Foto: iStock
Ovaj nepokolebljivi i hrabri čovjek uspio je da svojim ratničkim pristupom razbije mit o nedodirljivosti okoštalog režima, razgarajući buktinju pobune ponajprije kod mladih Rusa, koja ih je grijala i na minus 45.
Sredinom marta tekuće godine na Instagram nalogu ruskog opozicionara i antikorupcijskog aktiviste Alekseja Navaljnog pojavio se post. Podržavaoci su konačno mogli da odahnu. Aleksej je živ! Ako i u gulagu, ali zasad živ.
Nekoliko dana prije toga nije bilo nikakvih vijesti o njegovoj sudbini. Informacijski intermeco nastao je neposredno nakon što ga je Putinov Sinedrion poslao na robiju. Po svoj prilici ni supruga Julija, kao ni najbliži saradnici iz Fondacije za borbu protiv korupcije Ljubov Sobol i Leonid Volkov nijesu znali ništa o njemu.
Kaznena kolonija broj 2, mjesto na kojem je zatočen Navaljni, totalitarnim režimima poput ruskog služi prije svega da psihološki razore sve one koji bi mogli da ga na bilo koji način ugroze. A Navaljni je trenutno ultimativna opasnost.
Orvelijanska svakodnevica
Ovaj nepokolebljivi i hrabri čovjek uspio je da svojim ratničkim pristupom razbije mit o nedodirljivosti okoštalog režima, razgarajući buktinju pobune ponajprije kod mladih Rusa, koja ih je grijala i na minus 45. Hiljade njih marširale su od Urala, preko Moskve, pa sve do dalekog Vladivostoka, zahtijevajući puštanje Navaljnog. Dašak slobode prostrujao je ovom veličanstvenom zemljom.
U pomenutom postu kazamat u kojem je zatočen, Navaljni opisuje kao mjesto na kojem vlada orvelijanska atmosfera, kamere su u svakom kutku, a stražari ga uredno bude na svakih sat vremena tokom noći. Moderni koncentracioni logor za slamanje volje trenutno najprominentnijeg svjetskog disidenta.
Stradanje zbog politike kao dobro poznat teren
Stradanje zbog političkog stava nama u Crnoj Gori nije nepoznata materija. Bilo je toga još u doba vladikata. Ceh su tada platili guvernaduri Radonjići. Kasnije, najupečatljiviji trag među istočnoevropskim disidentima ostavio je onaj rođen u besudnoj zemlji, u selu kraj Mojkovca.
Najpoznatiji Crnogorac minulog stoljeća, pisac i teoretičar Milovan Đilas, pokazao je put Solženjicinu, Saharovu, Valensi… Bilo ih je još koji su tvrdokorno ostajali vjerni svojim ubjeđenjima, ispravnim ili pogrešnim, poput Vlada Dapčevića, revolucionara i brata još poznatijeg Peka, legendarnog partizanskog komandanta.
Sudbina Navaljnog dijelom podsjeća i na njihovu. Beskompromisna borba za ideale i čelična volja da se sve podnese zarad višeg cilja. Uprkos svemu. Đido je nakon napada slijepog crijeva u zatvoru u Sremskoj Mitrovici uslovno pušten na slobodu početkom 1961, ali samo nekoliko mjeseci kasnije ponovo je uhapšen i osuđen na pet godina zatvora (kumulativno trinaest), zbog navodnog odavanja državne tajne u knjizi „Razgovori sa Staljinom“. Za njega tada nije bilo dileme da mora nastaviti svoju borbu i pored prethodnog upozorenja Krcuna Penezića da bi ga ponovni javni istupi mogli koštati višedecenijske robije. Ni Navaljni se nije dvoumio. Čim se oporavio od pokušaja ubistva, javno je, pred cijelim svijetom, raskrinkao Putinove trovače. A potom se vratio u Moskvu.
Disident uz svoj narod
Znao je da se borba ne može voditi sa komfornih i bezbjednih berlinskih distanci. Već da ličnom žrtvom mora pomoći potlačenim sunarodnicima da se oslobode straha.
Znao je i da su šanse da preživi male. Već su jednom pokušali da ga ubiju, nema razloga da to ne ponove. Na isti način su se obračunali i sa prethodnim opasnim kritičarima.
Anu Politkovskaju smrt je sačekala ispred zgrade u kojoj je stanovala, a Boris Njemcov je strijeljan podno zidina Kremlja, što je imalo i svojevrsnu simboličku poruku. Na mjestima kakvo je ono na kojem se Navaljni trenutno nalazi svako razbolijevanje može biti fatalno.
U jednom od narednih postova kaže da trpi jake bolove u leđima, ali da uprava zatvora ne čini apsolutno ništa po tom pitanju. Prijeti mu i samica, zbog „prekršaja“ kakvi su nošenje majice prilikom sastanka sa advokatima i odbijanje da gleda video predavanja.
Vidimo i da su mu zatvorski čuvari obrijali glavu. Mora biti neke simbolike u tome. Kada sistem kidiše na nepoćudnog pojedinca, posebno se ustrijemi da promijeni fizički opis njegove glave. Isusu su stavili trnovu krunu, sa kojom je kasnije i razapet. Vjerovatno najpoznatija Đilasova fotografija je baš ona iz međuratnog perioda, dok je 1933. u Sremskoj Mitrovici bio na odsluženju zatvorske kazne. Na njoj je Đilas u anfastu, ošišan do glave, dok drži zatvorski broj. Ondašnjem monarhističkom režimu nije bila po volji njegova komunistička djelatnost, pa su ga krvnički tukli u istražnom zatvoru, tražeći da oda drugove. Nije to učinio, i pored torture. Zatim je osuđen na petogodišnju robiju.
Borba koja inspiriše
Obzirom da neki Putinov Karađoz uporno odbija da mu omogući medicinsku pomoć, Navaljni je započeo štrajk glađu. Nama iz spoljašnjeg svijeta, izvan zatvorskih zidina, to se katkad može učiniti kao nerazuman potez. Njima unutra to je često jedini učinkovit metod da se izbore za elementarna prava. Kaže i da čita Bibliju.
Okolnosti njegovog stradanja neodoljivo podsjećaju na životnu priču jednog drvodjelje iz Nazareta. Ni on nije htio da bježi od svojih dželata. Oprostio im je. Nekoliko vjekova kasnije njegovo su učenje uzeli kao zvaničnu državnu religiju. Možda i Aleksejeva borba inspiriše Ruse na još odlučniji otpor tiraniji. Značiće to da njegovo stradanje nije bilo uzaludno.
*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.