Foto: Talas.rs
Da li je moguć još uvek neki poredak koji bi podjednako baštinio ideju slobode i neke minimalne i dalekoročno održive regulacije (minimalne države) – to ostaje krucijalno pitanje u našem tehnološkom dobu kada postajemo sve više povezani, ali i suštinski udaljeni jednih od drugih (socijalne mreže su izvrstan primer toga).
Početkom aprila, u izdanju Službenog glasnika, pojavila se knjiga Poredak i sloboda – razgovor konzervativaca i libertarijanaca. Zbornik četrdesetak priloga velikih imena obe intelektualne tradicije priredili su Aleksandar Novaković i Dušan Dostanić. Uz uvodnik i kritički predgovor dvojice autora, u kojima su definisane suštine i odnos ovih filozofija, još jednom se otvara pitanje u čemu se ogleda napetost, a u čemu skladnost filozofija konzervativizma i libertarijanizma.
O večitoj igri slobode i poretka razgovarali smo sa Aleksandrom Novakovićem, filozofom i nekadašnjim urednikom Internet magazina Katalaksija – magazina za liberalnu Srbiju. On je istakao da ova knjiga nije namenjena samo akademskoj zajednici, već svima, kao i da jedno čitanje nije dovoljno, jer je sam zbornik sačinjen od niza relevantnih tekstova iz različitih intelektualnih tradicija.
Koliko su teme kojima se bave autori ovih eseja relevantne za današnji svet politike i na koji način?
Izuzetno su relevantne, jer su uzroci problema sa kojima se suočava savremena politika isti danas kao i pre pedeset godina samo su još veći. Od toga kako definišemo teorijski odnos slobode i poretka zavisi kako ćemo se odnositi prema pitanju, na primer, nelegalne imigracije, prava LGBT populacije, ekonomskim slobodama, itd. Naš intelektualni život, naročito onaj akademski gde je sve podređeno besmislenom skupljanju „bodova“ deluje iscrpljeno i sterilno i praktično nema dubljih rasprava o suštinama ideologija, a kamoli o njihovim odnosima. A odnos slobode i poretka je ne samo teorijski izazovan, već i praktično veoma relevantan što vidimo upravo sada u jeku pandemije. Sada kada plamti polemika između „antivaksera“ i „vaksera“ knjiga Poredak i sloboda dobija na još većoj aktuelnosti. Vidimo kako se jasno kristališe dilema da li je individualna sloboda apsolutna vrednost ili postoje okolnosti kada se ona mora ograničiti.
Naš intelektualni život, naročito onaj akademski gde je sve podređeno besmislenom skupljanju „bodova“ deluje iscrpljeno i sterilno i praktično nema dubljih rasprava o suštinama ideologija, a kamoli o njihovim odnosima.
Šta je ono novo što ovo delo donosi sa sobom?
Koliko je meni poznato kod nas ne postoji nijedna publikacija, čak ni autorski tekst koji tretira odnos libertarijanizma i konzervativizma, a to je danas jedna od najznačajnijih teme političke filozofije. Postoji nekoliko klasičnih zbornika posvećenih ovoj temi na engleskom, ali mislim da smo po konceptu, ali i sadržaju uspeli da prevaziđemo čisto „zbornički“ karakter i da smo uneli autorski pečat u celu stvar. Naime, pored kratkog uvoda knjiga Poredak i sloboda – razgovori konzervativaca i libertarijanaca sadrži i kritički predgovor na oko stotinak stranica u kome definišemo suštine ovih filozofija i objašnjavamo u kakvom su one odnosu. Mi smo time stvari stavili u jedan kontekst i omogućili čitaocima, nadamo se, da adekvatno priđu „primarnim izvorima“ u vidu četrdesetak ekskluzivnih tekstova. Takođe, ni te tekstove nismo samo posložili po nekom mehaničkom redosledu, već smo ih grupisali u osam celina, a svaku celinu prati jedna kontekstualizacija, kratak opis koji čitaoca treba da uvede u temu poglavlja.
Knjiga ima i edukativni karakter, mnogi se preko nje mogu upoznati, na adekvatan način, sa suštinama ovih filozofija. Ne treba zaboraviti da mi još uvek u intelektualnom smislu baštinimo perspektivu koja podjednako na libertarijanizam (zbog njegovog oslanjanja na ideju slobodnog tržišta i beskompromisne odbrane privatne svojine), a još možda više na konzervativizam gleda kao na civilizacijski retrogradni repozitorijum ideja. To je intelektualno nasleđe komunizma koje je veoma živo na našoj intelektualnoj sceni i koje smatra legitimnim samo levičarski korpus ideja. Ova knjiga je jedan mali doprinos da se ta perspektiva promeni.
To je intelektualno nasleđe komunizma koje je veoma živo na našoj intelektualnoj sceni i koje smatra legitimnim samo levičarski korpus ideja. Ova knjiga je jedan mali doprinos da se ta perspektiva promeni.
Kada je reč o konzervativizmu, budući da se radi ipak o znatno široj intelektualnoj tradiciji od libertarijanizma, na koji način ste suzili fokus?
Što se konzervativizma tiče, potpuno ste u pravu. Tu se kolega Dostanić majstorski potrudio da „raščivija“ šta sve jeste konzervativizam i u čemu se nalazi (ili ne nalazi) njegova suština.
Šta je ono što spaja, a šta ono što razdvaja slobodu od poretka? U čemu se ogleda njihova skladnost, a u čemu napetost?
Svakako, ovo pitanje uvek treba kontekstualizovati u zavisnosti od istorijskog perioda i od autora do autora. Danas slobodu razumemo „aktivistički“ i u odnosu na neki posebni ideal, tj. razumemo da slobode treba neko da obezbedi, odbrani, sačuva i čak promoviše. To je država – centralizovana, birokratizovana moderna superdržava. Sloboda se uvek nanovo definiše (tj. neko je definiše) i očekuje se da se taj specijalni pojam ugradi u stvarnost. Nekada nije postojao ovaj esencijalistički i aktivistički pristup. Jednostavno, država nije imala toliki udeo u definisanju individualnih života, pa se sloboda takoreći podrazumevala i jednostavno rečeno živela. Ovde, naravno, govorim o sferi lične slobode, a ne o političkoj slobodi koja je užeg karaktera i koja dobija na značaju upravo usvajanjem ovog aktivističkog shvatanja politike i generalno jačanjem uticaja politike. Samo da kratkom ilustrujem ovo. Naime, u 19. veku imali smo minimalnu državu kakvu je danas nemoguće zamisliti, koju je pratilo polje samopodrazumevane slobode, takođe nepojmljive danas. Međutim, generalni trend eksponencijalnog rasta države u XX veku doveo je do toga da paradoksalno razvijene zapadne zemlje danas imaju dosta sloboda, ali ne toliko slobodnih ljudi. Ovo što kažem nije samo intelektualna konstrukcija, već i moje iskustvo života u jednoj zapadnoj zemlji. Zato je pravo pitanje do čega nam je više stalo? Do uređenosti – poretka, pravne države, itd. – ili pune slobode koja u sebi uvek ima neki anarhični prizvuk?
Kinelt Ledin (koga premijerno možemo čitati u Poretku i slobodi) se divio tirolskom, švajcarskom, ali i balkanskom, dinarskom seljaku koji živi punim plućima, a prezirao život pod kirijom stanovnika Menhetna. Instiktivna ili prirodna sloboda može postojati samo tamo gde život nije preregulisan. Ali, ni tu slobodu ne treba apsolutizovati, jer se ona sudara sa civilizacijskim idealom uređenog života kojoj ipak teže i oni naši dinarci koji se lako uklapaju u život, na primer, jedne preregulisane Nemačke. Da li je moguć još uvek neki poredak koji bi podjednako baštinio ovakvu ideju slobode i neke minimalne i dalekoročno održive regulacije (minimalne države) – to ostaje krucijalno pitanje u našem tehnološkom dobu kada postajemo sve više povezani, ali i suštinski udaljeni jednih od drugih (socijalne mreže su izvrstan primer toga).
Zato je pravo pitanje do čega nam je više stalo? Do uređenosti – poretka, pravne države, itd. – ili pune slobode koja u sebi uvek ima neki anarhični prizvuk?
O libertarijanizmu kao političkoj filozofiji do sada se pisalo svakako manje nego o konzervativizmu. Ipak čini se da poslednjih desetak godina autori ovog usmerenja postaju sve popularniji i kod nas. Od kraja devedesetih i prvih objavljivanja dela Hajeka, Mizesa, Fridmana i Bastije, dela Ajn Rend stekla su novu popularnost posle objavljivanja Veličanstvenog izvora, Pobunjenog Atlasa i Vrline sebičnosti, a imali smo prilike da vidimo i nova izdanja starih klasika Hajeka i Fridmana.
Kako tumačite porast interesovanja za ovom političkom filozofijom kod nas? Šta je za Vas posebno privlačno u libertarijanizmu?
Imajući u vidu politički razvoj, ali i nivo i sadržaje intelektualnih debata u Srbiji čini mi se da libertarijanizam sve manje postaje prisutan i vidljiv, nažalost. Mislim to isto i za konzervativizam, ako se on shvata berkovski ili onako kako su ga shvatali naši stari naprednjaci Stojan Novaković, Jovan B. Jovanović ili Živojin Perić, a ne kako se on danas shvata kao nerafinirani nacionalizam, neartikulisano desničarstvo i rusofilstvo. Dakle, knjiga imamo, svakako ne dovoljno, ali sasvim dovoljno da se mlada srca zagreju. Ali kao da nema više ideala, bilo kojih ideala, koji bi ophrvali srca mladog čoveka, već se sve svodi na puki oportunizam i parolu „snađi se ko može“. Pusti ljude da greše, da budu slobodni i nemoj im se mešati u život koliko god misliš da si u pravu, ali zato neka ljudi sami odgovaraju za svoje greške. To volim kod libertarijanizma, on na ljude ne gleda kao na decu koju treba prevaspitati. Libertarijanizam je antipaternalizam. Smeta mi libertarijanska isključivost, ali to je već druga priča…
Pusti ljude da greše, da budu slobodni i nemoj im se mešati u život koliko god misliš da si u pravu, ali zato neka ljudi sami odgovaraju za svoje greške.
Kao tradicija koja je pre svega vezana za američki intelektualni i politički prostor čini se da libertarijanizam u Americi u poslednje vreme doživljava posebnu vrstu krize usled, kako narastajuće moći savezne vlade tako i usled uspona levičarskih odnosno kolektivističkih shvatanja iza identitetskih politika. Kako gledate na te izazove?
U Americi je libertarijanizam uvek bio manje-više glasan, ali nikada preterano politički uticajan. Najuticajniji je bio onda kada bi umeo da se pomiri, ili napravi plodniju sintezu sa američkim konzervativizmom. Era intelektualne dominacije Nacionalne revije, Goldvoterova kampanja, ali i Reganovo predsednikovanje svedoci su toga. Veliki problem je što je i američki konzervativizam u krizi, ali rekao bih nesamoskrivljenoj, već usled dubljih društvenih procesa američkog društva. Jednostavno, trend kolektivističkih shvatanja iza identitetskih politika je toliko jak i sveprisutan da je proglašen „civilizacijskim“. Kada se profesori izbacuju sa univerziteta zato što ne koriste politički korektan rečnik čovek se prosto pita gde to ide Amerika koja je uvek bila svetski šampion slobode reči.
Među autorima koje ste izdvojili vidimo i jednog političara koji je čak pokušavao da postane američki predsednik 1964. godine. Da li danas ima političara nalik Beriju Goldvoteru? Koga biste izdvojili od konzervativnih, a koga od libertarijanskih političara koji su značajni za današnju politiku?
Ima ih i Rend Pol to sigurno jeste. On sam predstavlja dobru „fuziju“ (sa godinama je malo ublažio svoje libertarijanske stavove), ali treba da postoji tražnja za njima. Čini mi se da ne postoji velika tražnja pa je i to odgovor na vaše pitanje.
Bili ste urednik Internet magazina Katalaksija – magazina za liberalnu Srbiju. Gde su danas liberalne ideje u Srbiji? Na kojim osnovama vidite moguću obnovu liberalnih ideja u političkom smislu artikulacije?
Pesimističan sam po pitanju trenutnog kapaciteta da se u nekom intelektualno produktivnom i čak političkom vidu artikulišu liberalne ideje. Previše se ono što je liberalno u Srbiji vezuje samo za odbranu „novih prava“, zaboravljajući da bez odbrane slobode u njenom izvornom vidu ne može biti nikakvih prava. Takođe, grozim se ideje „pozitivne slobode“, jer to je ono što neko drugi dodeljuje i na kašičicu, pre svega država. Treba se izboriti za onaj samopodrazumevani prostor slobode o kome sam govorio. To nije ta garantovana i državno sponzorisana sloboda. Naši liberali često pogrešno slede tu ideju pozitivne slobode nadovezujući se na onaj infantilni pokušaj liberalizacije Srbije pod Titom. Generalno, prava sloboda ne može postojati u državi koja postaje sve više autoritarna pa čak otvoreno diktatorska. Šta nama koji držimo do sveukupne slobode znače ta nova prava na papiru, kvote i veštačka izjednačavanja kada kao zemlja padamo – da se slikovito izrazim – niže od nivoa predustaničke Srbije? Jer ne zaboravite, ropstvo pod tuđom čizmom je ipak podnošljivije od samonametnutog ropstva. Zato treba odbaciti formu radi suštine i posvetiti se odbrani slobode temeljno i na osnovu iskustva koje već sada kao narod imamo dovoljno.