samo odsustvo prinude, kako je definiše liberalizam, onda ostaje najšire moguće polje delovanja ograničeno univerzalnim zakonima u kome je svako akter i snosi odgovornost za svoje delovanje.  U slobodnim društvima nedelovanje je isto što i delovanje i to je onaj element koji čini razliku između formalno i suštinski slobodnih zemalja. U formalno slobodnim zemljama poput naše, odgovornost za život u zajednici delegira se sa ličnog na plan imaginarnog „drugog“ –  „institucija“, vlade, predsednika, države. To je isto ono infantilno shvatanje života koje se stidi i prezire bavljenje politikom jer su „svi isti“ i koje u tom rezonu vidi opravdanje sopstvene pasivnosti i sebičluka.  Jer život izvan jarma je život slobode, a život slobode traži ne samo odgovornost za svoj „mali svet“ već i odgovornost za svoje bližnje, za zajednicu u kojoj se živi.

U slobodnim društvima nedelovanje je isto što i delovanje i to je onaj element koji čini razliku između formalno i suštinski slobodnih zemalja.

Kako smo se nakon izvojevane slobode 5. oktobra iznova obreli u ropstvu?

Proročke reči Mijuškovića odzvanjaju: „One veličanstvene većine narodne volje nisu ništa drugo do veličanstveni falsifikati javnog mnjenja, postignuti gaženjem čovečanskih i ustavnih prava državljana, oduzimanjem života i imanja, korupcijama najniže vrste, lažnim obećanjima, prodajom i izdavanjem najbitnijih interesa državnih i društvenih.“ (Politika u Srbiji, 1894.)

Kako sve ovo oslikava današnju „demokratsku“ vladavinu!

No, naše političke i intelektualne elite uporno ponavljaju stare greške. Da li su oni loši đaci ili vrli učenici njihovih prethodnika? Isto kao i nakon 5. oktobra i danas se političari zaklanjaju iza lakih rešenja i mantri o „promeni sistema“ verujući da se on menja kao ploča na gramofonu. Ništa bolji nisu ni kritički nastrojeni intelektualci koji smatraju da se samo izbornim inženjeringom suštinski menja priroda jednog političkog društva. I jedni i drugi su daleko od shvatanja problema koji je mučio naprednjake i koji se danas održava kroz neka od sledećih pitanja: Kako se mogu postaviti granice principu koji, u ime navodne demokratije, povlađujući masama gazi „čovečanska i ustavna prava“? Nismo li prebrzo prihvatili demokratiju kao jedinu igru u gradu i sa podsmehom odbacili ideju ustavne parlamentarne monarhije i kraljem kao garantom istorijskog kontinuiteta, stabilnosti i protivteže parlamentu i volji većine? Da li možda lagana i postepene decentralizacija uz paralelno jačanje institucija pravne države mogu predstavljati pravi korak? Kako najzad preseći pupčanu vrpcu javnih preduzeća i države koja omogućava monopol politike nad privredom i trgovanje uticaja? Da li je za našu političku i institucionalnu kulturu opsežna devolucija regulacije jedino rešenje – jer je svugde, a naročito kod nas komplikovana birokratija i mnoštvo procedura najveći uzrok korupcije? Nismo li bar malo počeli da shvatamo da nam treba po opsegu manja, ali po institucionalnoj snazi jača država? –  država kao „noćni čuvar“, a ne država koja se meša u sve? Nije li jedino ta mala i regulacijom neopterećena država primerena našem anarhičnom habitusu? Da li je, najzad, upravo u odbacivanju prosvetiteljskog mita „menjanja naroda“ leži političko osvešćivanje i stvaranje pretpostavki za razumnu i dugoročno plodotvornu promenu?

Isto kao i nakon 5. oktobra i danas se političari zaklanjaju iza lakih rešenja i mantri o „promeni sistema“ verujući da se on menja kao ploča na gramofonu.

Paradoksalno je to da što smo kao narod politički iskusniji to manje znamo šta radimo i kuda idemo. Ako se unatrag prati tridesetogodišnji parlamentarni razvoj vidimo da su neka od pomenutih pitanja razmatrana početkom devedesetih, ali da se tokom vremena rasprava oko karaktera društvenog poretka sve više sužavala svodeći se na par sterilnih debata, kao što su danas pitanje izbornog i ustavnog inženjeringa i članstva u EU. Nameće se utisak da je sa sveopštom društvenom stagnacijom i politička misao zakržljala i čak retardirala. Ona kao da je ostala na onom istom shvatanju promena, koga su stari naprednjaci s gnušanjem odbacivali, a koje Srbiju osuđuje na status večitog ponavljača koji životari na periferiji Evrope.

Pročitajte i:

*Stavovi izraženi u autorskim tekstovima predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.