Tri lekcije sa izbora u Crnoj Gori
Vuko Vlahović

Politikolog

Vreme čitanja: 5 minuta

Foto: iStock

Građani bi konačno morali da shvate da su oni političarima poslodavci i da imaju svako pravo da od njih zahtijevaju objašnjenja. Osiono, bahato, vulgarno, agresivno i slična ponašanja imanentna balkanskim političarima građani moraju početi da kažnjavaju, jer takvi ne zaslužuju da zastupaju njihove interese.

 

Lutanje crnogorskog državnog broda uzburkanim vodama tranzicije traje već decenijama, ali se ne naslućuje skoro pristajanje u sigurnu demokratsku luku. Rastuće i sveprisutne tenzije kojima je tokom poslednjih godina i mjeseci izloženo crnogorsko društvo ponukale su me da pokušam pronaći odgovor na pitanje zašto ovaj onespokojavajući fenomen sve više uzima maha i prijeti da ovu malu balkansku zemlju nasuče u vrtlog nasilja i mržnje. Očekivanja da će strasti splasnuti nakon izbora, koji svakom pojedincu pružaju mogućnost da konzumira svoje političke preferencije, ispostavila su se iluzornim. Naprotiv, netrpeljivost i netolerancija su dobili nove zamahe. 

 

Operacionalizacija podjela 

Odgovor koji se na ovo pitanje uobičajeno može čuti u javnom prostoru uglavnom se svodi na eksplikaciju tradicionalnih crnogorskih podjela, po raznim linijama. Ukoliko bi usvojili ovakvu logiku, dalo bi se zaključiti da Crna Gora ima ugrađenu konstrukcionu grešku, odnosno da joj tradicionalne podjele ne dozvoljavaju da iskorači iz kolopleta netrpeljivosti i tenzija. Sa druge strane, obzirom da su upravo razlike u idejama, viđenjima i interesima u temelju demokratije to bi značilo da se potencijalnim eliminisanjem podjela eliminišu i ključne pretpostavke za konsolidovanje demokratskog poretka. 

Stoga se ovakva logika čini posve neadekvatnom. Svakako jeste loše ukoliko politički akteri podstiču polarizaciju zarad sticanja naklonosti određenog dijela biračkog tijela, ali makar u načelu ne treba gajiti bojazan od razlika, jer bez suprotstavljanja mišljenja i vizija ne može ni biti demokratske političke utakmice. Zato je važno imati na umu da crnogorsko društvo nema problem sa podjelama kao takvim, već sa njihovom političkom operacionalizacijom. Mnoga savremena demokratska društva podijeljena su po ideološkim, nacionalnim, vjerskim, klasnim i raznim drugim linijama. Primjeri Švajcarske i SAD govore da društva sa etničkim razlikama mogu da se vrlo uspješno organizuju u formi demokratski konsolidovane države. Dalje, ideološka razuđenost političkog spektra, recimo u Italiji, svakako nije manja nego u Crnoj Gori, ali tamo to nikada ne predstavlja prijetnju društvenom poretku, već sve netrpeljivosti ostaju u granicama političke arene. Dakle, ova društva su izgradila kapacitet da apsorbuju polarizaciju, a razlike afirmišu kao ugaoni kamen demokratije. 

 

Demokratija versus tribalizam 

Ergo, moramo tragati dublje ukoliko želimo pronaći stvarne uzroke demokratskog deficita i uspona društvenih tenzija. Ono što se u Crnoj Gori očevidno ne može ili ne želi razumjeti jeste da demokratski sistem najefikasnije pruža mogućnost da se riješe sporenja između ljudi, ali uz preduslov da su se već saglasili oko bazičnih pitanja, odnosno da postoji skup temeljnih vrijednosti koji im je zajednički i da dijele osjećaj odgovornosti za opšti interes, uprkos međusobnim neslaganjima. U konkretnom slučaju, te vrijednosti su upisane u crnogorski ustav, a potom usvojene dvotrećinskom većinom u Skupštini, te svaki politički akter koji dovodi u pitanje temeljne ustavne odrednice o Crnoj Gori kao građanskoj, demokratskoj, sekularnoj državi koja teži evropskim i euroatlantskim integracijama najblaže rečeno nije dobronamjeran. Demokratija može da funkcioniše samo ukoliko se politički akteri drže uvjerenja da njihovi politički rivali nijesu u pravu, može tolerisati i kada smatraju da su im oponenti nedovoljno inteligentni, pa čak i glupi. Međutim, ukoliko se manifestacija mržnje prema neistomišljenicima tretira kao legitiman vid političke borbe, onda se demokratija pretvara u tribalizam, arenu za obračun između neprijateljskih grupacija. U ovakvoj situaciji sve akcije postaju legitimne, jer će u slučaju izbornog poraza naše “pleme” (politička partija, nacija, religijska institucija) biti ugroženo. Konzekventno, ko god da je pobjednik – brine se samo o pripadnicima svog plemena. Sa druge strane, ko izgubi nerad je da prihvati odluku građana. 

U tom slučaju, politički sistem može da sklizne u diktaturu ili pak da implodira u građanskom ratu, ali je malo vjerovatno da može funkcionisati kao konsolidovana demokratija. Koliko izostanak konsenzusa oko temeljnih vrijednosti može biti opasan vidimo na primjerima savremenog Iraka, jer tamošnji Arapi šiiti, Arapi suniti i Kurdi (koji gaje i međusobne netrpeljivosti) svoje nesporazume često rješavaju putem nasilja. Slično je u Jemenu. Na sjeveru zemlje žive šiiti, kojim pripadaju Huti, dok na jugu žive suniti, što je dovelo i do konflikta na vjerskoj razini, koji je ušao u sedmu godinu trajanja. 

 

Postani Prijatelj Talasa

Uloga patriotizma 

Postavlja se pitanje šta nedostaje Crnoj Gori. Zbog čega društveni akteri ne uspijevaju da pronađu minimum konsenzusa oko vrijednosnog okvira crnogorskog društva? Možda na prvi pogled paradoksalno, ali dostupna istraživanja govore u prilog tezi da postoji snažna pozitivna veza između demokratije i osjećanja nacionalne povezanosti sa sunarodnicima. Preciznije, u društvima u kojima postoji snažniji osjećaj nacionalne pripadnosti demokratski poredak je stabilniji. Tako se recimo počeci demokratije u savremenom smislu vezuju za države poput Britanije ili Danske, jer je kod njih već bio razvijen snažan osjećaj nacionalne povezanosti. I obrnuto, krize u koje neke savremene demokratije zapadaju rezultat su ne jačanja, već upravo slabljenja osjećaja povezanosti sa sunarodnicima. Najreljefniji primjer ovakvih tendencija uočavamo kod SAD, jer je očito da jedan broj Amerikanaca osjeća veću netrpeljivost prema nekim svojim sunarodnicima, nego recimo prema Rusima ili Kinezima. 

U slučajevima kada je osjećaj nacionalne pripadnosti pretjerano jak, obično dolazi do spoljašnjih sukobljavanja, pa su tako oba svjetska rata počela usljed preneglašenog nacionalizma vodećih evropskih nacija. Danas međutim vidimo da su najintenzivnija sukobljavanja u Evropi unutar država, što indicira da je osjećaj nacionalne pripadnosti prilično slab. 

Naravno, ovdje govorimo isključivo o pozitivnom obliku osjećaja nacionalne pripadnosti – patriotizmu. Suština patriotizma je isključivo u osjećanju povezanosti i ljubavi prema sunarodnicima, nikako u ksenofobiji i mržnji prema drugim nacijama. Zdrav patriotizam podrazumijeva osjećaj o posebnosti svoje, a poštovanja prema drugim nacijama. Ukoliko to pak pređe u uvjerenje o superiornosti vlastite nacije, radi se o ružnom i (auto)destruktivnom obliku nacionalizma, koji najčešće vodi u tenzije i sukobljavanje sa drugima. Neobično je važno čuvati se i od idolopoklonstva spram vlastite nacije, jer svaki pojedinac koji bi se ograničio samo na ideje i dostignuća svoje nacije imao bi monolitan i neispunjen život. Konkretno, u slučaju Crne Gore nije nužno da se svi osjećaju kao nacionalni Crnogorci, niti je presudan procentualni omjer između različitih nacija. Međutim, jeste nužno da gaje sentiment prema Crnoj Gori kao svojoj kući, u kojoj će moći da valorizuju sve svoje potencijale, talente i znanja. Svaka rasprava o tome ko je ko u smislu kolektivnog identiteta vodi nas na teren gdje nema arbitra i koji je idealno tlo za za međusobna trvenja po principu svi protiv svih. Umjesto toga ljude treba prihvatiti onakve kakvi jesu i usmjeriti energiju na rješavanje realnih društvenih problema. Postoji nebrojeno mnogo stvari gdje putem saradnje svi mogu da dobiju i neuporedivo je produktivnije baviti se tim pitanjima, umjesto onima gdje su neminovno svi na gubitku. 

 

Očuvanje društvene stabilnosti i zbog sebičnih interesa 

Da bi se to i desilo prvenstveno politički akteri, ali ništa manje i religijske institucije i mediji moraju prestati da podstiču negativne emocije kod građana, vođeni kratkovidom i somnambulnom idejom da će tako najbolje zadovoljiti svoje partikularne interese. Moraju konačno razumjeti da u krajnjem to treba da učine i iz sebičnih razloga, jer svoje interese dugoročno mogu ispunjavati jedino u stabilnom društvu. Ukoliko crnogorsko društvo zapadne u tribalni haos, sasvim je izvjesno da niko neće moći da računa na sopstvenu dobrobit. Pojednostavljeno, ako dođe do požara u kući stradaće i oni na prvom i oni na drugom spratu. 

Na drugoj strani, poželjno je i da se građani zamisle nad svojom i budućnošću svoje djece i podignu ljestvicu očekivanja od političara. Za građane je neuporedivo važnije kako političar vidi državu u kojoj oni žive recimo 2030. ili 2040, od toga šta misli o zbivanjima tokom dva svjetska rata. Zato svoje povjerenje nikako ne bi trebali da poklanjaju onima koji pokušavaju da ih pridobiju pričom o prošlosti, ali ni onima koji imaju maglovite vizije o budućnosti. Građani bi konačno morali da shvate da su oni političarima poslodavci i da imaju svako pravo da od njih zahtijevaju objašnjenja. Osiono, bahato, vulgarno, agresivno i slična ponašanja imanentna balkanskim političarima građani moraju početi da kažnjavaju, jer takvi ne zaslužuju da zastupaju njihove interese. Time bi ujedno podstakli proces pozitivne selekcije na političkom tržištu, jer za one koji političku borbu tretiraju kao pravo na neograničenu difamaciju političkih konkurenata za izdajstvo, šovinizam i slične “grijehove”, te manipulisanje nacionalnim i religijskim osjećanjima ubrzo ne bi bilo mjesta na sceni. Sve ovo dakako nije dovoljno za konsolidaciju političkog sistema, ali predstavlja nezaobilazan preduslov, bez čijeg ispunjenja neće biti moguće riješiti crnogorsku demokratsku jednačinu.

Pročitajte i: 

*Stavovi izraženi u kolumnama na Slobodnom uglu predstavljaju isključivo lične stavove autora, a ne stavove uredništva Talasa.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *