Master politikolog

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Cukićev predani rad, poštenje i nesebično patriotsko osećanje dužnosti prema narodu i zemlji koje je voleo, spojeni sa slobodarskim političkim i ekonomskim individualizmom veoma su atipični u srpskoj politici.

 

Skromni i nenametljivi ljudi nisu miljenici popularne istorije. Iako često možemo čuti da su takve osobine poželjne, njihovi imaoci retko postaju ikone nacionalne prošlosti, a fokus naše pažnje usmeren je ka velikim i slavoljubivim ličnostima, čija privlačnost odoleva večitoj plimi vremena. Drugim rečima, narod ne slavi dosadne ljude, rutinere i ziceraše (neko će se setiti legalista ili bar jednog od njih) i draži su mu avanturisti koji vode kroz uzbuđenja i izazove. Kosta Cukić nije spadao u red takvih ljudi i površni radoznalac, savremenik bi ga mogao smatrati dosadnim činovnikom, mastiljarom i preučenim cvikerašem koji, da stvar bude gora, nešto izvoljeva pričati i pisati o dukatima, suknu, poljskim radovima i trgovini, jezikom na koji ni mnogo učeniji Srbi prečani nisu navikli, a kamoli uho seljaka iz Gruže kome je kubura još uvek bila zadenuta za pojas. Posmatrano iz današnje perspektive, Kosta je bio ekonomista i ministar finansija i prosvete, predavač i rektor na Liceju, pisac prvog srpskog ekonomskog udžbenika u jeku Vukove reforme, sledbenik Adama Smita, politički liberal i tvorac srpskog dinara. Puno zasluga, ali i dalje jedno u moru imena naše nacionalne istorije 19. veka, ko bi ih sve pamtio? Ono što sam siguran jeste da ovih par stavki iz biografije Koste Cukića golicaju pažnju, ali i to da o dotičnom najveći deo čitalaštva ništa ne zna ili u najboljem slučaju nešto malo.

Kosta Cukić rođen je u Kraljevu, tadašnjem Karanovcu 1826. godine. Kao i mnogi daroviti mladići svog vremena, školovao se van Srbije, u Beču i Hajdelbergu gde je stekao zvanje doktora filozofije. Na hajdelberškom univerzitetu bio je student Karla Hajnriha Raua, značajnog predstavnika nemačkog ekonomskog liberalizma pod snažnim uticajem ideja Adama Smita. Liberalna atmosfera u Hajdelbergu pred same revolucionarne događaje 1848. godine koje je za dlaku izbegao, vrativši se u Srbiju, ostavila je formativni utisak na Cukića. On će do kraja života zadržati svoje slobodarske principe, ali ih i donekle prilagoditi srpskim uslovima koji su sredinom 19. veka još uvek bili veoma nepovoljni za umni rad, što zbog niskog stepena pismenosti  stanovništva, što zbog nestandardizovanog jezika koji je svakom učenjaku, a posebno onom koji se latio pionirskih poduhvata u kakvoj neistraženoj nauci, usled oskudice modernih naučnih i filozofskih termina zadavao velike muke.

Politički i ekonomski liberalizam Koste Cukića može se sažeti na sledeći način. Cukić je individualista koji, pod uticajem Lokove teorije prirodnih prava veruje u nepovredivost života, lične slobode i prava na imovinu i smatra da ona prethode pojavi svake društvene zajednice. Prava su stoga starija i iskonskija od države i ova potonja ne sme da ih ograničava. Zadatak je države da stvori uslove za poštovanje ovih prava i sankcionište one koji ih krše, tj. da pojedince zaštiti od drugih pojedinaca, ali i od sebe same, u tom kontekstu Cukić kaže „građani nisu samo tek sredstva za praviteljstvene celji, nego je, na protiv, previteljstva opredeljenje da mogućnim čini, olakšava i potpomaže težnje građana ka posebnoj i opštoj sreći“. Pored odbrane slobode kao supstancijane vrednosti, Cukić ističe i praktične i utilitarističke argumente u korist slobode, a protiv despotizma. Tiranija sputava ljudsku dosetljivost, stvaralaštvo i preduzetništvo, dok ih sloboda podstiče. Sa tim na umu Cukić kaže „radinost se despotizma plaši i sklanja se u one zemlje koje su zakonom prava i interese svojih građana od svake napasti zaštitile i osigurale“. Nije Cukić nikakav prorok koji je predvideo odliv mozgova i demografsku krizu Srbije, neke radnje i ponašanja u svakom će vremenu dati gorak plod i mudar čovek je kadar to domisliti, a na savremenicima i potomcima je da tu istinu razumeju i delaju u skladu sa njom.

 

Postani Prijatelj Talasa

 

Ekonomska gledišta Koste Cukića možda bi se šaljivo mogla objasniti navođenjem zanimljive činjenice da je, između ostalog, reč konkurencija u srpski jezik ušla upravo zahvaljujući njemu, iako je Cukić neuspešno nastojao da pronađe adekvatan srpski izraz koji bi je zamenio. Ta konkurencija zauzima neobično važno mesto u njegovoj „Državnoj ekonomiji“ prvom ekonomskom udžbeniku Srbije čiji je uvodni deo objavljen 1851. godine, a treći i poslednji deset godina docnije tokom njegovog profesorskog angažmana na Liceju u Beogradu. Slobodna konkurencija i međunarodna trgovina, te formiranje cena na tržištu u skladu sa zakonom ponude i tražnje optimalan su način za alokaciju resursa. Cukić u Državnoj ekonomiji piše: „vlada neka se samo toliko u ekonomska zanimanja naroda meša koliko tek da prepreke samo uklanja, koje radinosti na putu stoje i koje pojedinci ukloniti ne bi mogli; inače neka neograničenu slobodu u radinosti, osobito u stranoj trgovini, dozvoli“. Veze sa Adamom Smitom su veoma čvrste i Cukić u više navrata ističe da su zaključci ovog „prvog muža ekonomske nauke“ ostali neoboreni. Ipak, Cukić je donekle tolerantan prema izvesnoj državnoj intervenciji, pre svega u oblasti poljoprivrede. Konkretno, on vidi prostor za državne aktivnosti u popravljanju i povećanju plodnosti zemljišta, pomoći seljacima tokom nerodnih godina, borbi protiv esnafskih organizacija, itd. Takođe država mora biti aktivna u obrazovanju i opismenjavanju stanovništva. Ove intervencionističke stavove Cukić pravda stanjem Srbije koja je u to vreme još uvek trpela turske garnizone u pojedinim gradovima i tvrđavama i u kojoj su institucije savremene države bile tek u povoju, a mnogih i nije bilo.

Ipak, pogrešno bi bilo Cukića smatrati samo liberalom. Kritičari bi mu mogli zameriti da se kao istaknuti pobornik Kneza Mihaila i njegovog prosvećenog apsolutizma, protivi demokratiji koja je u evropskim liberalnim krugovima i dalje bila nepopularna usled straha od tiranije većine i radikalizma koji je uzimao maha.  U pogledu organizacije i koncentracije moći u rukama izvršne vlasti, Cukić je zbilja bio konzervativac koji je verovao da Srbija još uvek nije duhovno sazrela za punu političu liberalizaciju i doslednu podelu vlasti i da se taj proces mora odvijati postepeno, dok bi država gušila svaki oblik revolucionarne promene.

U periodu između 1860. i 1868. godine Cukić će obavljati funkciju ministra finansija, a nešto kraće paralelno sa njom i ministra prosvete i crkvenih dela. Cukićeva najveća ministarska zasluga svakako je usvajanje Zakona o kovanju srpske monete iz 1868. godine kojim je stvorena naša nacionalna valuta – dinar. Na taj način je prevaziđeno anarhično stanje paralelnog opticaja preko četrdeset valuta na teritoriji Kneževine Srbije koje je gušilo privredni razvoj. Šest godina pre toga, Cukićevom zaslugom utemeljena je Uprava fondova, preteča Narodne banke, koja se tada bavila izdavanjem hipotekarnih kredita. Ovde treba pomenuti i Cukićev neuspeh poreske reforme tj. pokušaj uvođenja progresivnog poreza u Srbiji. Usled protivljenja bogatijih slojeva stanovništva i crkve, ali i zbog sistemskih manjkavosti, utvrđivanje poreske osnovice bilo je često nemoguće, a naplata poreza opasna rabota koja je lako mogla završiti vatrenim krštenjem. Sam Cukić će odustati od ove inicijative usled snažnih protesta, ali će kroz kompromisno rešenje neki elementi progresivnog sistema oporezivanja zaživeti. Naime, pored osnovnog, uveden je i nešto manji porez koji je zavisio od imovinske imućnosti. O Kosti Cukiću i njegovom upravljanju srpskim finansijama svedočanstvo je ostavio Čedomilj Mijatović koji kaže „da je pod upravom Cukićevom finansija srpska imala duha i pokazala da ima razuma“. To je uostalom period kakve takve, ruku na srce nedemokratske političke stabilnosti koju će uskoro odmeniti neprestana smena kratkotrajnih vlada posle pojave stranaka, političko nasilje, ustavne krize i ustanci koji će usporiti (neki će reći i zaustaviti) unutrašnji politički razvoj zemlje.

Cukićev predani rad, poštenje i nesebično patriotsko osećanje dužnosti prema narodu i zemlji koje je voleo, spojeni sa slobodarskim političkim i ekonomskim individualizmom veoma su atipični u srpskoj politici. Ilustrujmo to primerom da je Kosta Cukić bio dvostruki ministar, a vlastitom odlukom primao samo jednu platu, što bi sigurno izazvalo podrugljiv smeh u upravnom odboru nekog javnog preduzeća. Svojim primerom Cukić je izražavao one liberalne vrline bez kojih ni jedan poredak slobode ne može opstati. On ih je razumeo, voleo i živeo sa njima u harmoniji. Neko će prezrivo primetiti da je idealista, naivac ako ne šta gore, drugi iz sažaljenja da je poštenjačina ali Cukić nije bio omiljeni mangup i narodna legenda i u takvoj ulozi mu je bilo sasvim prijatno jer dopadljivost gomili, pa i romantizovanoj istoriji ne znači nužno da je njihova zvezda radila na polzu naroda. Neretko, zapravo i nije.

Pročitaje i:

*Stavovi izraženi u tekstovima u okviru Tradicije slobode predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.